Novi nominalni i sadržajni pomak u Lijphartovim istraživanjima modela demokracije zbio se u povijesno političkom kontekstu kojeg je bitno odredio treći svjetski val demokratizacije (Huntington, 1991), što je od sedamdesetih godina do kraja 20. stoljeća zapljusnuo južnu Europu, Latinsku Ameriku, istočnu Aziju i, naposljetku, istočnu Europu.
On je brojne zemlje i cijele regije pretvorio u polja institucionalnog dizajniranja novih demokracija. Na toj se podlozi u političkoj znanosti razvila snažna istraživačka grana, koja se bavi problemima odabira, oblikovanja i djelovanja političkih i institucija u novim demokracijama. Mnogi su autokratski politički režimi, koje je treći val demokratizacije pomeo s lica zemlje, bili instalirani upravo u podijeljenim društvima kao nedemokratski način da se ona spase od raspada i `održe na okupu`. Kad su se, pak, autokratski režimi slomili pod naletom demokratizacijskih sila, raspale su se i države i društva u kojima su bili instalirani.
Najdramatičniji primjeri takve prakse svakako su bili raspadi komunističkih političkih režima i državnih poredaka Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke. No, ubrzo se pokazalo da su i mnoge nove države što su izrasle na ruševinama starih državnih zajednica zasnovane u podijeljenim društvima koja presijecaju etnički, vjerski, jezični ili ideološki rascjepi. Obično nisu tako široki i duboki kao rascjepi u starim društvima koja su se raspala - primjerice, jezični, vjerski i etnički rascjepi u estonskom, letonskom ili litvanskom društvu zacijelo nisu, ni širinom ni dubinom, identični društvenim rascjepima u nekadašnjem Sovjetskom Savezu - ali su ipak postali izvor konfliktnih potencijala kojima je trebalo institucionalno ovladati.
Katkad su, pak, društveni rascjepi u novonastalim državama i `njihovim` društvima bili podjednako duboki, pa stoga i potencijalno jednako konfliktni i razorni, kao u državama i društvima iz kojih su ona proizašla. Bosna i Hercegovina svakako je najdramatičniji primjer te vrste u postkomunističkoj istočnoj Europi.
Ovladavanje konfliktnim potencijalima u novim državama i njihovim podijeljenim društvima ovisilo je o mnoštvu kontekstualnih čimbenika: o širini i dubini društvenih podjela i stupnju njihovih `preslikavanja` u politici, o sposobnosti novih političkih elita da premoste društvene podjele, o prirodi nacionalnih političkih kultura i shvaćanju tradicija, o stajalištu relevantnih međunarodnih političkih aktera prema respektivnoj zemlji ili regiji itd. Ako većina najvažnijih čimbenika nije išla u prilog mirnom ovladavanju sukobima - ako su društveni rascjepi bili preširoki i preduboki i ako su se vjerno i strasno preslikavali u političkim podjelama, ako političke elite nisu bile sposobne oblikovati i voditi akomodacijsku politiku, ako je zemlja naslijedila nedemokratsku političku kulturu, a suprotstavljene društvene skupine i njihove elite prihvatile `selektivnu tradiciju` etničke konfliktnosti, ako dotična zemlja ili regija nije bila u žarištu interesa sigurnosne i vanjske politike glavnih međunarodnih aktera, ponajprije SAD i Europske unije, da bi se brzo i djelotvorno angažirali u sprečavanju sukoba itd. - nove su se države pretvarale u poprišta građanskih ratova i međunarodnih sukoba.
Kad bi ti sukobi bili završeni međunarodnim posredovanjem ili intervencijom, sklapanjem `unutarnjeg primirja` ili kombinacijom oba puta, otvarao se problem uspostave demokratskih političkih institucija koje neće biti samo `čuvar mira`, nego i jamac razvoja samoodržive demokratske države.
Lijphart se potkraj 20. i na početku 21. stoljeća uključio u živu raspravu o institucionalno-političkom dizajnu u podijeljenim društvima, poglavito u etnički podijeljenim društvima. Ta istraživačka grana političke znanosti općenito je usredotočena na traženje odgovora na pitanja koje političke institucije mogu djelovati kao poluge upravljanja sukobima u podijeljenim društvima, te kako pridonijeti međusobnoj prilagodbi različitih zajednica, demokratizaciji politike i, naposljetku, konsolidaciji demokratskog političkog poretka (Reynolds, 2002,). Premda je nominalno odustao od konsocijacijske demokracije, koju naziva `tehničkim politološkim terminom`, ustrajava na tome da ona još sadržajno označuje `ne samo optimalni oblik demokracije za duboko podijeljena društva, nego i jedino moguće rješenje za većinu duboko podijeljenih društava` (Lijphart, 2002. i 1995.).
Konsocijacijsku demokraciju, zapravo, sadržajno uglavnom izjednačuje s power-sharing democracy, dakle s demokracijom u kojoj je vlast podijeljena među više političkih aktera. Analogija se nadaje sama po sebi: podijeljenim društvima primjerena je podijeljena vlast. Što se konkretno misli pod tim pojmom?
