Od samog nastanka konsocijacijska je demokracija bila izložena kritičkim osporavanjima. Predmeti, pravci i intenzitet kritike mijenjali su se tijekom vremena, ali teorijski sukobi konsocijalista i njihovih kritičara nisu prestajali. U tome kritičkom sučeljavanju razlikuju se, uvjetno rečeno, dvije vremenske faze.
U prvoj fazi, koja se proteže tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, kritičari su bili poglavito usredotočeni na izvorni Lijphartov obrazac konsocijacijske demokracije i, u mnogo manjoj mjeri, na izvorni Lehmbruchov obrazac konkordancijske demokracije, i to uglavnom zato što je širim međunarodnim znanstvenim krugovima bio nedostupan zbog jezičnih prepreka. U drugoj fazi, potkraj 20. i početkom 21. stoljeća, predmet kritike, uz izvorni model konsocijacijske demokracije, postaju i obrasci konsenzusne demokracije, koju mnogi kritičari uopće ne razlikuju od konsocijacijske demokracije, i demokracije s podijeljenom vlašću, koju pak mnogi kritičari ne uspijevaju ispravno povezati ni s konsocijacijalizmom, ni s konsenzusalizmom. Kritike i kritičari potjecali su iz različitih teorijskih tradicija pravaca i škola: bilo je među njima liberala, pluralista, marksista, multikulturalista, centripetalista i dr.
U prvoj fazi kritičari su se usredotočili na nekoliko predmeta. Konsocijacijske političke sustave smatrali su demokratski insuficijentnima ponajprije zato što u njima nema mjesta za pravu političku opoziciju. Kako je, naime, jedno od temeljnih obilježja konsocijacijske demokracije postojanje velike koalicije koju čine sve glavne političke stranke, u političkom je sustavu posljedične `ispražnjeno` mjesto stvarne političke opozicije.
Sa stajalista angloameričke demokracije koja se zasniva na `političkoj međuigri` vlasti i opozicije, nepostojanje jake i djelotvorne opozicije kobno je za demokraciju. Osim toga, dok u klasičnim liberalnim demokracijama građani mogu glasovati protiv vlada, a da to ne znači i istodobno glasovanje protiv političkog poretka uopće, u konsocijacijskim sustavima glasovanje protiv vlade implicitno je i glasovanje protiv cijeloga političkog poretka ili je, u najmanju ruku, javno masovno očitovanje nesklonosti prema njemu. Lehmbruch (1967.) je bio svjestan toga strukturnog problema konkordancijskih demokracija, jer je, primjerice, priznao da je `primjetno da pojam opozicije nije pronašao istinski zavičaj u političkoj misli Švicarske`. Opozicija postoji kao element političkog sustava koji ima kontrolnu i inovacijsku funkciju, kao i funkciju artikulacije `odstupajućih preferencija`. U Švicarskoj se opozicijski deficit nadoknađuje institucijom referenduma na kojemu građani mogu izravno artikulirati odstupajuće političke preferencije. Prepletanje svestranačke vlade i referendumske demokracije moglo bi se opisati kao neka vrsta homeostatskog sustava:
`... Kao što se u organizmu stalno iznova uspostavlja fiziološka ravnoteža, homeostaza, kad je poremećena izvanjskim utjecajima, takav je i politički sustav Švicarske očito razvio mehanizme prilagodbe koji stalno... iznova uspostavljaju obrazac reguliranja sukoba 'amicabilis compositio', koji je duboko ukorijenjen u političkoj kulturi` (Lehmbruch, 1967.).
U Austriji se, pak, formirala die Bereichsopposition, područna ili problemska opozicija unutar vladajuće koalicije dviju glavnih taborskih stranaka, pri čemu je jedan koalicijski partner oponirao politici vlade u resorima kojima je upravljao drugi koalicijski partner (Engelmann). Ni referendumska demokracija ni ograničena problemska oporba ne mogu zauzeti mjesto i obavljati sve funkcije klasične stranačke opozicije u dvostranačkim sustavima vlasti westminsterskog tipa, ali one ni intencijski ni praktično i ne teže tome. Posrijedi je naprosto drukčije shvaćanje demokracije, uključujući i prirodu i ulogu opozicije u njoj (vidjeti Dahl, 1966).
Drugi prigovor kritičara zasnivao se na postavci da konsocijacijski aranžmani narušavaju temeljna načela slobode, jednakosti i bratstva među pojedincima. Sloboda je ugrožena time što se između pojedinca i vlasti postavlja segment, blok ili tabor koji onemogućuje njihov neposredni odnos, nego ga posreduje i tretira kroz posebnu mrežu svojih kolektivnih interesa, prava i vrijednosti. Jednakost pojedinaca dovedena je u pitanje time što joj je pretpostavljena jednakost društvenih skupina. Bratstvo i `pozitivni mir` zamijenjeni su, pak, `negativnim mirom` ili pukim miroljubivim supostojanjem različitih društvenih skupina. Konsocijalisti su odgovorili na te prigovore tvrdnjom da u podijeljenim društvima samo konsocijacijski aranžmani omogućuju opstanak demokracije, koja jamči kolektivnu i pojedinačnu slobodu i jednakost. U usporedbi s tim temeljnim ciljem, drugorazredni su načini i oblici u kojima se on ostvaruje.
