SARAJEVO - Ričard Holbruk plače! Scena u dokumentarnom filmu "Diplomata" u kojoj čuveni "buldožer" američke diplomatije tokom prijema na mjesto ambasadora UN pušta suzu govoreći o svom ocu, za većinu gledalaca u prepunoj sali bioskopa Cinema City u okviru Sarajevo film festivala bilo je jedan od najvećih utisaka nakon projekcije.
Trenutak u kojem se "gigant američke spoljne politike", kako ga je nazvao Barak Obama, okreće ka tadašnjem predsjedniku SAD Bilu Klintonu i šapuće mu: "Izvini, obično ne plačem zbog svog oca u javnosti", otkrio je, čak i publici, koja se sastojala uglavnom od ljudi iz BiH koji su lično poznavali Holbruka, jednu potpuno nepoznatu stranu tvorca Dejtonskog sporazuma.
Čovjek koji je zbog svog, neki bi rekli neotesanog, nastupa, koji ne trpi otpor, bio prava osoba za mirovne pregovore na najdelikatnijim prostorima - od Balkana do Avganistana, a koji je preminuo 2010. godine od posljedica naprsle srčane aorte, nakon višesatne operacije koja je uslijedila kada mu je pozlilo u Stejt departmentu, bio je zapravo nepoznanica i za sopstvenog sina Dejvida Holbruka, koji je i autor ovog dokumentarca.
"Dok sam tokom komemoracije sjedio na bini u Kenedi centru pored Hilari i Bila Klintona, Baraka Obame i drugih važnih ljudi iz američke politike, shvatio sam da je moj otac zapravo istorijska ličnost. Govorili su o čovjeku kojeg ja nisam poznavao. U tom trenutku sam znao da želim da snimim film o njemu. To sam uradio iz nekoliko razloga - želio sam da ga moja djeca, koja nisu provodila mnogo vremena sa svojim djedom, bolje razumiju; da ga ja upoznam bolje u smrti, kad već nisam u životu; ali sam i osjećao da moj otac ima još mnogo toga da kaže. Pokušao sam da mu pomognem da ga čuju", kaže u razgovoru za "Danas" Holbruk.
Pregovori sa Slobodanom Miloševićem, ali i Alijom Izetbegovićem i Franjom Tuđmanom, zapravo zauzimaju najveći dio ovog dugometražnog dokumentarca, koji se pojavio u godini jubileja - 20 godina od događaja u Dejtonu, a svojevremeno se spekulisalo da je za ovaj sporazum, koji u Americi važi za jedan od najvećih uspjeha njihove spoljne politike, Holbruk bio nominovan i za Nobelovu nagradu za mir.
"Moj otac je bio među prvima koji je govorio da Dejtonski sporazum ima mnogo mana. Ali je znao da samo tako može doći do mira. Za njega je ovo samo trebalo da bude početak za uređivanje odnosa među državama. Samo prvi korak. Problem je što se nakon toga ništa nije dogodilo. Po potpisivanju, političari u BiH nisu bili zadovoljni onim što su postigli, ali su barem imali nadu - dobijali su svoju državu. To možete vidjeti u filmu u razgovoru sa Harisom Silajdžićem (bivši član Predsjedništva BiH i učesnik pregovora). Ali mi smo, spremajući film, razgovarali i sa mladima koji su kao djeca preživjeli opsadu Sarajeva i koji su tokom odrastanja vidjeli kako njihovi drugari umiru. U njihovim očima danas nema nade. Ovom prostoru treba bosanski Ričard Holbruk", ističe reditelj.
Odnos Holbruka i Miloševića zauzima važan dio filma.
"Iz moje perspektive kao filmadžije, koji snima istinite priče, a ne fikciju, bilo je važno da imam glavne junake. Pored mog oca, glavni junak ove priče bio je Milošević. Izetbegović i Tuđman su takođe bili važni, ali pravi konflikt nalazio se u odnosu ova dva čovjeka. Njih dvojica su morali da dođu do rješenja. I zaista i jesu. Izetbegović je rekao da to možda nije bio baš pravedan dogovor, i naravno da nije bio savršen, ali priroda diplomatije je takva da rijetko kada sve strane odlaze potpuno srećne", objašnjava Holbruk.
Na pitanje šta je, prema njegovoj procjeni, njegov otac mislio o Miloševiću, kaže: "Mislio je da je on brilijantan, harizmatičan, ali veoma opasan čovjek, koji je destabilizovao region na više načina, što je trebalo popraviti. Često su se sudarali oko mnogih stvari, ali vidio ga je i kao osobu sa kojom može da sarađuje. Pokušao je da pregovara sa njim i to mu je uspjelo. Kada se kasnije dogodilo Kosovo, shvatio je da više nema pregovora. Da se to mora zaustaviti na druge načine. Možda bi se nešto promijenilo da nije imao takvu politiku prema Kosovu kakvu je imao. Ljudi koji su na kraju okončali rat na Balkanu bili su predsjednici tih država, među njima i Milošević. Ko zna šta bi se tek dogodilo da on nije bio spreman na pregovore. Istina je da smo ovdje 20 godina kasnije i da postoje još mnogi problemi. Ali nadam se da posao moga oca i svih ljudi oko njega nije bio uzaludan. Da se užasni događaji neće ponoviti."
Pregovori u Rambujeu samo se pominju u filmu.
"Nije sve moglo da stane u filmu. Mogli smo da napravimo dokumentarac samo na osnovu onoga što se dogodilo na Balkanu. Ali imali smo još dva važna poglavlja iz života moga oca - Vijetnam i Avganistan, o kojima smo takođe željeli da govorimo. Nismo imali bezgranično vrijeme i budžet. Nismo posjetili ni Banjaluku ni Prištinu, a u Zagrebu smo bili samo jedan dan", objašnjava Holbruk.
Na konstataciju da nisu bili ni u Beogradu, dodaje: "Nismo imali vremena ni da posjetimo Beograd. Mi smo intervjuisali ljude koji su sarađivali sa mojim ocem. Razgovarali smo sa Srbima iz BiH i njihovim političarima u Sarajevu, ali nismo mogli da odemo u Srbiju. Zaista nam je žao zbog toga. Zapravo, on je najviše sarađivao sa Slobodanom Miloševićem. Da je živ, sigurno bismo pokušali da sa njim razgovaramo. Dali smo sve od sebe da pokrijemo što više stvari koje su se ticale rada mog oca."
Za potrebe filma, kako kaže, intervjuisali su 75 ljudi, a prikazani su dijelovi samo 44 razgovora. Objašnjava da su zbog dužine izbačene čak i neke značajne ličnosti, ali da je zapravo bilo jako malo onih koji su odbili da govore. To su bili samo američki predsjednik Barak Obama i potpredsjednik Džozef Bajden.