Društveni rascjepi i počeci organiziranja vjerskih i etničkih segmenata
Bosna i Hercegovina je paradigmatsko pluralno ili podijeljeno društvo, a nerijetki je smatraju i `najdublje podijeljenom europskom državom` (Reillv, 2001.). Politička povijest zemlje bila je u znaku supostojanja, ali i sukobljavanja triju glavnih vjerskih i etničkih blokova, tabora ili segmenata: muslimansko-bošnjačkog, pravoslavno-srpskog i katoličko-hrvatskog.
Vjerski segmenti počeli su se oblikovati u 11. stoljeću nakon raspada jedinstvene kršćanske zajednice na Zapadnu i Istočnu crkvu na području suvremene bosanskohercegovačke države, te procesa islamizacije dijelova bosanskog kršćanskog stanovništva pod vlašću Osmanskog carstva (1463-1878).
Historijski gledano, najprije su se oblikovali vjerski rascjepi, koji su u povijesnim procesima konstitucije modernih etničkih i nacionalnih zajednica poprimili obilježja etničkih i nacionalnih rascjepa. Tijekom srednjovjekovne i novovjekovne povijesti Bosne brojnost, društveni položaj i politički utjecaj pojedinih vjerskih odnosno etničkih zajednica mijenjali su se ovisno o brojnim čimbenicima. Na njih je poglavito utjecala strana vlast pod kojom je zemlja bila.
Tijekom procesa islamizacije pod osmanskom vlašću nastala je brojčano premoćna muslimanska vjerska zajednica, koja je postala i povlaštena društvena skupina iz koje je potjecala gotova sva zemljišna vlastela, koja je bila oslobođena plaćanja nekih poreza, imala je ekskluzivan pristup službama u državnom aparatu, te je uživala svakojake simbolične povlastice u društvenom životu. Nadalje, `intenzivnom kolonizacijom nebosanskih Vlaha pravoslavne vjere pustila je u 15. i 16. stoljeću u bosansko tlo korijenje druga konfesija-nacija... srpsko-pravoslavna`, koja je otada stalno brojčano rasla (Džaja, 1999.).
Nasuprot tome, pod osmanskom vlašću smanjio se broj katolika, što zbog povremenih valova masovnog iseljavanja izazvanih ratovima Osmanskog carstva sa zapadnim katoličkim zemljama, ponajprije Austrijom i Ugarskom, što zbog prevjerevanja katolika, a što zbog socijalnog propadanja uzrokovanog raspadanjem tradicionalnih srednjovjekovnih oblika gospodarskog i društvenog života za koje su bili osobito vezani bosanski katolici.
U 17. stoljeću katolici su postali treća vjerska skupina po brojnosti i to su mjesto zadržali do danas. Posrijedi su, ukratko, bili pravi vjerski i `etnički cikloni` (Banac, 1995.), koji su temeljito mijenjali vjersku i etničku strukturu bosanskog društva. Izraze li se te promjene u binarnoj suprotnosti između kršćanske i muslimanske vjerske zajednice, onda su u razmjerno kratkom povijesnom razdoblju nastale dramatične promjene: dok je 1468, dakle pet godina nakon pada Bosne pod osmansku vlast, u zemlji bilo oko 99 posto kršćanskih i jedan posto muslimanskih kućanstava, već 1520 - 1535. godine udio kršćanskih kućanstava smanjio se na 54 posto, a udio muslimanskih povećao se na 46 posto, da bi se na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće govorilo o muslimanskoj apsolutnoj većini u Bosni i relativnoj većini u Hercegovini.
Mnogi povjesničari smatraju da turski izvori nisu bili potpuno pouzdani, te da se o vjerodostojnim statističkim podacima može govoriti tek nakon prvog modernog popisa stanovništva u doba austrougarske uprave 1879. godine. Otada do 1910. godine `stanovništvo je raslo s jedva primetnim menjanjem unutrašnje dinamike u korist katolika` (Ekmečić, 1989.). U ovom slučaju promjena `unutrašnje dinamike u korist katolika` ne smije se posve poistovjećivati s porastom broja Hrvata jer se u Bosnu doseljavalo katoličko stanovništvo različitog etničkog podrijetla. Uz to, ne smije se potcijeniti ni utjecaj iseljavanja muslimana na etnički sastav zemlje.
