VAŠINGTON - Čarls Lejn, jedan od urednika i novinara "Washington Posta", u osvrtu napisanom za ovaj list uporedio je probleme kroz koje prolazi Evropska unija s onima koje je svojevremeno imala Jugoslavija.
"Bila jednom davno u Evropi jedna konfederacija. Protezala se od Alpa do Jadrana i zahvatala liniju između zapadnog hrišćanskog svijeta i Bizantskog carstva. Konfederacija je obećala vječiti mir, kraj ratovima koji su kroz istoriju mučili njene narode. Izgradila je dobre odnose i međusobnu zavisnost kroz zajedničku valutu, slobodno kretanje rada i kapitala. Vjenčavajući mir, jednakost i ljudska prava, ponudila je 'treći način' između okorjelog američkog kapitalizma i neefikasnog centralnog planiranja. Nudila je alternativni centar moći onima koji nisu svoje saveznike htjeli izabrati između SAD, Kine i Rusije.
Ali, Jugoslavija se raspala 1991. godine, nakon decenije postepenog rasta tenzija. Njen pad pratio je obnovljeni etnički sukob, krvaviji od onih Drugom svjetskom ratu, koje je Konfederacija trebala istrijebiti.
Ne bih pretjerivao s analogijom između Jugoslavije i problemima opterećene Evropske unije. Jugoslovenski 'tržišni socijalizam' bio je autoritarniji od socijalne demokratije Evrope.
Mimo sve priče o 'bratstvu i jedinstvu' kod kuće i 'nepopuštanju' u inostranstvu, ono što je Jugoslaviju održalo bila je čelična pesnica njenog poglavice, Josipa Broza Tita, koji je umro 1980. godine, a naslijedila ga je gomila neefikasnih i neizabranih birokrata.
Okončanje takmičenja između Sovjetskog Saveza i SAD smanjilo je tenzije između Istoka i Zapada koje su su izvana uticale na to da se Jugosloveni drže zajedno.
Ipak, ne bih ni potcjenjivao sličnosti. Poput EU, Jugoslavija je uporno pokušavala birokratskim metodama riješti duboko ukorijenjena rivalstva: između Albanaca i Srba, Srba i Hrvata.
Vlast se rotirala, institucije duplale, a ustav mijenjao po potrebi, ali ta rivalstva nikada nisu eliminisana, iako su narodi Jugoslavije govorili manje-više isti jezik.
Tito je iskoristio ekonomski rast potpaljen dugovima da kupi mir: kada su računi stigli na naplatu, pokušaji štednje dodati su na spisak političkih provokacija.
Stoga, kriza s kojojm se Evropa danas suočava nije bez presedana. Ona nije samo finansijska ili ekonomska. Dublje je pitanje kako i da li multinacionalne federacije mogu preživjeti dugo nakon što je završen Hladni rat, koji ju je pomogao očuvati. Kako da EU izbjegne sudbinu svakog carstva ili konfederacije koji su joj prethodili?
Tako sagledana, budućnost Evrope ne izgleda blistava.
Rivalstvo Francuza i Nijemaca pomoglo je izazvati nekoliko krvoprolića, od kojih je najgore bilo ono u Drugom svjetskom ratu. Ujedinjena Evropa trebala je čvrsto ekonomski povezati Francusku i poslijeratnu Zapadnu Njemačku, kako bi rat bio nemoguć.
To je bilo plemenito i potencijalno izvodivo. Ali, jasno je da su autori projekta evropskog ujedinjena previdjeli originalni problem.
Mogli su imati francusko-njemački mir i bez da Španiji i Finskoj daju pravo veta nad politikama koje se tiču samo Francuza i Nijemaca, i obrnuto. Mogli su imati slobodnu trgovinu i bez da su se pretvarali da Grčka i Holandija pripadaju monetarnoj uniji.
Je li se EU previše proširila jer je Francuska htjela mašinu za svoje nerealne vanjskopolitičke ambicije? Ili zato što su siromačnije zemlje Evrope žarko željele privilegovani pristup njemačkom novcu? To više nije važno.
Činjenica je da je Evropa zaglavila s ovom konfederacijom, ali ona više nije solventna, niti politički, niti ekonomski.
Političari ovog kontinenta eksperimentišu s kratkoročnim rješenjima, ali oni se bore protiv tektonskih sila koje su protiv EU, kao što su slične sile smljele Rimsko carstvo i Jugoslaviju.
Samo su dva načina da se ide naprijed. Jedan je raskid, mada je malo vjerovatno da će biti krvav poput raspada Jugoslavije. On bi, ma koliko postepen, osiromašio kontinent i ostavio tiksični otpad nacionalističke retorike.
Drugi izbor, naravno, jeste neograničeno slijediti recept "više Evrope". Jedini lijek za današnju, relativno labavu konfederaciju, jeste učiniti je čvršćom, vjeruju neki.
U praksi to znači predaju većeg dijela nacionalnih suvereniteta Briselu, što bi uključivalo, i to prvi put, gubitak kontrole državnih parlamenata nad temeljnim finansijskim odlukama.
Takvo prepuštanje moći neće biti jednako za sve: Njemačka i druge bogate zemlje će odrediti nova pravila igre, a nacije-dužnici će ih slijediti, ali ne bez primjedbi.
Budućnost ujedinjene Evrope, ako uopšte postoji, izgleda strožija, svađalačkija i, prije svega manje demokratska nego sadašnjost. Ponavljam: ovo je optimistični scenario".