Prevlast zasebnih vjerskih i etničkih obrazovnih i kulturnih sustava bila je institucionalna osnovica stvaranja posebnih društvenih elita. One su se razvijale ponajprije u zasebnim vjerskim i svjetovnim školama te pomoću ekskluzivnih vjerskih i nacionalnih sustava kreditiranja i stipendiranja đaka i studenata. Sva tri glavna kulturna udruženja Napredak, Prosvjeta i Gajret kreditirala su, stipendirala i novčano pomagala uglavnom pripadnike vlastite vjerske i nacionalne skupine.
Statutima Napretka bilo je propisano da natjecatelji za stipendije i potpore moraju biti uzorni učenici, svjesni Hrvati i dobri katolici. Kao kuriozitet ističe se činjenica da je Napredak ipak dao novčanu potporu po jednome muslimanskom đaku u školskoj 1969-1914. i 1914-1915. godini. Napredak je načelno bio sklon činiti iznimke samo u slučaju muslimanskih đaka i studenata koji su se nacionalno deklarirali kao Hrvati. I Prosvjeta je bila spremna povremeno novčano podupirati samo katolike i muslimane koji su nacionalno optirali za srpstvo. Zabilježeno je da je stipendiju dobio samo jedan muslimanski student koji je kao `ideološku protuuslugu... pisao propagandističke članke i jednu brošuru u kojoj se zauzimao za posrbljenje bosanskih Muslimana` (Džaja, 2002). I Gajret je novčano poticao i podupirao samo pripadnike muslimanske vjere.
Način regrutacije bitno je pridonio nastanku triju zasebnih društvenih elita koje nisu uspjele razviti zajednički koncept o političkom identitetu bosanskohercegovačkog stanovništva i države. To je imalo dalekosežne posljedice za sudbinu bosanskog društva i države do najnovijeg doba. Na počecima društvene i političke modernizacije zemlje nisu samo nastale tri posebne društvene elite, nego su one imale i vrlo različite, a često i nepomirljive, poglede na političku sudbinu bosanske države. Sva tri glavna kulturna društva nastavila su i proširila svoju djelatnost i u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj su krajnje konfliktni nacionalni odnosi pridonosili i učvršćenju zasebnih političkih ideologija i identiteta etničkih elita. Dok su Muslimani bili vjerni idealu cjelovite i autonomne Bosne i Hercegovine, Srbi i Hrvati nisu `dijelili ovaj ideal nego su se usmjeravali ujedinjenju Bosne i Hercegovine s Hrvatskom odnosno Srbijom` (Džaja, 2004). Korijeni i znakovi tog razdora preživjeli su pokušaje unifikacije obaju autokratskih jugoslavenskih političkih režima te su vidljivi i danas.
Vjerska i etnička segmentiranost društva bila je institucionalizirana i na `državnoj` razini, to jest na razini glavnih političkih tijela Bosne i Hercegovine u razdoblju austrougarske vladavine. Tada su ozakonjeni i praktično primijenjeni prvi normativnoinstitucionalni obrasci uređenja političkih odnosa koji su bili srodni konsocijacijskim mehanizmima.
Zemaljskim statutom za Bosnu i Hercegovinu, što ga je car Franjo Josip I proglasio 1910. godine, uspostavljen je Bosanski sabor kao glavno zemaljsko tijelo koje je imalo pravo pripremati i predlagati zakone, ali ih nije moglo i usvajati. Bilo je sastavljeno od 72 izborna člana i 20 virilista. Izborni članovi birani su na temelju kurijskoga biračkog prava, prema kojemu su svi birači bili podijeljeni u tri vjerske kurije: katoličku, muslimansku i pravoslavnu. Svaka vjerska kurija dijelila se na četiri potkurije: gradsku, seosku, veleposjedničku i obrazovnu ili kuriju inteligencije. Prema Izbornom redu iz 1910. godine, aktivno biračko pravo imali su `svi bosansko-hercegovački pripadnici muškog spola koji su na dan izbora navršili 24 godine, samovlasni su i koji u zemlji stanuju bar od jedne godine amo`. Pasivno biračko pravo imali su, pak, muškarci koji su navršili 30 godina života i koji su uživali sva građanska prava. Od žena, aktivno biračko pravo imale su samo veleposjednice, žene pripadnice veleposjedničke potkurije u svakoj vjerskoj kuriji, koje su plaćale 140 kruna zemljarine. Svaka je kurija dobila fiksnu mandatnu kvotu koja je bila razmjerna njezinu udjelu u ukupnom stanovništvu zemlje: pravoslavci 31 ili 43 posto, Muslimani 24 ili 33 posto, katolici 16 ili 22 posto mjesta, a jedno je mjesto pripalo pripadniku židovske zajednice. Virilisti su bili imenovani prema načelu edžofficio, to jest prema položaju u crkvenoj i državnoj hijerarhiji, uvažavajući načelo razmjerne zastupljenosti vjerskih zajednica. U Sabor je tako ušlo 15 crkvenih poglavara i pet visokih državnih dužnosnika. Među crkvenim poglavarima bilo je pet muslimanskih vjerskih dostojanstvenika - reisu-l-ulema, vakufsko-mearifski direktor, sarajevski i mostarski muftija i najstariji muftija, šest dostojanstvenika Srpske pravoslavne crkve - četiri episkopa, mitropolit i predsjednik Velikoga upravnog i prosvjetnog savjeta Srpske pravoslavne crkve, tri rimokatolička dostojanstvenika - nadbiskup i dva provincijala (redodržavnika) franjevačkog reda, te jedan predstavnik židovske vjerske zajednice - sefardski nadrabin. Od svjetovnih dužnosnika u Sabor su ušli predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Odvjetničke komore u Sarajevu, načelnik zemaljskoga glavnog grada Sarajeva i predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu (Imamović, 2003). Mandat zastupnika trajao je pet godina.