Pod jugoslavenskom vlašću u Bosni i Hercegovini nije bilo tako velikih `etničkih ciklona` kao u prethodnim povijesnim razdobljima, premda promjene u nacionalnom sastavu stanovništva nisu bile male: od prvog poslijeratnog popisa stanovništva 1948, do posljednjeg predratnog popisa 1991. godine, dakle u rasponu od četrdesetak godina, udio Srba u stanovništvu smanjio se sa 44 na 31 posto, udio Hrvata sa 24 na 17 posto, dok se udio muslimana povećao s 31 na 44 posto. Te se promjene uglavnom obrazlažu razlikama u prirodnom priraštaju, koji je kod muslimana bio najveći, te intenzivnim migracijama Hrvata u Hrvatsku, a Srba u Srbiju. Podaci iz posljednjeg predratnog popisa stanovništva 1991. godine ne izražavaju vjerodostojno nacionalni sastav Bosne i Hercegovine 2005. godine.
Zbog ratnih žrtava i progona, te zbog poslijeratnog iseljavanja udjeli pojedinih nacionalnih skupina u ukupnom stanovništvu zemlje zacijelo su se znatno promijenili. Procjenjuje se da je u ratu poginulo i nestalo oko 270.000, da je raseljeno više od 800.000, a emigriralo više od 700.000 stanovnika (Papić, 2001.; vidjeti i Prašo, 1996; Žepić, 2002.). Osim toga, na promjenu etničkog sastava utjecale su i regionalne političke promjene jer teško da su nakon raspada Jugoslavije opstali Jugoslaveni kao nekakva pseudonacionalna skupina koja je u Bosni i Hercegovini 1991. godine činila više od pet posto stanovnika. Ima naznaka da mjesto bivših Jugoslavena u političkom i društvenom životu Bosne i Hercegovine zauzimaju Bosanci kao nova `nadnacionalna` skupina.
Regrutiraju se ponajviše iz redova bivših Jugoslavena, osoba rođenih u mješovitim brakovima, ali i etničkih Bošnjaka, a po političkom su uvjerenju bosanski integralisti ili bosanski unitaristi. Kako ni 10 godina nakon svršetka rata nije proveden novi popis stanovništva, procjene o promjenama nacionalnog sastava stanovništva samo su aproksimativne. Iz pregleda rezultata 11 statističkih popisa stanovništva Bosne i Hercegovine od 1885. do 1991. godine vidljivo je da u razmjerno dugom razdoblju, koje obuhvaća više od jednog stoljeća, nikad nijedna od triju glavnih vjerskih odnosno nacionalnih zajednica nije činila apsolutnu većinu stanovnika.
Prema tim podacima, pravoslavci odnosno Srbi činili su relativnu većinu stanovništva od 1885. do 1971, a muslimani odnosno Bošnjaci nakon 1971. godine. Katolici odnosno Hrvati u naznačenom su razdoblju uvijek bili najmalobrojnija zajednica u Bosni i Hercegovini.
Velike promjene u položaju pojedinih vjerskih i etničkih zajednica, koje su bile uzrokovane promjenama strane državne vlasti, utjecale su i na stvaranje posebnih društvenih rascjepa koji bi se mogli odrediti kao specifični oblici historijskih polarizacija između države i nedržavnih, neetabliranih ili nedominantnih crkava u toj državi. Kako se sa svakom od triju velikih promjena državne vlasti u bosanskoj povijesti - osmanske 1463, austrougarske 1878. i jugoslavenske 1918. godine - bitno mijenjao i položaj triju vjerskih zajednica i njihovih crkvenih organizacija, to su one zauzimale i vrlo različita stajališta prema novoj državnoj vlasti. Katolička i pravoslavna crkva bile su u stalnim odnosima napetosti, sukobljavanja i neprijateljstva prema osmanskoj vlasti i islamu kao državnoj religiji, te su se neprestance borile za veća vjerska i crkvena prava pod njom.
