Lijphart nije ostao dužan svojim kritičarima. Horowitzovu teoriju ne smatra ozbiljnom alternativnom konsocijacijskom modelu. U njoj je donekle zanimljivo samo "izborno inženjerstvo", to jest zauzimanje za sustave alternativnog glasovanja ili instant runoff, koji bi logikom svoga djelovanja trebali potaknuti izbor politički umjerenih predstavnika u zakonodavno tijelo.
No, ti izborni modeli prestaju biti zanimljivi kad se istraživači suoče s posljedicama njihove primjene. Simulirajući unaprijed primjenu dvokružnih većinskih izbora - a sustav alternativnog glasovanja konvencionalno se smatra varijantom dvokružnih većinskih izbora u kojima je za pobjedu potrebna apsolutna većina glasova birača, stim što birači, nasuprot konvencionalnim izborima apsolutnom većinom, imaju mogućnost preferencijskog glasovanja (Kasapović, 2003) - u iračkim izborima, Lijphart je utvrdio da bi pomoću njih u parlament ušli uglavnom samo predstavnici šiitske većine.
Time je, misli Lijphart, rečeno sve o njihovoj prikladnosti podijeljenim društvima. On se općenito protivi primjeni svakoga oblika većinskih izbora u podijeljenim društvima. Kad bi u Iraku, primjerice, bili primijenjeni izbori relativnom većinom westminsterskog tipa, onda bi iračku vladu činili samo šiiti, dok bi sunitima i Kurdima preostalo mjesto stalne lojalne opozicije.
Usput, u intrakonfliktnim izborima u Iraku u siječnju 2005. godine primijenjen je razmjerni sustav izbora koji je omogućio relativno pravednu predstavljenost triju glavnih vjerskih i kulturnih skupina u toj zemlji - šiitske, sunitske i kurdske - u uvjetima koji nisu jamčili ni posve slobodne, ni pravedne, ni poštene izbore.
Bilo kako bilo, Horowitz i njegovi centripetalisti, upravo kao i Lijphart i njegovi konsocijalisti, smjestili su izborni dizajn u samo središte institucionalnog dizajna u podijeljenim društvima, dakle u središte traganja za političkim institucijama koje mogu djelovati kao poluge upravljanja sukobima u podijeljenim društvima, kao sredstva prilagodbe različitih kulturih zajednica i kao mehanizmi jačanja demokracije.
U sklopu studije o Bosni i Hercegovini prijepori dviju skala mišljenja nemaju samo teorijsko značenje, nego su se, kako ću pokazati u drugom poglavlju, njihovi pobornici neposredno sukobili u dizajniranju izbornih, a time i političkih institucija uopće u toj zemlji.
Sukob nije uvijek bio teorijski osviješten, nego je uvelike bio uzrokovan svojevrsnim `političkim nagonima` i `ateorijskim` doživljajem političke pravde aktera koji su se zauzimali za pojedina institucionalna rješenja i koji su imali motiv da ih nameću.
Osim polemike s centripetalistima o dizajniranju izbornih i ostalih političkih institucija u podijeljenim društvima, Lijpharl se potkraj 20. i početkom 21. stoljeća suočio i s obnovljenim prigovorima liberalnih teoretičara koji se bave problemima pojedinačnih i grupnih prava u multikulturnim društvima.
Uvažavajući Lijphartov konsocijacijalizam kao jedan od oblika rješenja problema grupnog predstavništva, oni su postavili ključno načelno pitanje koje se tiče identificiranja društvenih skupina koje imaju pravo biti posebno politički predstavljene. Koje su to društvene skupine?
Tko i kako određuje njihov identitet i, posljedično, posebna grupna prava? Lijphartu se prigovora da njegov model grupnog predstavništva `zaleđuje` zatečene grupne identitete, te obeshrabruje prilagodbu neke društvene skupine interesima ostalih skupina i zajedničkom dobru društva.
