Kad su u jesen 1973. poslati u Skajlab - prvu američku svemirsku stanicu, tri člana posade dobro su znali da misija neće biti nimalo jednostavna.
Trebalo je u svemiru da ostanu 84 dana, neumorno radeći svaki dan po 16 sati, dok bi im za odmor ostalo tek osam sati na dan.
U posadi su bili zapovjednik misije Džeri Kar, naučnik Ed Gibson i pilot Vilijam Poug. Bila je to tad, po dižini boravka u svemiru, rekordna misija a posada je dobila pedantno izrađenu satnicu s tačnim uputstvima šta sve treba da obave u jednom radnom danu.
Posadu su dugo pripremali za ovaj zadatak, bili su upoznati sa svakim detaljem. Morali s su da obave medicinske testove, fotografišu Zemlju, pa su odmah upozorili stručnjake iz NASA da je takav radni ritam nerazuman i da ga se teško držati.
Osim toga, niko od ove trojice nikad prije nije bio u svemiru, niti u misiji Skajlab 4, ali NASA je bila uvjerena da će se moći da se prilagode uslovima rada.
Astronaute su svakodnevno kontaktirali. Ipak, uprkos pripremama i planovima, najprije je Poug počeo da osjeća slabost i mučninu. A ubrzo nakon toga, počele su trzavice između posade i kontrole na Zemlji.
Posada je njegove mučnine tretirala kao prolaznu boljku i bili su potpuno u pravu, pa nisu ni prijavili kontroli u Hjustonu, koja je tajno prisluškivala sve njihove razgovore.
Stoga su ih kontrolori optužili da nisu iskreni i da nešto od njih kriju. Ovakav odnos prema posadi rezultirao je padom motivacije pa su sve više zaostajali u obavljanju planiranih zadataka, što se, kako su prolazili dani, više nije moglo nadoknaditi.
Nakon mjesec dana Gibson je opisao misiju kao '33-dnevni vatreni radni dril'. Kar je poručio kontroli u Hjustonu: "Da smo na Zemlji, nikad ne bi radili 16 sati na dan i to 84 dana, bez dana odmora, pa ne bi to od nas trebalo očekivati ni ovdje u svemiru."
Nekoliko dana nakon Božića, Kar je poslao Hjustonu njihov manifest: "Treba nam više vremena za odmor, potreban nam je raspored koji nije prepun obaveza i ne želimo više da vježbamo nakon obroka. Želimo više kontrole u našim rukama."
Hjustonov odgovor bio je hladan: "Morate da ispunite misiju".
Odgovor posade je bio brz. Dana 28. decembra 1973. godine, stupili su u štrajk.
U nekim dokumentima NASA spominje se čak i riječ 'pobuna', ali to je, s današnje perspektive, zaista preoštar termin.
Metode posade bile su nemilosrdne. Kar je odmah isključio radio vezu sa zemljom, a članovi posade provodili su cijeli dan opuštajući se, obavljajući zadatke svojim tempom i radeći svako svoje poslove.
Zemaljska posada je konačno shvatila da je potpuno nemoćna, pa kad su iz svemira ponovo uspostavili radio-vezu, Zemljani su bili puno raspoloženiji za razgovor i popuštanje.
Hjuston je pristao da da posadi više odmora, dužu pauzu za ručak i korekciju dnevnog rasporeda, ostavljajući posadi da sami upravljaju vremenom.
Od tog trenutka saradnja astronauta i zemaljske posade se znatno pobljšala i misija je srećno privedena kraju u 1974.
Niko iz posade više nikada nije bio u konkurenciji za neku iduću misiju, piše "Express.hr".
Poug je umro prije četiri godine, a prije toga je napisao memoare pod naslovom “Ali, za Boga miloga”, u kojima je napisao: "Rad u Skajlabu bio je ponekad zamoran i dosadan, ali je zato pogled na Zemlju bio spektakularan. S kolegama je bilo sjajno jer smo se ubrzo složili da imamo zajedničkog neprijatelja - kontrolu misije u Hjusonu."
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.