Većinsku demokraciju definira kao "demokratsku vladavinu i politiku koje su logički utemeljene na načelu koncentracije što veće vlasti u rukama većine". Nasuprot tome, konsenzusna demokracija zasniva se na "načelu podjele, disperzije i ograničenja vlasti na različite načine" (Lijphart, 1989). Tipološke razlike među njima konstruira na dvije dimenzije.
Prva dimenzija obuhvaća pet varijabli koje se tiču stranačkog i izbornog sustava te koalicijske vlasti. Zbog poklapanja tih varijabli s bitnim obilježjima konsocijacijske demokracije, ta se dimenzija naziva i indeksom konsocijacijalizma. Na njoj Lijphart postulira opreku između većinske i konsenzusne demokracije u oblicima suprotnosti između:
- koncentracije i podjele izvršne vlasti: izvršnu vlast u većinskim demokracijama obično ima jednostranački kabinet ili kabinet kojega podupire minimalna parlamentarna većina, a u konsenzusnim demokracijama ona je u rukama koalicijske vlade koju čine sve glavne parlamentarne stranke;
- prevlasti izvršne vlasti i ravnoteže između izvršne i zakonodavne vlasti: prevlast vlada nad parlamentima u većinskim je demokracijama posljedica njihove dulje prosječne trajnosti, to jest činjenice da se rijetko mijenja stranački sastav vlada, dok koalicijske vlade u konsenzusnim demokracijama nisu tako trajne, pa se ne mogu snažno nametnuti parlamentu. Trajnost vlade nipošto, pak, ne treba poistovjećivati sa stabilnošću cijeloga političkog sustava;
- dvostranački i višestranački sustav: u većinskim demokracijama efektivni broj parlamentarnih stranaka manji je od dva ili neznatno veći od njega, dok je u konsenzusnim demokracijama on obično veći od tri;
- jednodimenzionalni i višedimenzionalni stranački sustav: u većinskim demokracijama dvije glavne stranke međusobno se razlikuju samo u pogledu socijalnoekonomske politike, dakle samo prema mjestu što ga zauzimaju na standardnoj odi polarizacije lijevo-desno, dok se stranke u konsenzusnim demokracijama polariziraju na vjerskoj, kulturno-etničkoj, urbano-ruralnoj, postmaterijalističkoj dimenziji, te na dimenziji vanjske politike i potpore režimu;
- većinsko i razmjerno predstavništvo: za većinske demokracije karakteristični su visoki stupnjevi nerazmjernosti u odnosu između glasova i mandata i, posljedično, velika natpredstavljenost dviju glavnih stranaka, dok je u konsenzusnim demokracijama razmjernost mnogo veća, a natpredstavljenost i potpredstavljenost stranaka u parlamentu znatno su manje.
Na drugoj se dimenziji opreka između većinske i konsenzusne demokracije izražava kao suprotnost između:
- unitarne i federalne vlasti: za većinske demokracije tipična je centralizacija političkog odlučivanja u unitarnoj državi, a za konsenzusne demokracije decentralizirano odlučivanje i federalna država;
- jednodomnog i dvodomnog parlamenta: u većinskim demokracijama parlament obično ima jedan dom ili dva doma, pri čemu je drugi dom slab i podređen prvom domu, dok su konsenzusne demokracije obično uspostavile simetrični bikameralizam s jakim i ravnopravnim drugim domom;
- nepisanog i pisanog ustava: `optimalni` većinski ustav nije pisani ustav koji nameće formalna ograničenja parlamentu odnosno parlamentarnoj većini, dok konsenzusne demokracije obično imaju rigidne pisane ustave koji se teško mijenjaju, i to obično pučkim referendumima ili izvanrednim većinama. Izvanredne većine ujedno su dokaz da se načelo većine u konsenzusnim demokracijama ne uklanja nego `maksimira`: relativne i obične apsolutne većine zamjenjuju izvanredne većine koje iziskuju da se u usvajanju bitnih odluka odustane od obrasca 50 odsto + 1.
Proširujući uzorak i vremenski raspon svoga empirijskog istraživanja poslijeratnih demokracija, Lijphart (1999) je kasnije povećao broj razlikovnih obilježja dvaju tipova demokracije. U novijem je istraživanju precizirao da suprotnost između većinske i konsenzusne demokracije konstruira na dimenziji odnosa između izvršne vlasti i političkih stranaka i na dimenziji odnosa između unitarnog i federativnog uređenja države. Na prvoj dimenziji, starim je suprotnostima dodana opreka između pluralističkog i korporativističkog sustava interesnih skupina: većinske demokracije karakterizira slobodno natjecanje među interesnim skupinama, a konsenzusne demokracije koordinirani i korporativistički sustav interesnih skupina utemeljen na kompromisima i dogovorima. Na drugoj dimenziji, postojećim suprotnostima dodana je opreka između nepostojanja i postojanja sudbene kontrole nad zakonodavstvom - u većinskim demokracijama posljednju riječ o pitanjima ustavnosti i zakonitosti ima parlament, a u konsenzusnim demokracijama tu ulogu ima ustavni ili vrhovni sud - kao i opreka između ovisnosti i neovisnosti središnje državne banke o izvršnoj vlasti - u većinskim demokracijama središnja banka ovisi o izvršnoj vlasti, dok je u konsenzusnim demokracijama ona neovisna ustanova. Konkretna društva nisu, dakako, idealni tipovi ni većinske ni konsenzusne demokracije, nego su smještena na kontinuumu između dvaju idealnih ili polarnih tipova.
