BAGDAD - Vojna kuhinja u tzv. zelenoj zoni, rezidencijalnom dijelu nemirnog Bagdada, i ne odaje baš utisak da ste u nekoj stranoj zemlji. Naš jezik može se čuti na svakom koraku, odajući prisustvo velikog broja zemljaka koji su komad hljeba potražili u jednoj od najopasnijih zemalja svijeta.
Dvadesetpetogodišnjak iz Lukavice radi u skladištu u zelenoj zoni, već godinu i po. Dok stoji u redu u kuhinji s prijateljem Makedoncom, priča da je u Irak došao preko KBR-a, najveće logističke firme, koja prati američku vojsku.
"Vjeruj, plata je tolika da bih radio i po 30 sati, da ih dan može imati toliko", priča ovaj mladić, dok vrijeme do hrane prekraćuje razgovorom s kuvaricama, zemljakinjama iz tuzlanskog regiona.
Prema nekim procjenama, samo iz tuzlanskog regiona u radu na Iraku nalazi se nekoliko hiljada ljudi. Ipak, koliki je njihov stvarni broj, to niko pouzdano ne zna, pa ni ambasada u Kuvajtu, koja pokriva Irak. U bh. ambasadi nemaju zvanične podatke o tome jer naši ljudi nisu obavezni da se javljaju ambasadi kad polaze na rad u Irak.
Prema svjedočenju naših vojnika iz baze "Eko", u neposrednoj blizini grada Divanije, koju je prošle sedmice obišla državna delegacija BiH, u pratnji novinara "Nezavisnih", radnici iz gotovo svih zemalja bivše Jugoslavije mogu se naći u gotovo svim vojnim bazama, pa i firmama za obezbjeđenje, gdje je plata najveća, baš kao i opasnost.
"Platu su visoke, mnogo veće od vojničkih. Skladištar ili radnik koji voza kombi po bazi mjesečno zarađuje i do 6.000 dolara, pa nije ni čudo što ih je toliko došlo ovdje", priča jedan od vojnika.
Kako se može vidjeti, najviše naših ljudi je upravo u zelenoj zoni, velikom području unutar Bagdada gdje je smješten vrh koalicionih snaga, diplomatska predstavništva, iračka ministarstva i brojna, prateća logistika.
Neki od njih rade i neposrednoj blizini velikog kompleksa bivših Sadamovih palata, u kojim se listom nalaze komande koalicionih snaga. U jednoj od njih, impresivnoj građevini koju krasi velika pozlaćena fotelja koju je Jaser Arafat poklonio Sadamu, nalazi se glavna komanda koalicionih snaga. Palata, sagrađena od bijelog mermera, jedna je od 34 bivše Sadamove rezidencije. Većina njih podignuta je na obali vještačkih jezera, od vode dovedene iz Šat El Araba. Danas, vile Sadamovih ministara na obali jezera zauzeli su generali koalicionih snaga, a neki od oficira, kako se može vidjeti, vrijeme prekraćuju pecanjem u jezeru prepunom ribe. U jezeru se, pričaju, nalazi i tzv. Sadamova riba, nastala ukrštanjem za vrijeme njegove vladavine. Riba je, kažu, toliko agresivna da se često zna desti da zgrabi galeba za nogu, kad nesretna ptica pokupi hljeb kojim vojnici hrane ribe.
I dok se kompleks Sadamovih palata, bez pretjerivanja, može nazvati raj za oči, i onakve kakve su danas (više njih pogođeno je u bombardovanju Bagdada), ostatak metropole, kao i cijela zemlja, odaju utisak zapuštenosti i siromaštva. Iz vazduha, najbezbjednijeg načina prevoza, može se vidjeti da su ulice zakrčene smećem. Kuće su, kad se izađe iz Bagdada, male i uglavnom slijepljene od zemlje. Siromaštvo je, pričaju naši vojnici, toliko da stanovnici obližnje Divanije vodu piju iz kanala za navodnjavanje, gdje i napajaju stoku. I džaba im onda što se rezervoar od 80 litara nafte može natočiti po nevjerovatnoj cijeni od dolar i 70 centi.
Sablje od engleskog oružja
Omiljena meta za fotografisanje delegacija, koje posjećuju Bagdad, predstavlja bivši Sadamov stadion, gdje su svojevremeno održavane impresivne vojne parade. Ispred velikih, danas pustih tribina, za vrijeme Sadama izlivena su velike ukrštene sablje. Simbolički, izlivene su od zarobljenog engleskog oružja, dok se ispod njih nalaze autentični šljemovi zarobljenih iranskih vojnika iz vremena iračko-iranskog rata.