Tokom 20. vijeka, u kom su se odigrali veoma značajni događaji za ljudsku istoriju, desili su se određeni prelomni trenuci za čovječanstvo. U vijeku u kojem su se dogodila dva svjetska rata jedan čovjek dao je svoje viđenje slobode i pokušao da odgovori na to pitanje. Bio je to jedan od tvoraca filozofije egzistencijalizma - Žan-Pol Sartr.
Rođen je na današnji dan, 21. juna 1905, u Parizu, kao jedino dijete mornaričkog oficira kojeg je zadesila smrt kada je Žan-Pol imao samo nešto više od godinu dana. Djetinjstvo provodi s majkom i djedom, koji ga prvi uvodi u svijet klasične književnosti. Njegova majka se ponovo udala kada mu je bilo dvanaest godina i te lične tragedije s kojima je živio od najranijeg djetinjstva bez sumnje će uticati i na formiranje njegovog karaktera. Iako izvanredan đak, postao je nepredvidiv i veoma arogantan.
Po završetku školovanja u Parizu odlazi u Berlin, gdje izučava Huserla i Hajdegera. Vrativši se iz Berlina Sartr piše neka od svojih najznačajnijih djela. Jedno od svojih najvažnijih djela "Mučnina" napisao je 1936. godine. Ponudio ga je pariskom izdavaču "Galimaru", ali bio je odbijen. To njegovo djelo najprije je nosilo naziv "Melanholija", a pod nazivom "Mučnina" biće izdato tek 1938. godine.
U osnovi njegove filozofije je ideja da je čovjek biće sa slobodnom voljom, slobodno da samostalno pravi izbore.
Sartr objašnjava egzistencijalizam kao humanističku filozofiju. Iako tvrdi da je čovjek biće sa slobodnom voljom, on takođe govori i da je čovjek nemoćan da se ostvari u današnjem svijetu. To je tako jer, po Sartru, ovaj svijet je okrutan, ružan, dehumanizovan. Iz takvog učenja nastala je i njegova čuvena izreka: "Pakao, to su drugi".
I upravo zato je egzistencijalizam neophodan - da bi učinio život mogućim, da pokrene čovjeka da postane jedino ono što sam od sebe stvori, da se izbori za svoju slobodnu volju i tako ostvari svoju suštinu.
Sartr se, osim filozofijom i književnošću, bavio i politikom. Njegov politički aktivizam takođe ne odstupa od njegovih shvatanja i principa. Na početku Drugog svjetskog rata proveo je nekoliko mjeseci u zarobljeništvu, a bio je hapšen i za vrijeme studentskih demonstracija 1968. Tom prilikom ga je pomilovao tadašnji francuski predsjednik Šarl de Gol, govoreći: "Ne hapsite Voltera!"
Iako su se njegovi politički stavovi tokom života mijenjali, on je uvijek ostajao na strani poniženog i obespravljenog čovjeka.
Žan-Pol Sartr posjetio je Jugoslaviju prvi put 1960, razgovarao je s Titom, jugoslovenskim književnicima i intelektualcima o politici, marksizmu, književnosti, piscima i vjerovatno o još mnogo čemu. Jugoslaviju je smatrao mladom zemljom s novim društvenim sistemom, koji se, kako je rekao, na Zapadu još samo priželjkuje.
"Još odavno, od 1948, kad sam samo proputovao kroz vašu zemlju, želio sam da jednom prilikom dođem i u njoj duže boravim. I evo, ta prilika mi se pružila. Ono osnovno što me interesuje jeste da vidim, da shvatim, da razumijem način na koji vaši književnici reaguju na sadašnjicu, na stvarnost."
Tada su se u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu i Ateljeu 212 izvodile Sartrove drame "Zatočenici iz Altone" u prvom pozorištu i "Bez izlaza" u drugom.
Tih dana stigao je Sartr i da se druži s beogradskim intelektualcima i studentima, da posjeti Kragujevac, čak i da obiđe Fabriku motora u Rakovici. Ipak, posebno se osvrnuo na obilazak Memorijalnog parka "Šumarice":
"Zaplakao sam kao malo dijete. Svaki stranac bi trebalo da dođe na groblje nevinih đaka koji su najskupljom cijenom platili svoj protest protiv nasilja, protiv fašizma. Teška je uspomena koju sam ponio. Ali, i divna uspomena. Kad god neko pomene Jugoslaviju, sjetim se Kragujevca i njegovih đaka. Herojstva cijelog jednog naroda...", rekao je tada Sartr.