Na te je prigovore Lijphart odgovorio uvođenjem koncepta dvostruke identifikacije društvenih grupa: predterminacije ili predodređenja i samodeterminacije ili samoodređenja.
Predodređenje pretpostavlja da u nekom društvu postoje skupine sa starim, jasnim i vidljivim identitetima koje je potrebno samo prikladno institucionalno izraziti i zaštititi. Tipičan su primjer rasne skupine u Južnoafričkoj Republici, koje se mogu identificirati na osnovi boje kože.
Predeterminirani grupni identiteti tipični su za većinu historijskih i suvremenih konsocijacijskih demokracija. No, ima i podijeljenih društava u kojima grupni identiteti nisu tako očiti i razumljivi sami po sebi, pa ih treba utvrditi pomoću samoodređenja grupa. Lijphart napominje da se grupno samoodređenje razlikuje od nacionalnog samoodređenja po tome što je ono postupak ili proces kojima se utvrđuju grupna prava unutar postojeće države - dakle, uspostavlja se unutardržavna autonomija, a ne jamči državna samostalnost nekoj skupini - i kojim se grupama omogućuje da same iskažu svoj identitet umjesto da to čini netko drugi umjesto njih.
Glavni su akteri utvrđivanja grupnih identiteta u takvim uvjetima političke stranke, a razmjerno je predstavništvo `optimalan izborni sustav` pomoću kojega se segmenti samoočituju u obliku političkih stranaka. Uz pravedno političko predstavljanje općenito predstavljanje manjina, razmjerni izbori tako se pojavljuju i kao institucionalno sredstvo samoodređenja segmenata. Pomoću njih se utvrđuje je li neko društvo uopće pluralno.
Ako je doista riječ o pluralnom društvu, onda će najuspješnije stranke biti upravo stranke (etničkih) segmenata. Ako društvo zapravo nije pluralno, najuspješnije će biti stranke koje ne vade `segmentalne politike`. Kad se jednom segmenti samoodrede na taj način, tada se mogu primijeniti svi konsocijacijski aranžmani koji su isprobani u društvima s predeterminiranim grupnim identitetima. Lijphart (1995) misli da samoodređenje ima nekoliko prednosti u odnosu prema predodređenju.
Najvažnija je prednost to što se njime otklanja problem nepravedne usporedbe i diskriminacijskog izbora. Naime, odluka o tome koje će skupine biti priznate i uključene u sustav podjele vlasti nužno implicira i odluku o tome koje skupine neće biti priznate, pa će, prema tome, biti isključene iz sustava podjele vlasti.
U Libanonu je, primjerice, temeljni problem upravo pitanje tko treba činiti sustav podijeljene vlasti: samo muslimani i kršćani ili maroniti, šiiti, suniti, pravoslavci itd. Problem potencijalne diskriminacije osobito je izražen u zemljama u kojima postoje dva velika društvena segmenta, koji su priznati kao glavni sudionici podjele vlasti, ali uz njih postoji i jedna ili više vrlo malobrojnih manjina koje mogu biti ignorirane i deprivilegirane.
Tako su, primjerice, na Cipru vladale grčka i turska zajednica, ali su Armenci i maroniti bili zapostavljeni. Nadalje, samoodređenje isključuje pritisak, `nasilje`, nad pojedincima, koji naprosto mogu biti `etiketirani` kao pripadnici određenih skupina, što je imanentno predeterminaciji. Samoodređenje pretpostavlja mogućnost svakog pojedinca da slobodno odluči o tome kojoj društvenoj skupini pripada i tako slobodno iskaže svoj identitet.
Ono je načelno fleksibilnije i ne uključuje čvrste i nepromjenjive institucionalne aranžmane u podjeli vlasti, nego ih čini ovisnima o promjenama u brojnosti segmenata. Time se isključuje niz fenomena koji su se vezivali uz predeterminaciju, od `prisilne etničnosti` do `zaleđivanja` grupnih identiteta i društvenih rascjepa.
(Nastaviće se)