Na Brionima su 18. i 19. jula 1956. za istim stolom sjedili Josip Broz Tito, indijski premijer Džavaharlal Nehru (Jawaharlal Nehru) i egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser (Gamal Abdel Nasser).
Samo sedam dana kasnije Naser je povukao potez koji će izazvati jednu od najvećih međunarodnih kriza tog vremena. Nacionalizovao je Suecki kanal i direktno udario na interese dvije nekadašnje imperijalne sile – Velike Britanije i Francuske.
Kada je Gamal Abdel Naser umro 28. septembra 1970. godine, imao je samo 52 godine.
Iza njega je ostao Egipat potpuno drugačiji od onog u kojem je rođen, ali i političko nasljeđe oko kojeg se i danas vode rasprave.
Bio je vojni oficir koji je učestvovao u rušenju monarhije, predsjednik koji je nacionalizovao Suecki kanal, jedan od simbola arapskog nacionalizma, Titov blizak politički partner i jedan od ključnih ljudi u nastanku Pokreta nesvrstanih.
Istovremeno je vladao autoritarno, sužavao prostor političkim protivnicima i doživio težak vojni poraz od Izraela 1967. godine.
Ali jedan događaj učinio ga je poznatim daleko izvan Egipta – Sueska kriza 1956. godine.
Šta se dogodilo samo sedam dana nakon sastanka s Titom?
Naser, Tito i Nehru sastali su se na Brionima 18. i 19. jula 1956. godine. Sastanak trojice lidera bio je važna etapa u razvoju politike koja će nekoliko godina kasnije prerasti u Pokret nesvrstanih.
Da je susret održan upravo tih datuma potvrđuju i dokumenti američkog Stejt departmenta, čiji su diplomati pažljivo pratili Titovu politiku i njegovo približavanje liderima država koje nisu željele da se potpuno svrstaju ni uz Vašington ni uz Moskvu.
A onda je, samo sedam dana poslije Briona, stigao potez koji je potresao svijet.
Naser je 26. jula u Aleksandriji objavio nacionalizaciju kompanije koja je upravljala Sueckim kanalom.
Kanal koji povezuje Sredozemno i Crveno more bio je jedna od najvažnijih trgovačkih arterija svijeta, ali i simbol ogromnog britanskog i francuskog uticaja u regionu.
Naserova odluka uslijedila je nakon što su SAD i Velika Britanija povukle ponudu za finansiranje Asuanske brane, jednog od najvećih projekata njegove vlasti.
Egipatski lider odlučio je da prihode od kanala stavi pod kontrolu države.
Za London i Pariz to je bilo mnogo više od ekonomskog spora.
Kakav su tajni plan skovali Britanci, Francuzi i Izraelci?
Odgovor nije ostao samo na diplomatskim protestima.
Predstavnici Velike Britanije, Francuske i Izraela u oktobru 1956. tajno su se sastali u Sevru, nedaleko od Pariza.
Dogovor je bio gotovo filmski.
Izrael je trebalo da napadne Egipat i prodre preko Sinajskog poluostrva prema Sueckom kanalu. Velika Britanija i Francuska zatim bi objema stranama uputile ultimatum da se povuku od kanala i prihvate privremeno prisustvo britanskih i francuskih snaga.
Bilo je predviđeno da Egipat ultimatum odbije, čime bi London i Pariz dobili obrazloženje za vojnu intervenciju.
Dokumenti američkog Stejt departmenta potvrđuju da su predstavnici tri zemlje 24. oktobra u Sevru potpisali dokument kojim je predviđeno da izraelski napad počne 29. oktobra, a da Britanija i Francuska potom intervenišu ukoliko Egipat ne prihvati njihove zahtjeve.
Plan je pokrenut.
Izrael je 29. oktobra napao Sinaj. Dan kasnije Britanija i Francuska uputile su ultimatum, a nakon što ga je Egipat odbio, 31. oktobra počelo je bombardovanje egipatskih položaja. Anglo-francuske snage potom su se iskrcale kod Port Saida.
Ali ono što je trebalo da vrati kontrolu nad Suecom pretvorilo se u međunarodni debakl.
Kako je Naser od vojnog poraza napravio političku pobjedu?
Egipatska vojska nije mogla da parira udruženim snagama Izraela, Velike Britanije i Francuske.
Naseru je, međutim, stigla pomoć s neočekivane strane – ne vojna, nego politička.
Sjedinjene Američke Države nisu podržale akciju svojih britanskih i francuskih saveznika.
Administracija predsjednika Dvajta Ajzenhauera (Dwight Eisenhower) pritiskala je London i Pariz da prihvate prekid vatre, dok su SAD u Ujedinjenim nacijama podržale rezolucije kojima je invazija osuđena.
U krizu se uključio i Sovjetski Savez, koji je prijetio intervencijom.
Pod ogromnim međunarodnim pritiskom vojna operacija je zaustavljena, a Britanija, Francuska i Izrael na kraju su povukli snage.
