Posebno je teško bilo utvrditi stavove pripadnika pojedinih vjerskih i nacionalnih zajednica u Bosni i Hercegovini prema socijalističkoj Jugoslaviji. Oni su se iščitavali posredno, ponajviše iz podataka o nacionalnom sastavu KPJ, odnosno SKJ i iz nalaza empirijskih istraživanja.
Članstvo u KPJ, odnosno u SKJ, oduvijek se prešutno smatralo važnim, ako ne i najvažnijim pokazateljem prihvaćenosti socijalističkoga političkog sustava i jugoslavenskoga državnog poretka među pripadnicima različitih nacionalnih zajednica.
Partijska su vodstva nastojala voditi politiku nacionalne uravnoteženosti, pribjegavajući povremeno masovnim političkim kampanjama usmjerenim na pridobivanje više članova iz određenih nacionalnih skupina kako bi se uravnotežio nepovoljni ili nepoželjni nacionalni sastav savezne i republičkih partijskih organizacija.
Kampanje su bile osobito važne u nacionalnim sredinama u kojima se jugoslavenska komunistička ideologija i politika nisu bile dovoljno ukorijenile i u kojima su nailazile na postojaniji otpor, kao i u nacionalno mješovitim republikama, među kojima je prednjačila Bosna i Hercegovina. Nakon Drugog svjetskog rata u SKJ su stalno bili najnatpredstavljeniji Crnogorci i Srbi, a najpotpredstavljeniji Slovenci i Hrvati.
Prema podacima iz 1981. godine, indeks zastupljenosti - koji predstavlja razliku između udjela pripadnika neke nacionalne zajednice u stanovništvu Jugoslavije i udjela u članstvu SKJ - bio je najviši kod Crnogoraca (212,2), potom kod Srba (122,7), Makedonaca (169,8) i Muslimana (102,1), dok je najniži bio kod Slovenaca (66,2) i Hrvata (71,5) (Vušković, 1984.). Slični su bili i odnosi u SK BiH: Srbi su bili najzastupljeniji, slijedili su ih Muslimani, a najnezastupljeniji su bili Hrvati.
Indeks zastupljenosti 1981. godine bio je najveći kod Srba (129,4), srednji kod Muslimana (96,1) i najmanji kod Hrvata (66,3). Kako je riječ o istoj, 1981. godini, pa su podaci o zastupljenosti u saveznoj i republičkoj partijskoj organizaciji usporedivi, lako je zaključiti da su Srbi bili još natpredstavljeniji u republičkoj nego u saveznoj partijskoj organizaciji, dok su Muslimani i pogotovo Hrvati bili još potpredstavljeniji u republičkoj nego u saveznoj partijskoj organizaciji.
Prema tome, Srbi su bili brojniji među članovima partije u Bosni i Hercegovini od Srba u Jugoslaviji uopće, dok su Muslimani i Hrvati bili rjeđe članovi republičke partije od Muslimana i Hrvata u Jugoslaviji u cjelini. Na te podatke ne treba gledati samo kao na pokazatelja različite prihvaćenosti službene jugoslavenske ideologije i političkog poretka među pripadnicima triju konstitutivnih bosanskohercegovačkih nacionalnih zajednica, nego i kao na pokazatelja odnosa u raspodjeli političke moći u vladajućoj republičkoj partiji.
Kako je ona bila glavni izvor regrutiranja vladajuće političke i društvene elite, unutarnji partijski odnosi moći među pripadnicima triju nacionalnih zajednica uvelike su se preslikavali i na cijelu državu i društvo, proizvodeći fenomen koji se razgovorno uvriježeno nazivao `političkom srbizacijom` Bosne.
Empirijski podaci o odnosu pripadnika različitih nacionalnih zajednica u Bosni i Hercegovini prema službenoj jugoslavenskoj ideologiji i državi vrlo su rijetki, jer su istraživanja te vrste bila uvelike tabuizirana. U jednome skromno dizajniranome empirijskom istraživanju, koje je provedeno šezdesetih godina 20. stoljeća, Esad Ćimić ispitivao je društvenu angažiranost pripadnika triju konfesionalnih zajednica u Bosni i Hercegovini, što se moglo prevesti, a odmah je tako i prevedeno, u istraživanje odnosa Hrvata, Muslimana i Srba prema jugoslavenskome političkom sustavu.
Cimićevi empirijski nalazi pokazali su da su društveno najangažiraniji bili pravoslavci, slijedili su ih muslimani, dok su katolici bili najslabije angažirani. Autor je objasnio te nalaze time što katolička konfesija najjače utječe na uvjerenja svojih pripadnika zbog najbolje organiziranosti, duboke tradicije, obrazovanosti i sposobnosti svećeničke intelektualne elite. Katolička doktrina imala je posebnu integrativnu ulogu, te `spiritualni stav koji formira religijsko obrazovanje u ovoj konfesiji čini otpornu tačku u procesima napuštanja religije` (1970.), zbog čega su katolici sporije napuštali svoju religiju od muslimana i, osobito, od pravoslavaca.
