Islam općenito ne razdvaja vjerski i svjetovni život, pa je njegov utjecaj na privatni i društveni život bosanskih muslimana bio sveobuhvatan. Ostale dvije vjerske zajednice morale su se služiti prikrivenijim i suptilnijim oblicima utjecaja na svjetovni život svojih pripadnika.
Nastojeći očuvati vjerski identitet, katolički su svećenici `zadirali i u pučke običaje, vršili selekciju, iskorjenjivali ih i unosili konfesionalne razlike u njih` (Džaja, 1999.). Samo je naoko bizarna činjenica da su bosanski franjevci tolerirali i poticali tetoviranje katolika, napose mladih katolkinja, u srednjoj Bosni, kojima su još kao djevojčicama utetovirali križeve na pojedine dijelove tijela, najčešće na ruke.
To je bio znak prema kojemu su se katolici razlikovali od ostalih vjerskih skupina. Tetoviranje je općenito imalo ulogu jednoga od `sekundarnih kulturnih znakova` etničke i društvene diferencijacije u povijesti općenito (Hutchinson i Smith, 1996.). Pravoslavno je svećenstvo pomoću liturgije čuvalo i širilo spomen na srpske vladare, a manastir se `razvio u osmanskoj epohi u prvorazredni locuspoliticus, `u imaginarnu rezidenciju nacionalnih svetaca` i u zemljopisno stjecište, gdje se njegovala politička tradicija i gdje su se donosile najvažnije odluke (Džaja, 1999.). No, do austrougarske okupacije 1878. godine, kad je započeo proces društvene i političke modernizacije Bosne i Hercegovine, nije bilo obuhvatnijega svjetovnog konstituiranja i organiziranja svih triju glavnih vjerskih i etničkih zajednica. Drugim riječima, tek su se potkraj 19. i na početku 20. stoljeća duboki vjerski povijesni rascjepi počeli pokazivati u oblicima otvorenoga i obuhvatnoga blokovskog strukturiranja i organiziranja bosanskohercegovačkog društva. Tri glavne vjerske i etničke zajednice tada počinju osnivati zasebne društvene i političke institucije i organizacije na svim područjima života: zasebne škole i đačke domove, kulturne ustanove i karitativna društva, tisak i izdavaštvo općenito, novčarske zavode i banke, dionička društva i poljodjelske zadruge, radničke sindikate i političke stranke itd. U tom razdoblju, a napose na početku 20. stoljeća, vjerske ustanove Hrvata i Srba sve su više poprimale nacionalna obilježja te su, umjesto ekskluzivnih vjerskih naziva, uzimale nacionalne nazive ili su starim vjerskim nazivima dodavana i nacionalna imena.
U Bosni i Hercegovini tada nastaju hrvatske osnovne, srednje i više škole, hrvatske narodne čitaonice i knjižnice, hrvatska glazbena i pjevačka društva, hrvatska sokolska društva, hrvatske seljačke blagajne za štednju i zajmove, hrvatske težačke zadruge, hrvatske gospodarske zadruge, matice radnika Hrvata, hrvatske omladinske organizacije, Hrvatska centralna banka, Hrvatska dionička tiskara, Hrvatsko kulturno društvo `Napredak`, hrvatske političke stranke itd. Razmjere tog procesa dobro ilustrira nekoliko podataka s područja privrednog, kulturnog i političkog života. Godine 1912. u 23 kotara diljem zemlje djelovalo je više od 60 hrvatskih gospodarskih, seljačkih i radničkih zadruga, koje su se bavile štednim i kreditnim poslovima i raspolagale solidnim kapitalom (Đaković, 1985.). Otprilike u isto vrijeme bilo je tridesetak katoličkih osnovnih škola, te nekoliko viših strukovnih i ostalih škola (Džaja, 2002.). Hrvatsko kulturno društvo `Napredak`, nastalo spajanjem Hrvatskog potpornog društva za potrebe đaka srednjih i visokih škola u Bosni i Hercegovini iz Mostara i Hrvatskog društva za namještenje djece u zanate iz Sarajeva, što su osnovana 1902. godine, imalo je 110 ogranaka i razvilo je široku prosvjetnu i kulturnu djelatnost, ponajprije u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj (Dizdar, 2004). Do 1910. godine u zemlji je osnovano 187 raznovrsnih hrvatskih udruženja. Mnoga od njih bila su pokretači i izdavači hrvatskih vjerskih, književnih, kulturnih, političkih i omladinskih novina i časopisa. Na političkom području mjesni odbori Hrvatske narodne zajednice (HNZ), prve političke stranke bosanskohercegovačkih Hrvata utemeljene 1908. godine, ubrzo su osnovani u više od 80 mjesta u zemlji (Đaković, 1985.). Posrijedi je, dakle, bilo vrlo široko kulturno, privredno i političko organiziranje katolika, odnosno Hrvata, u vlastitim, zasebnim institucijama i organizacijama. Parafrazirajući izvještaje o životu nizozemskih katolika, moglo bi se kazati da su se hrvatski katolici u Bosni i Hercegovini rađali u katoličkim brakovima, išli u katoličke crkve i na katolički vjeronauk, pohađali hrvatske škole i živjeli u hrvatskim đačkim domovima, stipendiralo ih je Hrvatsko kulturno društvo `Napredak`, zaduživali su se i štedjeli u hrvatskim zadrugama, učlanjivali u hrvatske sindikate, čitali su hrvatske novine i časopise u hrvatskim čitaonicama, zabavljali se u hrvatskim pjevačkim i sportskim društvima, družili se s katolicima, odijevali se u katoličke narodne nošnje, ženili se katolkinjama i udavale za katolike, te bili sahranjivani na katoličkim grobljima. Hrvatski katolik u Bosni i Hercegovini potkraj 19. i na početku 20. stoljeća živio je otprilike kao nizozemski katolik, uvažavajući sve duboke razlike u privrednoj razvijenosti, državnom statusu i kulturi između dviju zemalja.
