Istraživanje, koje je u časopisu Astrophysical Journal objavio Univerzitet u Kaliforniji iz Riversajda (UCR), pokazuje da Veneri nije bila potrebna ogromna spoljna katastrofa da bi izgubila satelit.
Venera kao upozorenje
- Venera je možda nekada imala mjesec
- Simulacije pokazuju da bi se satelit srušio na planetu
- Ključnu ulogu ima izuzetno spora rotacija Venere
- Rezultati su važni i za „Zemljine bliznakinje“
Naprotiv, spora rotacija planete i specifična gravitaciona interakcija mogle su prirodnim putem da privuku hipotetički mjesec ka njenoj površini.
Decenijama su se naučnici pitali zašto Venera, uprkos tome što ima sličnu veličinu, masu i unutrašnju strukturu kao Zemlja, nema prirodni satelit. Prethodne teorije sugerisale su da je Venera možda formirala mjesec nakon masivnog sudara, a zatim ga izgubila u još jednom nasilnom događaju. Druge teorije su pak tvrdile da ova planeta nikada nije ni doživjela sudar neophodan za formiranje mjeseca.
Da li je Venera nekada imala mjesec?
Nove kompjuterske simulacije, koje je predvodio astrofizičar Stiven Kejn, ukazuju na drugačiju mogućnost.
Modeli pokazuju da bi mjesec u orbiti oko Venere vjerovatno imao nestabilnu budućnost zbog neobične rotacije ove planete.
Za razliku od Zemlje, koja završi jednu rotaciju svaka 24 sata, Venera se okreće izuzetno sporo - potrebna su joj oko 243 zemaljska dana da napravi jedan pun krug. Istovremeno, ona se okreće u suprotnom smjeru u odnosu na većinu planeta Sunčevog sistema. Ovaj spoj stvara gravitacione uslove koji bi gurali mjesec prema unutra, umjesto da ga udaljavaju.
"Moja studija pokazuje da Veneri nije bila potrebna katastrofa da bi stigla do današnjeg stanja", izjavio je Kejn i dodao:
"Na kraju, gravitacija same planete, u kombinaciji sa brzinom njene rotacije, prirodno je izazvala pad mjeseca na nju."
Zašto se naš Mjesec udaljava, a Venerin bi se približavao?
Razlika između Zemljinog i hipotetičkog Venerinog mjeseca leži u prenosu energije između planete i njenog satelita. Na Zemlji, plimske interakcije postepeno udaljavaju Mjesec, jer se naša planeta okreće brže nego što Mjesec kruži oko nje, prenosi Euronews.
Naučnici mogu izuzetno precizno da prate ovo kretanje zahvaljujući instrumentima koje je postavila misija Apolo 11. Znamo da se Mjesec polako udaljava od naše planete, brzinom od oko četiri centimetra godišnje.
Ovo lagano udaljavanje je u oštroj suprotnosti sa onim što bi se desilo u slučaju Venere. Mjesec koji bi kružio oko planete sa tako sporom rotacijom postepeno bi gubio orbitalnu energiju i približavao se površini. Na kraju bi satelit ušao u smrtonosnu spiralnu putanju, prije nego što bi se srušio.
Šta su simulacije otkrile o Venerinom mjesecu?
Kejn je ovu hipotezu testirao koristeći kompjuterske modele koji su simulirali gravitacione interakcije. Simulacije su prvo uspješno testirane na poznatom sistemu Zemlja-Mjesec, a zatim su primjenjene na Veneru, uzimajući u obzir hipotetičke mjesece različitih masa (od polovine do deset puta veće od mase našeg Mjeseca).
U većini simulacija ishod je bio isti - mjesec bi se na kraju sudario sa Venerom. Veličina satelita uticala je samo na to koliko bi se brzo taj proces odvijao.
Ovi rezultati su iznenadili i samog Kejna, jer su očekivali da će različite veličine mjeseca i uslovi orbite dovesti do različitih ishoda, uključujući i one gdje satelit preživljava na duže staze.
"Kada sam došao do ovog otkrića, bio sam šokiran", priznaje Kejn.
"Mislio sam da će ovako širok spektar scenarija sigurno dovesti do različitih rezultata. Međutim, svi su manje-više vodili ka istom kraju", dodaje.
Postoje li dokazi o izgubljenom mjesecu Venere?
Studija ne dokazuje definitivno da je Venera nekada zaista imala mjesec, budući da direktni fizički dokazi za to još nisu pronađeni. Ipak, istraživanje jasno pokazuje da, ukoliko ga je i bilo, rotacija i gravitacija planete učinile bi njegov dugoročni opstanak gotovo nemogućim.
Potraga za tragovima ovakvog događaja je teška zbog značajnih geoloških promjena na Veneri. Procjenjuje se da je oko 80 odsto površine ove planete potpuno "obnovljeno" prije oko milijardu godina usljed vulkanske aktivnosti, što je izbrisalo veći dio drevnog geološkog zapisa. Zbog toga će naučnici morati da traže dokaze duboko ispod njene površine.
Šta Venera i njen mjesec otkrivaju o „Zemljinim bliznakinjama“?
Mogućnost da se mjesec sudario sa Venerom otvara i važna pitanja o evoluciji planeta van našeg Sunčevog sistema. Naučnici koji proučavaju potencijalno naseljive planete često se pitaju da li i ti svjetovi imaju svoje mjesece.
Naš Mjesec utiče na plimu i oseku, geološku aktivnost i dugoročnu evoluciju Zemlje. Istraživači i dalje raspravljaju o tome koliko je prisustvo satelita ključno za održavanje uslova pogodnih za život.
"Moj utisak je da postojanje mjeseca donosi brojne prednosti, ali nije neophodno za nastanjivost", ističe Kejn i dodaje da mogući gubitak Venerinog mjeseca pokazuje da opstanak satelita zavisi od mnogo više faktora nego što je sama sposobnost planete da ga privuče ili formira. Brzina rotacije, gravitacione sile i orbitalna dinamika su presudni.
Ova saznanja mogla bi da promjene način na koji astronomi tumače opservacije dalekih planeta.
"Kada ljudi razmišljaju o takozvanim 'Zemljinim blizancima' oko drugih zvijezda, jedno od prvih pitanja je ima li ta planeta mjesec", kaže Kejn.
"Moja studija ukazuje na zabrinjavajući scenario. Ako se te planete ne okreću dovoljno brzo, njihov mjesec će se srušiti na površinu, što bi zauvijek promjenilo tok istorije tih svjetova".
Buduće svemirske misije i detaljnije studije mogle bi da pomognu naučnicima da utvrde da li je jedan izgubljeni mjesec odigrao presudnu ulogu u oblikovanju paklene atmosfere i klime kakvu Venera danas ima.