Još mnogo prije nego što će čovjek po prvi put otići izvan granica naše planete, bilo je govora o tome kako će izgledati seksualni odnosi u svemiru.
Astronauti Džen Dejvis i Mark Li postali su 1992. prvi bračni par koji je planetu napustio zajedno. Međutim, NASA nije željela da se to desi.
Agencija je imala nepisano pravilo da astronauti koji su u braku ne smiju otići u misiju zajedno. Dejvis i Li prijavili su se za projekat 1989. ali su se kasnije vjenčali u januaru 1991.
Nakon što je NASA saznala za njihov brak, dva mjeseca je odlučivala o tome šta dalje, a pošto je zaključeno da su oboje važni za misiju (drugi let šatla Endeavour), dozvoljeno im je da pođu zajedno.
Njihov let izazvao je pravi mali skandal u javnosti, budući da su se novinari tog vremena drznuli da pitaju: hoće li biti seksa u svemiru?
Odgovor je bio: ne. Ipak, to pitanje krčkalo se mnogo duže.
Naime, pošto je seks u svemiru u to vrijeme spadao u domen naučne fantastike, upravo je taj žanr inspirisao dr Roberta S. Ričardsona da 1956. napiše članak u žurnalu “Seksologija: Magazin o nauci o seksu”.
On je u tom tekstu opisao svoju viziju budućnosti seksualnih odnosa u vremenu kada putovanje u svemir postane stvarnost.
To je bilo godinu i po dana prije lansiranja Sputnjika, pa su njegove ideje zaista bile futurističke. Ipak, djeluje pomalo smiješno način na koji je on opisao buduće odnose.
“Nedavni izvještaji SAD i Sovjetske vlade da planiraju lansiranje satelita i svemirskih raketa stimulisali su opšte interesovanje za pitanje putovanja u svemir. Do puta na Mars treba da prođe mnogo vremena, a do kolonizacije udaljenih planeta još više.
Iako je mnogo već pisano o naučnim aspektima putovanja u svemir, ovo je prvi članak koji se bavi važnim medicinskim problemom: kako će se ispuniti prirodne seksualne potrebe prvih putnika u svemir kako bi bilo očuvano njihovo mentalno zdravlje?”, rekao je on u uvodu teksta.
On, međutim, uopšte ne računa na mogućnost da žene ikada postanu astronauti, ali im zato daje specifičnu ulogu.
“Može li mladi muškarac raditi efikasno i harmonično na tako dugo vrijeme bez žene? Reakcije na ovo pitanje se razlikuju. Neki misle da je nečuveno uopšte raspravljati o seksu u tom kontekstu. Samo zaborave na žene i nema razloga za brigu.
Drugi seks smatraju kao remetilačkim faktorom, ali ne suviše ozbiljnim. Ranije su mornari odlazili na duga putovanja bez žena i i dalje uspijevali da obave sve dužnosti i brod vrate u luku.
Oni priznaju da je bilo pretjeranog uživanja u seksu, odmah poslije iskrcavanja, ali to je i očekivano.
Neki su se okretali homoseksualizmu i autoeroticizmu na dugim putovanjima. Ipak, ništa od toga ne nudi rješenje”, kaže Ričardson predlažući sljedeće:
“U našoj ekspediciji na Mars, naši mladi muškarci trebalo bi da vode sa sobom mlade žene koje bi im služile kao seksualne partnerke. (Naravno, one bi mogle da se bave i radio tehnikom i obavljaju druge stvari po naređenju).
One bi ih pratile upravo iz tog razloga i to ne bi trebalo kriti. U tom zadatku ne bi bilo ničeg nečasnog.
Prema arbitrarnim standardima našeg trenutnog društvenog referentnom sistema, one sigurno ne bi bile ‘fine djevojčice’, ali u novom svakako bi.
Moguće je da najvažnija posljedica putovanja u svemir ne bude otkrivanje novih svjetova, nego promjene u našem načinu razmišljanja i proširivanje vidika.
Da li će muškarci i žene biti dovoljno hrabri da odu u svemir okovani potpuno prevaziđenim normama ponašanja koje postoje na planeti 80 miliona kilometara iza njih?
Možda će na drugom svijetu stvoriti novi društveni referentni sistem, možda šokantan iz naše perspektive, ali potpuno ‘moralan’ prema vanzemaljskim standardima?”
Ovaj posljednji dio spekulacije kojom se bavio Ričardson, možda bi bio još zanimljiviji da je uključio i to da žene na “drugom svijetu” imaju nešto veću ulogu od seksualnih objekata.
Koliko je poznato, još niko nije imao seks u svemiru. Ali kada se to desi, vjerovatno niko od partnera neće biti tu samo zbog seksa.