Povoljni su čimbenici empirijski provjeravani na mnogo primjera. Istraživači su tako dokazivali da je nepovoljna segmentalna struktura društva uzrokovala propast konsocijacijskih aranžmana u mnogim zemljama.
U podijeljenome kolumbijskom društvu nije bilo uzajamne ravnoteže moći izmedu više potkulturnih segmenata, što je bio glavni uzrok kraha konsocijacijskog modela, koji je postojao od 1958. do 1974. godine. U Kolumbiji su, naime, postojala samo dva povijesna ideološko-politička segmenta, liberalni i konzervativni, utemeljena na različitim obiteljskim i lokalnim tradicijama.
Neuspjehu su, osim toga, pridonijeli i razmjerno velika zemlja u odnosu prema europskim konsocijacijskim demokracijama, slabiji društveni rascjepi, jače preklapajuće lojalnosti i slabija izoliranost potkulturnih segmenata (Dix, 1980). U Šri Lanki postoji brojčano dominantna većina koja ne pristaje na podjelu vlasti s manjinom. U sjevernoj Irskoj premoćna protestantska većina ne podupire podjelu vlasti s katoličkom manjinom u obliku različitih konsocijacijskih aranžmana (O'Leary, 1989). Stoga nema minimalne suglasnosti između protestantske većine, lojalne Velikoj Britaniji, i katoličke manjine, odane Irskoj.
Ni na Kosovu, o kojemu se u posljednje vrijeme također raspravlja i u konsocijalističkom sklopu, nema povoljnih uvjeta za konsocijacijske aranžmane, jer je albanski segment višestruko brojčano nadmoćan u odnosu prema manjinskome srpskom segmentu (Taylor, 2005). Uz to, Kosovo je paradigmatičan primjer podijeljenog društva u kojemu nema ni naznaka minimalnog konsenzusa između premoćne albanske većine, lojalne Albaniji, i srpske manjine, odane Srbiji.
U uvjetima izrazite brojčane neravnoteže dvaju sukobljenih segmenata, koji ne dijele ni zajedničke interese, ni vrijednosti, ni identitete, ni lojalnosti, mnogi su analitičari, uključujući i samog Lijpharta, odustajali od zauzimanja za konsocijacijska rješenja i bili su skloniji podjeli prijepornog područja, države ili regije na zasebne homogene političke cjeline.
Vanjske opasnosti mogu, kako je rečeno, imati pozitivnu i negativnu ulogu. U Nizozemskoj se konsocijacijska demokracija počela oblikovati u doba nacionalne ugroženosti tijekom Drugoga svjetskog rata, a njezinim simboličnim začetkom smatra se stvaranje velike koalicije 1917. godine.
Na uspostavu konkordancijske demokracije u Austriji 1945. godine vanjske su opasnosti djelovale poticajno. Dvije taborske elite povezivao je strah za budućnost okupirane zemlje, a osobito strah da bi Austrija mogla pripasti sovjetskoj okupacijskoj ili interesnoj zoni, te da bi i u njoj mogla biti uspostavljena `narodna demokracija` sovjetskog tipa (Steiner, 1972.).
U Švicarskoj, gdje se konsocijacijska demokracija općenito razvijala postupnije nego u ostalim zemljama, ključni je događaj bio ulazak socijalista u vladinu koaliciju 1943. godine, dakle usred Drugoga svjetskog rata.
U Libanonu je kršćansko-muslimanski Nacionalni pakt o konsocijacijskom uređenju sklopljen 1943. godine, opet tijekom Drugoga svjetskog rata. U Kolumbiji se za konsocijacijskim rješenjima posegnulo nakon duljeg razdoblja građanskog rata i diktatorskih režima, koji nisu bili posve neovisni o uvelike nasilnome regionalnom okruženju. U svim tim primjerima vanjske su opasnosti utjecale na spoznaju potkulturnih elita kako su potrebni nacionalna suradnja i jedinstvo da bi demokracije, a katkad i države, nastale i opstale.
Neovisno o nacionalnim posebnostima, svaku konsocijacijsku demokraciju treba, prema Lijphartovu sudu, zasnovati na četiri temeljna načela i institucije:
- Vlast mora imati velika koalicija političkih vođa svih najvažnijih segmenata pluralnog društva. Svaki segment - zajednica, blok ili tabor - ima svoju političku elitu koja ga predstavlja u pregovorima s vođama drugih segmenata. Nijedna zajednica ne trpi da unutar nje postoji više elita koje konkuriraju jedne drugima, jer to slabi pregovarački položaj jedne blokovske elite u odnosu prema elitama ostalih blokova. Interesi koji su artikulirani unutar svake zajednice agreriraju se `akomodacijom među elitama`. Političke elite imaju nedvojbeno najvažniju ulogu u konsocijacijskoj demokraciji, jer one premošćuju rascjepe među segmentima i svojom suradnjom održavaju zajednicu,
- Vitalni interesi manjina štite se institutom uzajamnog veta, koje može biti ozakonjeno ili prihvaćeno kao nepisana konvencija.