Pojam power-sharing democracy nastao je spajanjem i djelomičnim preoblikovanjem pretpostavki i elemenata starije koncepcije konsocijacijske i novije koncepcije konsenzusne demokracije. Dok je u ranim istraživanjima konsocijacijske demokracije u podijeljenim društvima Lijphart bio ponajprije zaokupljen društvenim pretpostavkama njezina nastanka i opstanka, kasnije se sve više bavio institucionalnim aranžmanima koji su primjereni podijeljenim društvima. U studijama što su nastale u doba procvata institucionalnog dizajna usredotočen je na taksativno nabrajanje najvažnijih elemenata demokracije u podijeljenim društvima.
Konsocijacijsku demokraciju sažeto definira pomoću primarnih načela, a to su velika koalicija i autonomija segmenata, i sekundarnih načela, a to su razmjernost i manjinski veto (Lijphart, 1995.; 2002.). Velike su koalicije institucionalni oblik u kojem se ostvaruje podjela vlasti, to jest sudjelovanje predstavnika svih važnih društvenih segmenata u političkom odlučivanju u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Autonomija segmenata znači davanje ovlasti svakoj važnoj društvenoj skupini da samostalno uređuje vlastite poslove, poglavito na području obrazovanja i kulture.
Velika koalicija i autonomija segmenata jesu komplementarne kategorije: o svim problemima od zajedničkog interesa treba da odlučuju zajedno svi segmenti zastupljeni u velikoj koaliciji, a o ostalim problemima treba samostalno da odlučuju pojedini autonomni segmenti. Poseban oblik autonomije segmenata u podijeljenim društvima u kojima su segmenti zemljopisno koncentrirani jest federalizam; aka su segmenti zemljopisno raspršeni, treba primijeniti neki oblik neteritorijalne autonomije. Načelo razmjernosti je `temeljni standard političkog predstavništva, imenovanja u državne službe i raspodjele javnih fondova` (1995.). Kao načelo političkog predstavništva, razmjernost je ključna za pravedno predstavljanje manjinskih segmenata društva. Manjinski veto je, pak, `ultimativno oružje` kojim manjine štite svoje vitalne interese. Naime, i kad manjina sudjeluje u velikoj koaliciji, lako je može nadglasovati većina. Posrijedi može biti apsolutni ili suspenzivni veto, može se odnositi na sve odluke ili samo na odluke koje su vitalno važne za manjine, poput kulture i obrazovanja. U najnovijim radovima posve je razradio svoj katalog institucionalnih aranžmana koji bi trebalo da osiguraju demokraciju u podijeljenim društvima. To su (Lijphart, 2004.):
- razmjerni sustav za izbore zakonodavnog tijela kao `nedvojbeno optimalan put` osiguranja reprezentativnag parlamenta, koji je ključni uvjet opstanka podijeljenih društava;
- podtip razmjernoga izbornog sustava koji `maksimira razmjernost` i koji je povezan s natjecanjem zatvorenih izbornih lista što potiču nastanak jakih i kohezivnih političkih stranaka kao glavnih aktera parlamentarne demokracije;
- parlamentarni sustav vlasti, bez ikakvih instituta predsjedničkog ili polupredsjedničkog režima;
- podjela izvršne vlasti u obliku velikih koalicijskih vlada ili vlada velikih koalicija u kojima sudjeluju sve najvažnije parlamentarne stranke;
- ugradnja institucionalnih mehanizama koji osiguravaju trajnost i stabilnost vlada, poput njemačkog instituta konstruktivnog glasovanja o nepovjerenju vladi, koji ne dopušta parlamentarnoj većini da samo `destruktivno` sruši postojeću vladu, nego traži od nje da istodobno djeluje `konstruktivno` i izabere novu vladu;
- izbor predsjednika države u parlamentu, a ne na općim pučkim izborima, kako se izravno i demokratski izabrani poglavar države ne bi pretvorio u samostalnog političkog aktera i tako se otvorila vrata za prijelaz iz parlamentarnoga u polupredsjednički ili predsjednički sustav vlasti;
- federalno ili decentralizirano uređenje države kao najbolji način osiguranja grupne autonomije, te dvodomni parlament s jakim drugim domom kao institucionalno političkim izrazom takva stanja;
- neteritorijalna autonomija u podijeljenim društvima u kojima su manjinske društvene skupine teritorijalno jako raspršene, i to u obliku javne potpore njihovim obrazovnim, kulturnim i ostalim institucijama i organizacijama;
- podjela vlasti među glavnim društvenim skupinama izvan parlamenta i vlade, primjerice u vojsci, policiji, sudstvu i drugdje pomoću etničkih i ostalih kvota zastupljenosti.
Nisu svi ti elementi jednako ni koncepcijski ni empirijski važni. Lijphart je, uostalom, jasno razdvojio primarna i sekundarna obilježja svog modela demokracije za podijeljena društva. Svaki empirijski oblik tog tipa demokracije ne mora imati sva nabrojena obilježja, ali mora imati dva primarna obilježja: razmjerno predstavništvo svih važnih društvenih skupina u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti i teritorijalnu ili neteritorijalnu grupnu autonomiju. Od nabrojenih sekundarnih obilježja, važnijim od ostalih čini se parlamentarni sustav vlasti koji isključuje sve prezidencijalističke ili semiprezidencijalističke institucije i institute.
(Nastaviće se)