U isto je doba u Bosni i Hercegovini bilo stotinak srpskih zadruga, više nego hrvatskih, ali s nešto manjim ukupnim novčanim kapitalom. Od 26 srpskih novčanih zavoda 1911. godine osnovana je Srpska centralna banka u Sarajevu (Đaković, 1985; Ekmečić, 1989.). U zemlji je 1879. djelovalo 56, a 1912. godine čak 123 srpske pravoslavne osnovne škole (Džaja, 2002.). Godine 1910. postojalo je 396 srpskih udruženja i društava (Ekmečić), koja su izdavala brojne političke, književne, kulturne, privredne, omladinske i vjerske novine i časopise. Središnje i najutjecajnije srpsko udruženje `Prosvjeta`, osnovano 1902. godine, imalo je vlastiti đački dom, svoj sustav stipendiranja đaka i studenata, središnju knjižnicu u Sarajevu, te razvijenu publicističku djelatnost. Srpska narodna organizacija (SNO), glavna politička stranka bosanskohercegovačkih Srba, i Srpska narodna samostalna stranka (SNSS) formirane su 1908. godine.
Muslimanski zemljišni i novčarski kapital bio je koncentriran u vakufima u vlasništvu Islamske vjerske zajednice. Do Prvoga svjetskog rata bilo je osam muslimanskih novčanih zavoda, odnosno različitih banaka, a u Sarajevu je 1911. godine osnovana Muslimanska banka kao središnja financijska institucija. Austrougarska je zatekla u zemlji razvijen sustav vjerskih škola s tisuću kuranskih škola za djecu, te više od 40 teoloških srednjih škola i nižih medresa, a sama je otvorila desetke reformiranih nižih srednjih, građanskih i ostalih muslimanskih škola u kojima se predavalo na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Bosanski jezik uveden je tek 1884. godine, i to u sarajevsku ruždiju, dvogodišnju srednju školu, a u nekim mektebima, školama za početnu vjersku naobrazbu, turski su udžbenici ostali u uporabi do 1912. godine. Na turskom jeziku tiskani su i neki muslimanski listovi, godišnjaci, te neke druge publikacije, a koristilo se i arapskotursko pismo na kojemu je tiskano oko pola milijuna primjeraka raznih knjiga (Hadžijahić, 1974, 691). Islamska dioničarska tiskara osnovana je 1905. godine, a objavljivane su brojne vjerske, književne i političke novine i časopisi. U zemlji su 1908. godine bila registrirana 124 raznovrsna udruženja: čitaonice, omladinska i obrtnička društva, trezvenjačka i humanitarna društva itd. Glavno od njih, `Gajret`, osnovan 1903. godine, razvio je široku mrežu podružnica u Bosni i izvan nje.
I `Gajret` je, poput hrvatskoga `Napretka` i srpske `Prosvjete`, izgradio vlastiti sustav kreditiranja i stipendiranja đaka i studenata. I prije osnutka `Gajreta` Muslimani su u više mjesta imali vakufske konvikte kao ustanove za zbrinjavanje đaka. Muslimansko dobrotvorno društvo `Merhamet` osnovano je 1969. godine. Muslimanska narodna organizacija (MNO) kao glavna politička stranka, formirana je 1908, a dvije godine kasnije osnovana je i Muslimanska napredna organizacija (MNO) koja se 1910. preimenovala u Muslimansku samostalnu stranku (MSS), da bi se 1911. godine ujedinila s Muslimanskom narodnom organizacijom u Ujedinjenu muslimansku organizaciju (UMO).
Očito je da se u Bosni i Hercegovini u to doba razvijala jedna vrsta `herderovskoga` kulturnog nacionalizma, koji je općenito bio ukorijenjen među narodima Istočne Europe: `Moglo bi ga se naći i među populacijama koje su postojale samo kao etničke kategorije, bez mnogo samosvijesti, poput Slovaka, Slovenaca i Ukrajinaca, koji nisu imali dugo etničko sjećanje, zasebnih institucija i domaćih elita, kao i među jasno ocrtanim nacijama s omeđenim granicama, samosvjesnim stanovništvom i bogatim pamćenjem, poput Hrvata, Čeha, Mađara ili Poljaka; ili pak među narodima s vjerskim pamćenjem i institucijama poput Grka, Srba i Bugara` (Smith, 2003.). Razmjerno uski krugovi kulturnih nacionalista najprije su stvarali klubove i društva, čitali pjesme, objavljivali časopise i sudjelovali u obredima, te nastojali podupirati sve oblike samopomoći zajednice. Kulturni nacionalizam nije se, pak, ograničavao samo na spomenute kulturne aktivnosti, nego je stvarao i `labavu mrežu jezičnih društava, dramskih skupina, nakladničkih kuća, knjižnica, ljetnih škola, poljoprivrednih zadruga i političkih stranaka`.