Ipak, proces samostalnog društvenog i političkog organiziranja muslimana potkraj 19. i na početku 20. stoljeća bitno se razlikovao od istovrsnih procesa među pravoslavcima i katolicima. Dok su se bosanski pravoslavci i katolici sve više osjećali, ponašali i nazivali Hrvatima i Srbima, pa je njihovo vjersko samoorganiziranje ujedno bilo i nacionalno samoorganiziranje, bosanski muslimani još su se ponašali kao vjerska skupina.
Saćir Filandra (1998.) konstatira da su se sva 124 registrirana društva i udruženja 1908. godine nazivala muslimanskim, a nijedno bošnjačkim, i to na temelju `slobodnog, ni od koga nametanog` izbora. Uzroke vidi u tome što `u XX stoljeće Bošnjaci ulaze bez dovoljno razvijene nacionalne svijesti. Svijest o vjerskoj, kulturnoj i političkoj vlastitosti oni donekle imaju i izražavaju, ali svijest o nacionalnoj posebnosti im posve nedostaje. Ponašaju se i osjećaju kao vjerska, a ne kao nacionalna skupina`.
Muhamed Hadžijahić (1974.) misli, pak, da je nakon razdvajanja nacionalnointegracijskih procesa u Bosni i nastanka nacionalnih zajednica Hrvata, Srba i Muslimana, ustrajavanje na bošnjačkom imenovanju muslimana postalo `historijski prevaziđeno`. On smatra da je to ime bilo rezervirano samo za sve stanovnike Bosne, ali da `nije došlo do oživotvorenja jedne bošnjačke ideologije`, jer se narod toliko vjerski i klasno razlikovao da nije bilo pretpostavki za minimalno nacionalno jedinstvo u Bosni.
Stoga nije točno da se Muslimani osjećaju `nacionalno Bošnjacima`, nego se `Muslimani osjećaju Muslimanima`. Posve suprotno misli Adil Zulfikarpašić (1995.), koji tvrdi da su se Muslimani nazivali Muslimanima pod prisilom komunističkih vlasti te konstatira kako je apsurdno da su `komunisti ateisti nametnuli jednom narodu vjersko ime`. Te podvojenosti izražavale su se i u političkom profilu muslimanskih stranaka, kao i važnijih kulturnih društava, novina i časopisa, koji su u nacionalnopolitičkom pogledu uglavnom bili prohrvatski ili prosrpski orijentirani: Muslimanska narodna organizacija (MNO) i Muslimanska napredna stranka (MNS) bile su sklonije hrvatskoj nacionalnoj ideologiji i često su javno zauzimale prohrvatska stajališta, a Muslimanska težačka stranka (MTS), Muslimanska demokratija (MD) i Muslimanski radikali (MR) bili su usmjereni prosrpski. Najvećim muslimanskim kulturnim društvom `Gajretom` upravljali su prosrpski orijentirani muslimanski intelektualci, pa je 1929. godine ono i službeno preimenovao u `srpsko-muslimansko kulturno-prosvjetno društvo`. Kao protuteža `Gajretu`, muslimansko kulturno društvo `Narodna uzdanica`, osnovano 1924. godine, bilo je prohrvatski orijentirano.
Podvojenost je bitno obilježila i muslimansku politiku u prvoj Jugoslaviji i ponajbolje se izražavala u političkom ponašanju i osobnom nacionalnom izjašnjavanju njezinih čelnika, kao i muslimanskih intelektualaca uopće, koji su podlegli `autosrbizaciji` i `autokroatizaciji` (Zgodić, 2003.). Muslimanski zastupnici u jugoslavenskoj skupštini većinom su se izjašnjavali kao Hrvati i, mnogo rjeđe, kao Srbi: od 23 zastupnika JMO-a u Skupštini 1920. godine 15 ih se izjasnilo kao Hrvati, dva kao Srbi, jedan kao Bošnjak, a pet se nije opredijelilo; nakon izbora 1923. godine od 18 muslimanskih zastupnika čak 17 ih se izjasnilo kao Hrvati, a jedan je bio neopredijeljen; nakon izbora 1927. godine od 18 zastupnika 11 se izjasnilo kao Hrvati, jedan kao Srbin, a šest je bilo neopredijeljenih (Hadžijahić, 1974.; Purivatra, 1974.; Gligorijević, 1979.). No, proces `nacionaliziranja` muslimana u osnovi je ostao ograničen na političku i društvenu elitu i nije zahvatio muslimanske mase. To posredno potvrđuju i podaci o zanimanju zastupnika JMO-a u jugoslavenskoj skupštini: 1923. godine od 18 zastupnika pet su bili odvjetnici, četiri nastavnici, po dva trgovci i državni činovnici, po jedan liječnik, novinar i zemljoposjednik, a samo su dva bili zemljoradnici. Profesionalni i socijalni sastav skupštinske frakcije JMO-a kasnije se još više `intelektualizirao` i `počinovničio`, te među zastupnicima nije bilo ni simbolično zastupljenih zemljoradnika, industrijskih radnika i obrtnika (Gligorijević, 1979.). Da proces hrvatizacije i srbizacije nije ostao ograničen na muslimansku intelektualnu i poslovnu elitu, onda bi i muslimanske mase glasovale za hrvatske i srpske političke stranke, a to se nije dogodilo.