Konstitutivni izbori za Bosanski sabor 1910. godine upozorili su na dva procesa od dalekosežne važnosti za društveni i politički život zemlje. Pokazali su, prvo, da je u zemlji bila poodmakla preobrazba vjerskih i etničkih zajednica u nacionalne, pa su se vjerske kurije stvarno politički očitovale i kao nacionalne kurije. Intencija je ustavodavca bila da se politički sustav Bosne i Hercegovine uspostavi na temeljima političkog konfesionalizma - pod kojim se misli na uzdizanje vjere do načela političke konstitucije i organizacije društva, dakle na način političkog života koji ne razdvaja politiku i religiju, nego dopušta religijama da prisvoje javnu sferu života i pretvore se u svjetovnu vlast - ali se on već među Srbima i Hrvatima uvelike bio pretvorio u moderni etnički nacionalizam. U tom razdoblju oni su imali sva glavna obilježja `klasičnih` etničkih zajednica: zajedničko ime koje je identificiralo i izražavalo bit etničke zajednice, mit o zajedničkom podrijetlu, historijska sjećanja o zajedničkoj prošlosti, uključujući vlastite povijesne junake i događaje koje su redovito slavili, jedan ili više elemenata zajedničke kulture, koja je uključivala vjeru, običaje ili jezik, vezu sa širom domovinom, koja nije nužno značila fizičku okupaciju te zemlje, nego simboličnu povezanost sa zemljom podrijetla, te osjećaj međusobne solidarnosti (Hutchinson i Smith, 1996). Muslimani nisu imali sva navedena obilježja etničke zajednice, primjerice etničko ime ili izgrađen mit o zajedničkom podrijetlu, ali su se u glavnini razvijali kao zasebna etnokulturna zajednica koja je imala zajedničku vjeru, običaje, mitove, kultove i tabue, osjećaj srodnosti, sjećanje na zajedničku povijest, osjećaj jake vezanosti za zemlju u kojoj su živjeli i dr., dakle brojne `kulturne znakove` etničke posebnosti. Različiti vjerski i kulturni identiteti nisu postali samo osnovicom političke mobilizacije, nego i temeljem oblikovanja posebnih nacionalnih identiteta, poglavito među Hrvatima i Srbima, koji su svoju etničnost sve više `politizirali`, nastojeći ostvariti posebna grupna prava unutar Bosne i Hercegovine ili u odnosu prema njoj. Srpska i hrvatska politička elita sve su se otvorenije borile i sukobljavale za političku vlast, nastojeći pritom pridobiti muslimansku elitu na svoju stranu kako bi time stekle brojčanu većinu.
Drugo, izbori su potvrdili da se bosanskohercegovačko društvo potpuno politički segmentiralo, što se očitovalo u masovnome ekskluzivnom glasovanju kurija za vlastite političke organizacije: sve srpske mandate dobila je jedna srpska politička organizacija, svi muslimanski mandati pripali su jednoj muslimanskoj organizaciji, a sve hrvatske mandate podijelile su dvije hrvatske političke organizacije. Podjela katoličkih mandata na dvije stranke bila je izraz veće etničke, ideološke i socijalne izdiferenciranosti katoličke kurije u odnosu prema pravoslavnoj i muslimanskoj. Nju nisu činili samo domaći katolici Hrvati, nego i brojni katolici doseljeni iz ostalih dijelova Monarhije, među kojima je bilo najviše Nijemaca, Mađara, Čeha, Slovenaca, Talijana i dr. Prema podacima o podrijetlu, gotovo polovica katoličkih zastupnika u Bosanskom saboru bili su doseljeni katolici.
Domaći katolici nisu na to gledali blagonaklono, jer su se osjećali politički zakinutima. Bio je to politički izraz neravnopravnih odnosa među domaćim i doseljenim katolicima, koji su se očitovali i na drugim područjima, primjerice u popunjavanju konfesionalnih kvota u školstvu, zbog čega je znatan dio državnih potpora u školovanju pripadao doseljenim katolicima. Po svojemu socijalnom sastavu, Bosanski sabor bio je tipični preddemokratski honoracijski parlament u kojemu su prevladavali profesori, liječnici, odvjetnici, pisci, svećenici, novinari, zemljoposjednici i poduzetnici, dakle svjetovni i vjerski uglednici. Elitistički sastav Sabora imao je utjecaja na način rada i opći politički profil te institucije.
Najvažniji zaključak što se nadaje iz rezultata prvih, preddemokratskih parlamentarnih izbora jest da su u njima uspjeha imale samo etničke stranke koje su se zauzimale za `segmentalnu politiku`, a što se smatra ključnim dokazom da je društvo u kojemu one djeluju podijeljeno ili segmentirano. To valja imati na umu i pri tumačenju rezultata polukompetitivnih parlamentarnih izbora u Prvoj Jugoslaviji, kao i kompetitivnih izbora u prijeratnoj i poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.
Nastaviće se