Suecki kanal ostao je u egipatskim rukama.
Američki Stejt department danas Suesku krizu opisuje kao događaj koji je pokazao slabljenje evropske, posebno britanske, političke i vojne moći na Bliskom istoku. Kriza je ozbiljno narušila odnose Vašingtona s Londonom i Parizom, a nekoliko mjeseci kasnije britanski premijer Entoni Idn (Anthony Eden) podnio je ostavku.
Naser je tako iz sukoba u kojem njegova vojska nije pobijedila izašao s ogromnim političkim kapitalom.
Za veliki dio arapskog svijeta postao je čovjek koji se suprotstavio nekadašnjim kolonijalnim silama i ostao na nogama.
Kako su Naser i Tito postali simbol Nesvrstanih?
Brionski susret nije ostao samo fotografija trojice državnika.
Tito i Naser razvili su bliske političke odnose u svijetu podijeljenom između SAD i Sovjetskog Saveza, pokušavajući da državama izvan dva velika bloka obezbijede sopstveni politički prostor.
Pet godina nakon njihovog susreta na Brionima, od 1. do 6. septembra 1961, u Beogradu je održan prvi samit Pokreta nesvrstanih.
Učestvovalo je 25 država, među kojima Jugoslavija i Egipat. Zvanična istorija Pokreta upravo Nasera i Tita, uz Nehrua, Kvamea Nkrumaha (Kwame Nkrumah) i Sukarna, navodi među osnivačima Pokreta.
Sljedeći veliki samit održan je 1964. godine – u Naserovom Kairu.
Za Jugoslaviju je veza s Egiptom postala jedan od najvažnijih odnosa njene spoljne politike prema arapskom svijetu.
Naser je, međutim, imao i još ambiciozniju ideju.
Želio je političko povezivanje arapskih zemalja.
Egipat i Sirija su 1958. godine čak formirali zajedničku državu – Ujedinjenu Arapsku Republiku. Projekat je trajao samo do 1961, kada se Sirija povukla iz unije.
San o širokom arapskom političkom jedinstvu nije ostvaren.
Kako je veliki uspon završio teškim porazom?
Ako je 1956. bila godina Naserovog najvećeg trijumfa, 1967. bila je njegova politička katastrofa.
U Šestodnevnom ratu Izrael je porazio Egipat, Siriju i Jordan, a Egipat je izgubio Sinajsko poluostrvo i Pojas Gaze.
Poraz je bio ogroman udarac Naseru i ideji panarabizma koju je predstavljao.
Naser je nakon poraza objavio ostavku, ali ju je povukao poslije masovnih demonstracija njegovih pristalica.
Njegovo nasljeđe nije ograničeno samo na spoljnu politiku.
Tokom njegove vlasti država je preuzela mnogo veću ulogu u ekonomiji, sprovedena je agrarna reforma, nacionalizovane su banke i brojna preduzeća, a proširen je pristup obrazovanju i javnim službama.
Cijena takvog sistema bila je i snažno koncentrisana politička moć. Višestranački politički život praktično je nestao, protivnici režima bili su progonjeni i zatvarani, a bezbjednosni aparat dobio je veliki uticaj.
Zbog toga se i Naserovo nasljeđe decenijama posmatra iz potpuno različitih uglova.
Za jedne je simbol egipatske nezavisnosti i otpora kolonijalnim silama. Za druge je lider koji je izgradio autoritarni sistem i čije su regionalne ambicije Egipat skupo koštale.
Kako je završio život čovjeka koji je potresao Bliski istok?
Posljednjih dana života Naser je ponovo pokušavao da zaustavi rat.
U septembru 1970. u Kairu je posredovao između jordanskog kralja Huseina i palestinskog lidera Jasera Arafata nakon krvavih sukoba u Jordanu poznatih kao Crni septembar.
Nedugo nakon završetka samita, 28. septembra 1970, Naser je doživio srčani udar i umro.
Imao je 52 godine.
Njegova smrt izazvala je ogromnu reakciju u arapskom svijetu, ali priča o Naseru nije završila njegovom sahranom.
Ostao je čovjek čije ime prati nacionalizaciju Sueca, uspon arapskog nacionalizma i nastanak Pokreta nesvrstanih.
A u istoriji nekadašnje Jugoslavije ostala je i slika Nasera uz Tita – dvojice lidera država veoma različitih po veličini, kulturi i političkoj istoriji koje su pokušavale da pronađu mjesto između dva hladnoratovska bloka.
Možda najbolja ilustracija koliko je brzo Naser iz regionalnog lidera prerastao u globalnu političku figuru ostaje ljeto 1956.
18. i 19. jula sjedio je s Titom i Nehruom na Brionima. Sedam dana kasnije nacionalizovao je Suecki kanal. Tri mjeseca poslije toga zbog tog poteza krenule su vojske tri države.