U sklopu opće dihotomne tipologije posebno je zanimljiv status konsocijacijske demokracije. Mogu li se konsocijacijska i konsenzusna demokracija izjednačiti? Ako bi odgovor bio potvrdan, onda bi se većina suvremenih europskih demokracija mogla nazvati konsocijacijskima. Ako je odgovor niječan, treba pokazati po čemu se one razlikuju i u kakvome su međusobnom odnosu.
Lijphart konstatira da su i konsocijacijska i konsenzusna demokracija `nevećinske` ili čak `protuvećinske` demokracije. No, negativno određenje nije dostatno da se one poistovjete, budući da među njima postoje bitne razlike. Konsocijacijske su demokracije oblici političkog uređenja samo u pluralnim ili podijeljenim društvima, dok su konsenzusne demokracije primjenjive i u polupluralnim ili nepluralnim društvima. Iz te temeljne pretpostavke izvedene su i razlike između dva modela demokracija. Prvo, kako se pluralna društva sastoje od triju ili više različitih društvenih segmenata ili poddruštava, to se očituje u višedimenzionalnom i višestranačkom sustavu u kojemu političke elite kao glavni akteri surađuju i koaliraju kako bi održale stabilnost političkog sustava. Premda su i u konsezusnim demokracijama stranački sustavi načelno istovrsni, odnos među političkim elitama mnogo je kompetitivniji. Drugo, jedno od temeljnih obilježja konsocijacijalizma jesu velike koalicije koje uključuju predstavnike svih segmenata društva.
Podjela izvršne vlasti, koja je tipična za konsenzusne demokracije, maže se dogoditi i u obliku velike koalicije, ali načelno nije ograničena na nju, nego obuhvaća različite oblike višestranačkih vlada. Treće, konsocijacijalizam nije zamisliv bez autonomije segmenata, pri čemu je federalizam oblik njezine institucionalizacije samo u društvima u kojima su segmenti zemljopisno grupirani, autonomija segmenata institucionalizira se u obliku autonomnih kulturnih i obrazovnih institucija, odnosno u nekome obliku `korporativnog federalizma`. Nasuprot tome, konsenzusne demokracije su vezane za decentralizirane postupke odlučivanja, ali nisu strukturno vezane uz federativne oblike autonomije pojedinih društvenih skupina. Četvrto, načelo razmjenosti u konsocijacijskim demokracijama ne ograničuje se na predstavničko tijelo, kao u konsenzusnim demokracijama, nego se širi i na imenovanja javnih službenika i raspodjelu javnih dobara.
Peto, u konsocijacijskim demokracijama ustavi su rigidniji i teže promjenjivi nego u konsenzusnim demokracijama, jer je veto manjina `strožiji` institut od izvanrednih većina. Hans Kernan (1996) je ustvrdio da se u supstantivnom smislu konsocijacijalizam može smatrati jednim oblikom `sociološkog funkcionalizma`, a konsenzusna demokracija oblikom `institucionalnag inženjerstva`.
Iz prikaza je očito da se konsocijacijskai konsenzusna demokracija umnogome preklapaju, ali da nipošto nisu jednake:
`Konsocijacijska demokracija ne može se promatrati kao poseban oblik konsenzusne demokracije ili vice versa` (Lijphart, 1989). Ipak, zanimljivo je vidjeti kamo je Lijphart, dvadesetak godina nakon nastanka svojih pionirskih rasprava o konsocijacijalizmu, svrstao države koje su mu tada služile kao klasični slučajevi konsocijacijalizma: Nizozemsku, Austriju, Švicarsku i Belgiju. Nijedna od tih država nije postala većinska demokracija ni po jednoj od dviju spomenutih dimenzija tipologizacije. Sve su one konsenzusne demokracije, bilo s obzirom na obje (Švicarska) ili samo jednu dimenziju tipologizacije (Austrija, Belgija, Nizozemska).
To je i logično ako se ima na umu da ih Lijphart smatra pluralnim ili polupluralnim društvima. Sa druge strane, priznaje da je i sam iznenađen time što se sve te države ne mogu jednoznačno svrstati u čiste konsenzusne demokracije. Objašnjenje nalazi u tome što su neke konsocijacijske demokracije postale `manje konsocijacijalne` nakon šezdesetih godina 20. stoljeća, napose Nizozemska i Austrija, koje su postale `polukonsocijacijalne` države.
Nadalje, segmentalna autonomija u nekima od njih poprimila je oblik korporativnog federalizma, pa nisu federacije u teritorijalnom smislu, poput Nizozemske. Napokon, dvoblokovska struktura pluralnog društva, kao u Austriji, objektivno vodi ka uspostavi dvostranačkog sustava i jednostranačkih vlada ili vlada minimalnih pobjedničkih koalicija, što isključuje velike koalicije kao konstitutivno obilježje konsocijacijalizma.
Ukratko, Lijphart zaključuje da je za pluralna, ali i polupluralna, društva konsenzusna demokracija stabilniji i djelotvorniji oblik vladavine od većinske demokracije.
(Nastaviće se)