Navedene povijesne činjenice nisu, pak, prepreka interpretacijama u kojima se bosansko društvo prikazuje kao povijesno nesegmentirana cjelina:
`Stotinama godina bilo je očevidno da su Bosanci različitih vjera i nacija živjeli u komšiluku, u istoj mahali (ulici), u istom selu, općini i gradu, išli u iste škole i razredna odjeljenja, obdaništa i fakultete, služili se istim kulturnim i zdravstvenim ustanovama, poštivali tuđe vjerozakone i bogomolje i međusobno se uvažavali i stvarali prijateljstva, i to na svakom pedlju bosanske zemlje...` (Ibrahimagić, 2003.).
Blokovsko organiziranje nije, dakako, značilo da u zemlji uopće nije bilo mješovitih društvenih i političkih institucija i organizacija, nego samo da su one bile malobrojnije i neutjecajnije od vjerskih i etničkih. Primjerice, do Prvog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini bilo je osnovano 50 samostalnih novčanih zavoda: 26 srpskih, 10 hrvatskih, osam muslimanskih i samo šest mješovitih (Hadžijahić, 1974.). Bilo je i mješovitih škola, kulturnih i sportskih društava, novina i časopisa, sindikata, političkih stranaka itd. No, mješovite ustanove nerijetko su se iznutra etnički segmentirale pod utjecajem i pritiskom vanjskih političkih događaja koje su njihovi članovi različite vjerske i etničke pripadnosti doživljavali na različite načine. Tipične su bile etničke podjele, pa i međusobni nasilni sukobi učenika i nastavnika u mješovitim školama. Osim toga, neke su institucije i organizacije formalno bile višeetničke, ali su ih stvarno pretežno činili pripadnici jedne vjerske ili etničke zajednice ili etničkih skupina koje su u Bosni bile marginalne, pa njihovo djelovanje nije bilo politički nepristrano ili je bilo nevažno. Tako je Socijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine (SS BiH), osnovana 1908. godine, zastupalu ideologiju jugoslavenskog unitarizma, dok je većina njezinih vođa `smatrala Bosnu i Hercegovinu srpskom pokrajinom` (Filandra, 1998.). U Glavnom radničkom savezu za Bosnu i Hercegovinu, sindikalnoj organizaciji koja je ideološki i organizacijski bila vezana uz Socijaldemokratsku stranku, Hrvati, Srbi i, osobito, Muslimani bili su 1911. godine izrazito potpredstavljeni u odnosu prema svojim udjelima u stanovništvu, dok su vrlo natpredstavljeni bili predstavnici najmalobrojnijih etničkih skupina u Bosni i Hercegovini: Hrvata je bilo 2.030, Srba 1.619, Muslimana 737, dok je istodobno u tom tijelu bilo 305 Čeha, 300 Slovenaca, 287 Nijemaca, 282 Mađara, 166 Židova i 342 ostalih (Purivatra, 1974.).
Zasebno društveno i političko organiziranje bosanskih društvenih segmenata bilo je obuhvatno i trajno:
`U Bosni i Hercegovini bila je trajna pojava, ne samo za vrijeme Austrougarske već i za vrijeme stare Jugoslavije, postojanje ovakvog trijaliteta koji je proizlazio iz postojećeg narodnosnog diferenciranja` (Hadžijahić, 1974.).
U to doba društvo se sastoji od `tri zasebna, paralelna nacionalno-vjerska kruga`. Naime, `prostorno i geografski stanovništvo je izmiješano i difuzno raspoređeno, ali mentalno, kulturno i institucionalno bošnjačko-muslimanske, srpsko-pravoslavne i hrvatsko-katoličke zajednice žive u zasebnom svijetu i u znaku u to doba žuđene i ostvarene sveopšte autonomije` (Zgodić, 2003.).
Načelo `trijaliteta` u strukturiranju i organiziranju društva pretvorilo se u ozbiljan problem suvremene bošnjačke političke ideologije. S jedne strane, ukazivanje na njega čini se nužnim kako bi se dokazalo da su se Muslimani, usporedno i istodobno s Hrvatima i Srbima, razvijali kao posebna etnička zajednica, `poseban socioetnički subjektivitet` (Hadžijahić, 1974.), te da njihov etnički i nacionalni identitet nije izmišljen i umjetno konstruiran. S druge strane, ustrajavanje na načelu `trijaliteta` razbija predodžbu o razvoju bosanskog društva kao jedinstvene cjeline, koja je doduše bila vjerski i etnički izdiferencirana, ali čija jedinstvenost i cjelovitost nikad nisu bile dovedene u pitanje iznutra nego samo izvana. Kako država ne može biti neovisna o prirodi društva kojeg `politički organizira`, opisano segmentirano društvo teško može biti osnova uspostave etnički `nediferencirane` ili `neutralne` države za koju se zauzima glavnina graditelja suvremene bošnjačke političke ideologije.
(Nastaviće se)