- Političko predstavništvo i podjela javnih fondova zasnovani su na načelu razmjernosti. To ne isključuje jednaku zastupljenost svih segmenata i hotimičnu natpredstavljenost malih segmenata kao moguća, a katkad i poželjna odstupanja od načela razmjernosti.
- Svaki je segment vrlo samostalan u odlučivanju o svojim unutarnjim pitanjima. Autonomija segmenata jamči se federalnim uređenjem države, koje se primjenjuje onda kada su segmenti koncentrirani na određenim područjima države i teritorijalno odijeljeni jedni od drugih.
Početni koncepti konsocijacijske demokracije poslužili su osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća kao jedno od ishodišta razvoja širih političkih teorija, ponajprije korporativizma i konsenzualizma, što dobro ocrtavaju i teorijski putevi kojima su krenuli njihovi utemeljitelji.
Lehmbruch (2003) je, kako sam kaže, svoj istraživački interes `sve više usmjeravao na političko-institucionalne uvjete procesa strukturne prilagodbe političkih ekonomija u demokratskim industrijskim društvima promjenama u svjetskoj privredi`. Teorijska spalla s konceptom konkordancijske ili konsocijacijske demokracije očuvana je zahvaljujući njezinoj `organskoj vezi` s neokorporativizmom ili liberalnim korporativizmom 29 koji se razvio upravo u onim državama koje su bile postojbine tog tipa demokracije. Promjene u pluralnim društvima, ponajprije ublažavanje i slabljenje tradicionalnih rascjepa zbog modernizacije i sekularizacije suvremenih društava, pokazale su da konkordancijska demokracija tendira prerastanju u korporativizam. Oboje, i konkordancijska demokracija i korporativizam, samo su empirijski oblici pregovaračke demokracije. Medusobno se razlikuju prema prirodi aktera koji sudjeluju u procesima pregovaranja: u konkordancijskom sustavu to su politički akteri - stranke, parlamentarne frakcije, javna uprava i ostale političke elite na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, a u korporativističkom sustavu to su interesne organizacije, ponajprije sindikati i udruženja poslodavaca i država.
U konkordancijskim sustavima političke stranke i vlade uređuju sukobe kompromisom i uzajamnim ustupcima, a u korporativističkom sustavu velike interesne organizacije pregovaraju i surađuju jedne s drugima i s vladom u autoritativnoj alokaciji vrijednosti, te u oblikovanju i provedbi javnih politika. Lehmbruchovo istraživanje prvotno je bilo poglavito usredotočeno na zemlje takozvane zapadne-srednje Europe, Westmitteleuropag, gdje su se smjestile Austrija, Švicarska i Njemačka - osobito se bavio modelom socijalnog partnerstva u Austriji i Njemačkoj - ali se potom proširilo i na ostale zemlje poput Nizozemske, Švedske, Norveške, Belgije i dr.
Kao što je nekoć konkordancijsku demokraciju koncipirao kao suprotnost većinskoj ili konkurencijskoj demokraciji angloameričkog tipa, tako je kasnije njezino mjesto u njegovoj binarnoj dihotomiji zauzela pregovaračka demokracija. Unatoč uspostavi novih korporativističkih pravila i obrazaca ponašanja, u starim konkordancijskim demokracijama opstali su brojni tradicionalni institucionalni aranžmani, pa se i u tom pogledu ne može govoriti o nestajanju konkordancijskih demokracija. Oni nisu opstali samo zbog održavanja tradicionalnih društvenih rascjepa makar u ublaženom obliku, nego i zbog institucionalne inertnosti, povijesne ukorijenjenosti nekonfliktne političke kulture, ali i zamjene starih rascjepa novim i jačim podjelama u nekim zemljama, poput Belgije (Kernan, 1996; Armingeon, 2002.a).
Lijphart je, pak, krenuo putem razvoja koncepta konsenzusne demokracije. Izgradio ga na temelju poredbenog istraživanja 21 demokracije od 1945. do 1980. (Lijphart, 1984), odnosno 36 demokracija od 1945. do 1996. godine (Lijphart, 1999). Već na temelju empirijskih nalaza istraživanja 21 demokratske države konstruirao je dihotomnu tipologiju demokratskih političkih sustava, koju čine većinska i konsenzusna demokracija, a koja je postala jednom od najutjecajnijih tipologija demokracija u političkoj znanosti druge polovice 20. stoljeća. Unutar opće tipologije, bavi se i pojašnjenjem odnosa izmedu konsocijacijske i konsenzusne demokracije, koje smatra posebnim oblicima demokracije s nekoliko bitnih zajedničkih elemenata. No, razlika izmedu konsocijacijske i konsenzusne demokracije nije shvatljiva izvan opće tipologije demokracija.
Nastaviće se)