Vlasti su tvrdile da su Cimićevi nalazi usmjereni na tendenciozno političko dokazivanje kako jugoslavenski politički sustav najviše podržavaju Srbi, manje Muslimani, a najmanje Hrvati. Iz suvremene perspektive cijelo se istraživanje čini krajnje benignim, jer se nakon sloma socijalističke Jugoslavije odnos prema njoj tumači neusporedivo radikalnije na svim trima stranama.
Najpodvojeniji odnos prema `drugoj`, kao i prema `prvoj` Jugoslaviji, očituju Bošnjaci. To se iskazuje u stajalištu da su Muslimani u socijalističkoj Jugoslaviji bili nacionalno nepriznati, obespravljeni i `osuđeni na nestanak`, ali da su u njoj doživjeli i `populacijsku eksploziju` te da su se `ravnomjernije i obimnije nego ranije uključivali u moderne civilizacijske tokove` (Filandra, 1998.; vidjeti i Duraković, 1993.).
Ukratko, od triju država što su vladale Bosnom od polovice 15. do kraja 20. stoljeća, Muslimani su se masovno vjerski i politički vezali samo uz Osmansko carstvo, Hrvati su masovnije bili naklonjeni samo Austrougarskoj, a Srbi Jugoslaviji. Za te tri države svaka je vjerska i etnička zajednica vezala svoje mitove o vlastitim `zlatnim dobima` u bosanskoj povijesti u kojima su doživjele procvat i prema čijemu su načinu života gajile svojevrsnu nostalgiju. Stoga se tursko, austrougarsko i jugoslavensko `zlatno doba` bosanske povijesti zlati u stvarnoj ili mitološkoj svijesti samo Bošnjaka, ili samo Hrvata, ili samo Srba.
Tijekom više od pet stoljeća povijesti pripadnici triju glavnih vjerskih i etničkih zajednica nikad nisu trajno, zajedno i masovno optirali za jednu državu. U tom su se položaju obično nalazili samo pripadnici jedne zajednice, dok su pripadnici ostalih dviju zajednica uglavnom bili protivnici ili neprijatelji postojeće državne zajednice.
One su ipak opstajale desetljećima i stoljećima zahvaljujući autokratskoj prirodi političkih režima: osmanska, austrougarska i prva jugoslavenska država bile su, uvažavajući sve razlike među njima, autokratske monarhije, a druga jugoslavenska država republikanska komunistička diktatura.
U Osmanskom carstvu svi su podanici bili organizirani u male, polusamostalne religijske zajednice u sklopu miletskog sustava.
Premda su bile odgovorne sultanu i osmanskim vlastima, imale su određenu unutarnju samostalnost u upravljanju obrazovanjem, sudovanjem, obiteljskim i humanitarnim poslovima, te su bile dužne pomagati državi u prikupljanju poreza.
Miletira su upravljale vjerske ili crkvene, a rijetko i svjetovne vlasti. U sklopu takva sustava, tri glavne vjerske zajednice razvile su vlastite oblike organizacije vjerskog života - bogomolje, vjerske obrede i rituale, vjerske redove i vjerske škole i dr. - koji su bitno utjecali na svjetovni život pripadnika svojih zajednica, njihove vrijednosti i svjetonazore. Postupno su se oblikovali `vjerski blokovi` kao vrlo zatvorene društvene skupine: U šerijatskoj doktrini jako su naglašene tendencije u pravcu izolacije pripadnika islama, ali to nije svojstveno samo ovoj nego i drugim religijama.
Katolička crkva je npr. zabranjivala svojim članovima `da s nevjernicima stupaju u povjerljivi odnos i da s njima održavaju trajne lične veze`. Na istim pozicijama stajala je i pravoslavna crkva koja je zabranjivala pobratimstvo među Srbima i 'Turcima'` (Hadžijahić, 1974.). U doba austrougarske vladavine bosanske vjerske zajednice bile su već toliko zatvorene da su prevjeravanja, prijelazi s jedne vjere na drugu, postala vrlo rijetka.
Prema statističkim podacima, od 1879. do 1915. godine na muslimansku je vjeru prešlo 44, a s nje se odmetnulo 65, na pravoslavnu je vjeru prešlo 88 a s nje se odmetnulo 46, a na katoličku vjeru prešlo je 93, a odmetnulo se 118 pojedinaca (Džaja, 2002.). Bilo je i nezabilježenih vjerskih konverzija, ali one nisu bile brojne. Nije moguće previdjeti veliki povijesni obrat: epoha života Bosne u islamskoj teokraciji započela je masovnim prevjeravanjem uzrokovanim brojnim društvenim razlozima, a okončana je gotovo potpunim marginaliziranjem te pojave, praćene
masovnim moralnim stigmatiziranjem pojedinaca koji su se odlučili na taj korak.
(Nastaviće se)