Zamislite da uđete u svemirski brod znajući da nikada nećete stići na odredište. Neće ni vaša djeca, vjerovatno ni unuci – putovanje bi trajalo oko 400 godina, a završile bi ga generacije rođene daleko od Zemlje.
Upravo na toj ideji zasnovan je Chrysalis, jedan od najambicioznijih koncepata međuzvjezdanog broda do sada.
Dugačak čak 58 kilometara, bio bi toliko veliki da više podsjeća na grad koji leti kroz svemir nego na svemirsku letjelicu kakvu danas poznajemo. U njemu bi postojali stanovi, poljoprivredne površine, zajednički prostori, industrija i sistemi neophodni da ljudi opstanu bez pomoći sa Zemlje.
Kako piše Nova.rs, projekat je razrađen do detalja – od vještačke gravitacije i proizvodnje hrane do načina na koji bi društvo funkcionisalo tokom putovanja dugog četiri vijeka.
Chrysalis zasad postoji samo kao koncept. Projekat je 2025. osvojio prvo mjesto na međunarodnom takmičenju Project Hyperion, koje je organizovala britanska Initiative for Interstellar Studies. Zadatak timova bio je da osmisle kako bi ljudi mogli da prežive međuzvjezdano putovanje koje traje vijekovima.
Gdje bi išao brod iz kojeg nema povratka?
Cilj Chrysalisa bio bi sistem Alfa Kentauri, odnosno planeta Proksima Kentauri b, udaljena nešto više od četiri svjetlosne godine.
To zvuči relativno blizu sve dok se ne uzmu u obzir mogućnosti letjelice kakvu su zamislili projektanti.
Putovanje bi trajalo približno 400 godina.
To znači da ljudi koji bi krenuli sa Zemlje ne bi dočekali odredište. Živjeli bi, dobili djecu i umrli na brodu. Isto bi se dogodilo i narednim generacijama.
Prema konceptu, tokom putovanja smijenilo bi se oko 16 generacija, dok bi stanovnici broda morali da očuvaju dovoljno znanja da njihovi daleki potomci jednog dana mogu završiti misiju.
Chrysalis je projektovan za populaciju od oko 2.400 ljudi.
Kako izgleda grad dug 58 kilometara?
Brod je zamišljen kao ogromna višeslojna struktura – svojevrsna ruska babuška u svemiru.
Unutar spoljnog omotača nalazili bi se cilindri postavljeni jedan unutar drugog, s različitim namjenama.
Jedni dijelovi bili bi rezervisani za proizvodnju hrane, drugi za stanovanje i zajednički život, a postojali bi i industrijski pogoni, skladišta i tehničke zone.
Drugim riječima, putnici ne bi mogli samo da ponesu hranu za nekoliko vijekova. Morali bi da ponesu čitav funkcionalan svijet.
Hrana bi se proizvodila na brodu, voda neprekidno reciklirala, a vazduh obnavljao kroz zatvoren sistem. Čak bi i otpad morao ponovo da postane resurs.
Upravo je stvaranje takvog zatvorenog ekosistema jedan od najvećih problema čitave ideje.
Kako bi ljudi imali gravitaciju?
Život bez gravitacije tokom nekoliko vijekova nije realna opcija, pa bi se ogromni dijelovi Chrysalisa neprekidno okretali.
Rotacija bi stvarala centrifugalnu silu i stanovnicima omogućavala uslove sličnije onima na Zemlji.
Tu nastaje jedan od razloga zbog kojih je brod toliko ogroman.
Ako se prostor okreće prebrzo, ljudi mogu osjećati dezorijentaciju i druge neprijatne posljedice. Veliki prečnik omogućio bi stvaranje gravitacije približne Zemljinoj uz sporiju rotaciju.
Zato dimenzije od čak 58 kilometara nisu zamišljene samo da bi brod djelovao impresivno, već proizlaze iz načina na koji je osmišljen sistem vještačke gravitacije.
Šta bi jeli stanovnici Chrysalisa?
Unutrašnjost ne bi izgledala samo kao niz metalnih hodnika.
Projektanti su predvidjeli velike poljoprivredne površine na kojima bi se proizvodila hrana potrebna stanovnicima.