Muslimanska i pravoslavna zajednica zauzele su odbojno, pa i neprijateljsko stajalište prema austrougarskoj državi i u njoj etabliranoj Katoličkoj crkvi, te su se otpočetka borile za vjersku autonomiju. Napokon, katolička i muslimanska zajednica zauzele su odbijajući, pa i neprijateljski stav prema jugoslavenskoj kraljevini i u njoj preferiranoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, te su se borile za vlastitu autonomiju u njoj. Društveni rascjepi između država i crkava u bosanskoj su povijesti bili stalni, ali su se mijenjale i države i položaji pojedinih vjerskih zajednica i njihovih crkava u njima. Kako su se mijenjale država i `njezina` crkva, tako su se mijenjali i njihovi povijesni protivnici i neprijatelji.
Sukladno tome, sklapala su se različita povijesna `savezništva` među bosanskim vjerskim zajednicama i njihovim crkvama. Pojam savezništva u bosanskoj je povijesti uvjetan imaju li se na umu napetosti među samim `povijesnim saveznicima`, koje su djelomice bile `organske prirode`, a djelomice su ih smišljeno poticale i produbljivale državne vlasti svojom vjerskom politikom. Osmanske vlasti nisu tako samo naslijedile sukobe između Pravoslavne i Katoličke crkve, između `Grka` i `Latina`, nego su ih i poticale sukladno svojim političkim potrebama i interesima.
Tipičan primjer `dvolične religijske politike` bilo je upisivanje u berate pravoslavnih patrijarha i metropolita obveze `podlaganja katolika` pod njihovu jurisdikciju, uključujući i pravo ubiranja poreza, da bi istodobno u fermanima koje su izdavali bosanskim franjevcima potvrđivali da katolici `pripadaju drugom obredu` i da ne podliježu vlasti pravoslavnih crkvenih dostojanstvenika (Džaja, 1999.; vidjeti i Ekmečić, 1989.). Austrougarska okupacija i aneksija Bosne i Hercegovine uzrokovale su nezadovoljstvo muslimanske i pravoslavne vjerske i crkvene zajednice, te potaknule muslimanski i pravoslavni pokret za crkvenu i školsku autonomiju: `Iako su oni polazili s različitih socijalnih i verskih osnova, u političkom pogledu bili su neprikriveni saveznici` (Ekmečić, 1989.; Hadžijahić, 1974.; Filandra, 1998.); odnos Srba i muslimana od 1882. do 1908. godine opisuje se čak i kao `politička idila` uzrokovana zajedničkom borbom za crkveno-školsku autonomiju (Duraković, 1993.).
Složeni povijesni odnosi među bosanskim vjerskim zajednicama i njihovim crkvama dodatno su bili usložnjeni kad su se vjerske zajednice počele pretvarati u etničke odnosno nacionalne zajednice i kad su se dotadašnje vjerske napetosti preobrazile u potencijalno eksplozivne etničke i nacionalne suprotnosti. Obrasci polarizacije između respektivne države i neetabliranih vjerskih i crkvenih zajednica u njoj tijekom 19. i 20. stoljeća pretvorili su se u obrasce polarizacije između države i etničkih odnosno nacionalnih zajednica. Uz nužni metodičko-analitički oprez prema takvoj vrsti poopćavanja, ti bi se odnosi mogli sažeti u sljedeće obrasce polarizacije: Srbi i Hrvati protiv Osmanskog carstva, muslimani i Srbi protiv Austrougarske monarhije, Hrvati i muslimani protiv Kraljevine Jugoslavije te, u manjoj mjeri i latentnije, protiv socijalističke Jugoslavije.
(Nastaviće se)