Treći prigovor kritičara bio je usmjeren na dokazivanje nedjelotvornosti konsocijacijskih modela. Konsocijalisti su se suglasili s time da velike koalicije usporavaju procese političkog odlučivanja te da su, u tom smislu, neučinkovitije od jednostranačkih vlada ili vlada minimalnih pobjedničkih koalicija. Priznali su i to da institucionalizacija prava veta može blokirati procese političkog odlučivanja i paralizirati politički sustav. Suglasili su se i s time da se kompetentnost u dodjeli mjesta u javnoj upravi i drugdje podređuje pripadnosti segmentima zbog potrebe da se poštuje načelo paritetne ili razmjerne zastupljenosti svih segmenata, te da se time uvećavaju klijentelistički potencijali i učvršćuju klijentelističke mreže. Priznali su, naposljetku, i da konsocijacijski sustavi umnožavaju administrativne jedinice i javne ustanove u autonomnim segmentima. No, što je stvarna, a ne utopijska alternativa konsocijacijalnim aranžmanima u podijeljenim društvima? Lijphart je na to pitanje odgovorio jednostavno: raspad države ili nasilna asimilacija segmenata.
U kasnijoj je fazi Lijphartov izvorni model demokracije za podijeljena društva - kao i brojni radovi što su nastali na njegovu tragu - postao predmet sveobuhvatne kritike američkoga političkog znanstvenika Donalda L. Horowitza i njegovih pristaša.
Horowitz je već u svojim starijim, kapitalnim radovima, napose u Ethnic Groups in Conflict (1985) i A Democratic South Africa? Constitutional Engineering in a Divided Society (1991), postavio temelje nove škole mišljenja koja je umnogome izrasla upravo iz suprotstavljanja `konsocijacijskoj ortodoksiji`.
Horowitz (2002.) kategorički tvrdi da `konsocijacijska teorija nije plodan put za konstitucionalne inženjere`, što znači da bi oni koji su pozvani da dizajniraju političke institucije u podijeljenim društvima trebali odustati od Lijphartovih teorijskih premisa i naputaka. Takvu ocjenu temelji na pet glavnih razloga. Prvo, konsocijacijski pristup nije motivacijski primjeren, jer vode većinske zajednice u podijeljenom društvu, koji imaju potporu većine i mogu imati svu vlast u državi, nisu motivirani da dijele vlast s vođama manjinskih zajednica.
Lijphart je mislio da bi vođe većinske zajednice bile motivirane da primijene strategiju podjele vlasti s vođama manjinskih zajednica kako bi se izbjeglo uzajamno uništenje što bi uslijedilo u suprotnom slučaju. No, Horowitz tvrdi da se ta postavka zasniva na uvjerenju da vođe djeluju imajući u vidu dugoročniju perspektivu od one koja im je doista pred očima. Budući da nije tako, vođe nisu zainteresirane za sklapanje velikih ili čak svestranačkih poslijeizbornih koalicija kao oblika podjele zakonodavne i izvršne vlasti. Time postaju bespredmetne velike koalicije kao središnji element konsocijacijske demokracije.
Drugo, Horowitz smatra krajnje dvojbenom pretpostavku da su političke elite u podijeljenim društvima prilagodljivije i snošljivije od etničkih skupina koje predstavljaju, te da bi stoga one, svojom suradnjom, mogle osigurati nastanak i opstanak demokratskoga političkog sustava. Studije etnocentrizma pokazale su da su političke elite u nekim podijeljenim društvima doista manje etnocentrične od pripadnika skupina koje predstavljaju, ali da su u nekim društvima i etnocentričnije od njih. Treće, sklapanje kompromisa iznad etničkih crta podjele obično je vrlo skupo i izaziva otpor protuelita unutar etničkih skupina. Četvrto, ako su velike koalicije, razmjerna raspodjela resursa, podjela izvrsne vlasti i manjinski veto motivacijski problemi, kulturna autonomija etničkih skupina pravi je strukturni problem. Ona, naime, implicira jednakost svih jezika, vjera i kultura u multikulturnom društvu, a nastaje kao posljedica smanjivanja međuetničkih sukoba, a nije sastavnica modela njihova reguliranja.
Peto, konsocijacijalizam zapostavlja razliku između izbornih i poslijeizbornih koalicija. Sve su njegove koalicije poslijeizborne i zasnivaju se na kompromisu o podjeli vlasti, a ne na dogovoru o načinu rješavanja međuetničkih problema. Horowitz tvrdi da izborni akteri moraju privući birače različitih etničkih skupina kompromisima o etničkim problemima, a ne samo dogovorima o podjeli vlasti.
Lijphartova institucionalna rješenja, poglavito razmjerni izborni sustav s natjecanjem zatvorenih izbornih lista i političke stranke s etničkom potporom, ne mogu uroditi kompromisima o etničkim problemima. Horowitzov teorijski istomišljenik Benjamin Reilly (2001.) tvrdi da se pomoću razmjernoga sustava izbora Lijphartov konsocijacijski model ograničuje na jednostavno preslikavanje etničkih podjela u društvu na sastav zakonodavnog tijela. Umjesto toga, izborne aktere trebalo bi poticati da vode umjerenu politiku koja privlači glasove pripadnika različitih etničkih skupina, kao što bi trebalo poticati centrističke političke stranke i koalicije koje su usmjerene na stjecanje višeetničke potpore za svoju politiku. On konsocijacijalizmu suprotstavlja `centripetalizam`, koji je usmjeren na poticanje suradnje i akomodacije među različitim etničkim skupinama već u izborima, a ne tek nakon njih.
(Nastaviće se)