Džejms Hajram Bedford preminuo je 12. januara 1967. godine, ali njegovo tijelo nije sahranjeno. Umjesto toga, podvrgnuto je krioprezervaciji, postupku očuvanja na veoma niskim temperaturama, u nadi da bi buduća medicina jednog dana mogla da omogući njegovo oživljavanje.
Penzionisani profesor psihologije postao je pionir krionike, eksperimentalne prakse čiji zagovornici vjeruju da smrt prema današnjim medicinskim kriterijumima ne mora nužno predstavljati konačnu granicu.
Gotovo šest decenija kasnije, Bedfordovo tijelo i dalje se čuva. Njegova priča obuhvata improvizovani postupak zamrzavanja, porodične sporove, finansijske teškoće i višestruka preseljenja.
Ipak, najvažnije pitanje ostaje bez odgovora: može li čovjek sačuvan na ovaj način ikada biti vraćen u život? Takav postupak do danas nije uspješno izveden, što navodi i sama organizacija Alcor, koja brine o njegovom tijelu.
Zašto je Bedford odlučio da bude zamrznut?
Bedford je bio profesor psihologije povezan sa Univerzitetom Kalifornije u Berkliju. U poznim godinama dijagnostikovan mu je rak bubrega, koji se proširio na pluća.
Suočen sa neizlječivom bolešću, vjerovao je da bi budući napredak medicine mogao omogućiti liječenje raka, pa čak i poništavanje posljedica starenja.
Njegova odluka zato nije bila samo doniranje tijela nauci. Bila je pokušaj da tijelo sačuva za vrijeme u kojem bi medicina mogla imati mogućnosti koje tada nisu postojale.
Prema dostavljenom tekstu, Društvo za produženje života još je 1965. ponudilo besplatno zamrzavanje jedne osobe, uz priznanje da raspolaže tek primitivnim uslovima za kratkotrajno očuvanje.
Bedford se, međutim, povezao sa novoosnovanim Kalifornijskim društvom za krioniku. U testamentu je ostavio 100.000 dolara za krioničke ciljeve. Alcorova istorijska dokumentacija navodi da je novac bio namijenjen istraživanjima, a da je dio vjerovatno iskorišten i za njegovo dugoročno čuvanje.
Kako je izgledao postupak 1967. godine?
Bedford je preminuo u ustanovi za njegu u Glendejlu, u Kaliforniji, u 73. godini.
Postupak koji je uslijedio bio je daleko od savremenih laboratorijskih uslova. Tim je okupljen na brzinu, a među učesnicima bili su ljekar, hemičar i Robert Nelson, nekadašnji serviser televizora koji je vodio Kalifornijsko društvo za krioniku, navodi CBL.
Prema opisu u izvornom tekstu, prije početka postupka članovi tima jeli su sendviče i pili kafu pored njegovog kreveta. Medicinske sestre prikupljale su led iz zamrzivača u komšiluku kako bi tijelo održavale hladnim.
Bedfordu je ubrizgan rastvor dimetil-sulfoksida, poznatog kao DMSO, pomiješanog sa Ringerovim rastvorom, sa namjerom da se umanje oštećenja izazvana zamrzavanjem.
Korišten je i uređaj za održavanje cirkulacije i dopremanje kiseonika. Tijelo je potom obloženo suvim ledom i smješteno u kutiju od stiropora, prije kasnijeg prebacivanja u poseban metalni rezervoar sa tečnim azotom.
U izradi ranog rezervoara učestvovao je Edvard Houp, lokalni proizvođač perika koji se bavio i razvojem opreme za krioniku.
Iako je cilj bio očuvanje za eventualno buduće oživljavanje, rani postupak podrazumijevao je zamrzavanje koje je moglo izazvati ozbiljna oštećenja tkiva.
Kako je njegov sin godinama održavao očevu kapsulu?
Očuvanje tijela ubrzo je postalo i logistički i finansijski problem.
Prema izvornom tekstu, troškovi čuvanja i sudski sporovi sa rođacima koji su željeli sahranu iscrpili su raspoloživi novac. Tijelo je tokom narednih godina premještano između različitih ustanova.
Kada je porodica 1977. preuzela brigu o kapsuli, ključnu ulogu dobio je Bedfordov sin Norman.
Tokom narednih pet godina kapsula je, prema dostavljenom opisu, čuvana u različitim skladišnim prostorima i na privatnim posjedima širom južne Kalifornije. Norman je nabavljao tečni azot i dopunjavao rezervoar kako bi održavao potrebne uslove.
Godine 1982. Bedford je prebačen u laboratoriju Cryovita u Fulertonu, koja je blisko sarađivala sa Alcorom. Formalni status Alcorovog pacijenta dobio je 1987. godine, što je preciznije od tvrdnje iz izvornika da je organizacija u potpunosti preuzela brigu već 1982.
Alcor se 1994. preselio u Skotsdejl, u Arizoni. Kao razloge organizacija navodi nedovoljno prostora u kalifornijskom objektu i zabrinutost zbog zemljotresa.
Šta je pokazao pregled poslije 24 godine?
U maju 1991. Bedfordovo tijelo prebačeno je iz starog rezervoara u savremeniji spremnik za više krioprezerviranih osoba.
To je omogućilo pregled njegovog spoljašnjeg stanja nakon 24 godine čuvanja.
Bivši predsjednik Alcora Majk Darvin kasnije je u otvorenom pismu Bedfordu opisao taj trenutak:
"Ne mogu da opišem ushićenje koje sam osjetio kada sam sklonio vreću za spavanje u kojoj ste bili i vidio da djelujete očuvano i da je o vama dobro brinuto."
Prema opisu u izvornom tekstu, tijelo je uglavnom ostalo cjelovito, ali su bila vidljiva i oštećenja, uključujući promjene na nosu i pukotine na koži grudnog koša.
Alcor navodi da su prilikom prebacivanja zatečene i očuvane prvobitne kockice leda. Organizacija, međutim, priznaje da nema pouzdane podatke o kvalitetu očuvanosti njegovih najsitnijih tkivnih struktura.
Spoljašnja očuvanost zato se ne može poistovjetiti sa očuvanom funkcijom organa, mozga ili mogućnošću oživljavanja.
Po čemu se današnja krionika razlikuje od njegovog zamrzavanja?
Bedfordov postupak znatno se razlikovao od savremenih metoda.
Današnja krionika koristi krioprotektivne supstance i kontrolisano hlađenje radi postizanja vitrifikacije, odnosno stanja nalik staklu, kojim se nastoji ograničiti stvaranje kristala leda i oštećenje tkiva.
Ipak, ni savremeni postupci ne omogućavaju vraćanje krioprezerviranog čovjeka u život. Alcor krioniku opisuje kao eksperimentalnu praksu koja trenutno nije reverzibilna niti klinički dokazana.
Bedfordov slučaj ostaje istorijski značajan, ali njegova dugotrajna očuvanost nije dokaz da će prvobitna zamisao ikada biti ostvarena.
Kakvo je nasljeđe ostavio?
Za zajednicu zagovornika krionike Bedford je postao simbol vjere u buduću tehnologiju.
Njegova priča otvorila je i pitanja prava pojedinca da odlučuje o postupanju sa svojim tijelom poslije smrti, naročito kada se takvoj odluci protive članovi porodice.
Danas se njegovo tijelo čuva u Alcoru u Arizoni. Bedford se smatra najduže neprekidno krioprezerviranom osobom, ali njegova priča i dalje predstavlja eksperiment sa nepoznatim ishodom.