U intervjuu za jugoslovenske novine je govorio o čovjeku, o svojim budućim planovima, pozorištu, hvaleći stanje u kojem se nalazi pozorišna scena u Jugoslaviji. Po svemu sudeći, može se zaključiti da je za Sartra boravak u Jugoslaviji bio više nego prijatan.
Sartr se u Jugoslaviju vraćao još nekoliko puta. Kada je 1968. ponovo došao, pored zvaničnih obaveza koje je imao, proveo je vrijeme u kući svog prijatelja i kolege Vladimira Dedijera u Bohinju. Obojica su bili članovi "Raselovog suda". Tom prilikom Sartr se napijao s Dedijerom, gledao Miri Stupici u dlan i išao u obližnju crkvicu da posmatra sliku bijelog đavola.
Za Sartra, bez sumnje, može da se kaže da je jedino bio vjeran svojoj slobodi. To se ogleda i u njegovom ljubavnom životu. Simon de Bovoar, književnicu, feministkinju i filozofa, upoznao je 1929. godine i od tada pa narednih pedeset godina trajaće njihova veza i njihova "slobodna ljubav". Bili su ljubavnici, prijatelji, kolege. Bila je to nekonvencionalna, kontroverzna i šokantna veza.
Obavezali su se jedno drugom da se nikada neće rastati, bez obzira na sve. Šetajući jednog dana, Sartr je rekao Simon:
"Naša ljubav je jaka, nju ništa ne može da ugrozi. Ipak, ne smijemo da dozvolimo da nas ta ljubav spriječi da napredujemo i kao individue, da svako od nas ima svoj svijet, svoju kuću, svoj život i gradi odnose sa drugim ljudima. Mi ćemo uvijek da imamo jedno drugo, ali ne smijemo da se zatvorimo u ljušturu."
Sartr je živio i disao slobodu
Kada su ga upitali kako bi želio da bude upamćen, odgovorio je da bi želio da ljudi pamte njegova djela: "Mučninu", "Bez izlaza", "Đavo i Gospod Bog", "Kritiku dijalektičkog uma". Smatrao je da, ako bi se ta djela zapamtila, to bi stvarno bilo dostignuće: "Kao čovjek, ako bi se zapamtio jedan Žan-Pol Sartr, želio bih da ljudi zapamte milje ili istorijsku situaciju u kojoj sam živio i kako sam u njoj živio u smislu težnji što sam ih u sebi pokušao sabrati."
Sartr će, između ostalog, biti upamćen i po tome što je odbio Nobelovu nagradu za književnost kao i orden Legije časti, rekavši da se kao stvaralac ne može izjednačavati s institucijama.
Njegova prekomjerna upotreba alkohola i cigareta kao i iscrpan intelektualni rad doveli su do ozbiljnih komplikacija po njegovo zdravlje. Umro je 15. aprila 1980. od edema pluća. Njegovoj sahrani prisustvovalo je oko 50.000 ljudi, a milioni su gledali putem televizijskog prenosa. Simon je njegove posljednje godine života opisala u knjizi "Ceremonija oproštaja". Umrla je šest godina poslije njega. Sahranjeni su u zajedničkoj grobnici na francuskom groblju.
Žan-Pol Sartr je bio veoma važan činilac u formiranju egzistencijalne misli. Bio je čovjek značajnih kvaliteta, čija dostignuća kao filozofa, književnika, političkog aktiviste i danas istim intenzitetom privlače pažnju i bivaju glavni predmet diskusija.
Sartr će zauvijek biti upamćen kao neko ko je na svom vlastitom primjeru pokazivao šta znači biti slobodan. On je svakoga dana osvajao slobodu. Želio je da bude slobodan u svakom smislu, i konačno, to je i bio. On sam je najbolje opisao riječima šta to znači biti slobodan:
"Ti i ja smo stvarni ljudi, u stvarnom svijetu. Nismo dijelovi mašte onog drugog. Ja sam svoj sopstveni graditelj, moj karakter je moja sudbina. Svi smo mi slobodni, kompletno slobodni. Svako od nas može da uradi šta želi. I to je mnogo više od onoga o čemu se usuđujemo da maštamo."