Ali problem nije samo proizvesti dovoljno hrane.
Ekosistem bi morao da funkcioniše stotinama godina bez spoljne pomoći. Voda bi morala neprekidno da kruži kroz sistem, vazduh da se obnavlja, a proizvodnja hrane da ostane stabilna kroz generacije.
Jedna ozbiljna greška u proizvodnji hrane, snabdijevanju vodom ili sastavu atmosfere mogla bi ugroziti cijelu populaciju.
Takav potpuno zatvoren i dugoročno stabilan ekosistem čovječanstvo još nije napravilo.
Ko bi pristao da ode bez mogućnosti povratka?
Projektanti su razmišljali čak i o tome kako izabrati ljude za putovanje s kojeg nema povratka.
Inspiraciju su pronašli u antarktičkim istraživačkim stanicama, gdje male grupe ljudi dugo žive u ekstremnoj izolaciji.
U slučaju Chrysalisa priprema bi, međutim, bila mnogo ozbiljnija.
Budući stanovnici morali bi da budu psihološki spremni da napuste Zemlju znajući da je više nikada neće vidjeti.
Njihova djeca rodila bi se u svemiru i Zemlju poznavala samo iz snimaka, knjiga i priča.
Kako spriječiti raspad društva poslije 200 ili 300 godina?
Možda najveći problem Chrysalisa uopšte nije motor.
To su ljudi.
Kako napraviti društvo koje će opstati četiri vijeka zatvoreno u jednom brodu? Kako spriječiti sukobe? Ko donosi odluke? Ko kontroliše resurse? I kako uvjeriti desetu ili petnaestu generaciju da nastavi misiju koju su započeli ljudi koje poznaje samo iz istorijskih zapisa?
Autori su zato osmislili i sistem upravljanja, obrazovanja i prenošenja znanja.
Model predviđa i drugačiji način organizovanja porodičnog života i podizanja djece, kao i dobrovoljno planiranje potomstva kako broj stanovnika ne bi premašio mogućnosti zatvorenog ekosistema.
Vještačka inteligencija pomagala bi u upravljanju pojedinim sistemima, dok bi obrazovanje moralo da osigura da se tehničko i drugo neophodno znanje ne izgubi tokom generacija.
Kako napraviti brod od 58 kilometara?
Ne bi mogao jednostavno da bude izgrađen na Zemlji i lansiran raketom.
Takva letjelica bila bi nezamislivo veća od bilo čega što je čovječanstvo do sada poslalo u svemir.
Koncept zato predviđa njegovo sastavljanje u svemiru, u jednoj od Lagranžovih tačaka, područja u kojima bi velika konstrukcija mogla da ostane pozicionirana uz relativno malu potrošnju energije.
Za pogon je predložena nuklearna fuzija, odnosno sistem zasnovan na helijumu-3 i deuterijumu. Brod bi približno godinu ubrzavao, zatim proveo oko četiri vijeka na međuzvjezdanom putovanju, a na kraju bi morao da uspori prije dolaska do cilja.
I tu cijela priča udara u zid sadašnje tehnologije.
Čovječanstvo danas nema svemirski fuzioni pogon koji bi mogao pokrenuti ovakav brod. Nema ni dokazano pouzdan zatvoreni ekosistem sposoban da bez spoljne pomoći funkcioniše 400 godina, niti infrastrukturu kojom bi u svemiru moglo da izgradi objekat dug 58 kilometara.
Veliki problem predstavljala bi i zaštita od kosmičkog zračenja i čestica s kojima bi se brod susretao tokom višestoljetnog putovanja.
Da li će Chrysalis ikada poletjeti?
Za sada – ne.
Chrysalis nije najavljena svemirska misija niti brod čija izgradnja uskoro počinje. To je detaljno razrađen pobjednički koncept čiji je cilj da pokaže šta bi sve čovječanstvo moralo da riješi prije nego što ozbiljno pokuša da pošalje ljude do druge zvijezde.
I možda je upravo to najzanimljiviji dio cijele priče.
Najveći problem putovanja do druge zvijezde nije samo napraviti dovoljno snažan motor. Potrebno je napraviti mali svijet koji može da opstane vijekovima – i poslati ga u svemir bez mogućnosti da se vrati po pomoć.