Teorije konsocijacijske demokratije nastale su krajem šezdesetih godina 20. vijeka "izvan glavne struje političke teorije". Bile su izraz suprotstavljanja vladajućem shvatanju kako je angloamerička demokratija jedini pravi tip demokratije
Konsocijacijska demokratija
Napokon, u najpesimističnijim scenarijima, nemogućnost postizanja konsenzusa triju nacionalnih skupina o državnoj zajednici izvedena je iz globalnog `sukoba civilizacija`. Samuel P. Huntington (1998) ubraja rat u Bosni i Hercegovini u `krvave sukobe civilizacija`. On je izazvao `masovno okupljanje civilizacija` i uključivanje `civilizacijskih srodnika` oko triju primarnih sudionika, Bošnjaka, Hrvata i Srba, koji su potjecali iz različitih civilizacija i ispovijedali različite vjere. Uz djelomičnu iznimku, svojevrsnu `civilizacijsku anomaliju` Sjedinjenih Država, koje su kasnije, doduše nesrčano, podupirale bosanske Muslimane, sudjelovanje sekundarnih i tercijarnih aktera točno je slijedilo civilizacijski model:
`Muslimanske države i organizacije svrstale su se općenito uz bosanske Muslimane i suprotstavile se Hrvatima i Srbima. Pravoslavne zemlje i organizacije općenito su podržavale Srbe i suprotstavljale se Hrvatima i Muslimanima. Zapadne vlade i elite podržavale su Hrvate, astra kritizirale Srbe, te bile općenito ravnodušne prema Muslimanima ili su ih se bojale` (Huntington, 1998).
Civilizacijska svrstavanja nisu bila uvjetovana ideologijama, politikom moći ili ekonomskim interesom, nego `kulturnom srodnošću`. Kako je riječ o najgoroj vrsti sukoba civilizacija, takozvanim ratovima na razdjelnici, Huntington misli da se nametnuti mir kojim se oni okončavaju dugoročno može održavati samo pomoću vanjske vojne sile: `Ratovi na razdjelnici kipte odozdo, mir na razdjelnici kaplje odozgo`. Bosna je, prema njegovu sudu, obnovljena kao izraz `tlapnji` Clintonove administracije o multicivilizacijskoj zemlji, koja je nastala tako što je ista ta administracija `uskratila samoodređenje srpskoj i hrvatskoj manjini`.
Kako opisano stanje ima teške, a katkad i razorne posljedice za državu i društvo, nuđeni su različiti obrasci kako da se ono prevlada. U brojnoj politološkoj literaturi koja se bavi institucionalnim dizajnom u postautokratskim i postkonfliktnim društvima (Kasapović, 2004.), Bosni i Hercegovini najčešće se, eksplicitno ili implicitno, preporučuje primjena konsocijacijske demokracije ili demokracije s podijeljenom vlašću. James G. Kellas (2004) tvrdi da bi rješenje problema Bosne i Hercegovine moglo biti konsocijacijsko uređenje `kao u Švicarskoj i Belgiji`. Andrew Reynolds (2002) misli da su neki elementi konsocijacijske demokracije već ozakonjeni i institucionalizirani, budući da Ustav `kombinira tradicionalni federalizam s korporativnom podjelom vlasti i komunalnim vetoima`. Patrice McMahon (2004) vidi u njoj elemente demokracije s podijeljenom vlašću u federalizaciji, decentralizaciji, fiksnoj podjeli vlasti prema etničkim kvotama i u pravu veta. Slične preporuke neizravno upućuju i drugi autori, napose oni koji se bave problemima demokracije u etnički podijeljenim društvima Istočne Europe (v. Kimlika i Opalski, 2002).
U nastavku stoga treba najprije pokazati što je konsocijacijska demokracija ili demokracija s podijeljenom vlašću, a potom ispitati je li to doista obrazac koji bi omogućio samoodrživu demokratsku državu Bosnu i Hercegovinu.
TEORIJE I OBRASCI KONSOCIJACIJSKE DEMOKRACIJE
(1. Uzroci nastanka i obnove interesa za konsocijacijsku demokraciju)
Teorije konsocijacijske demokracije nastale su potkraj šezdesetih godina 20. stoljeća `izvan glavne struje političke teorije` (Van Dyke, 1995.). Bile su izraz suprotstavljanja vladajućem shvaćanju kako je angloamerička demokracija jedini pravi tip demokracije. Glavno teorijsko ishodište toga shvaćanja bila je klasična studija Johna St. Milla. Razmatranja o predstavničkoj vladavini u kojoj najznačajniji teoretičar političkog liberalizma u 19. stoljeću dvoji o mogućnosti uspostave demokracije u etnički i jezično podijeljenim društvima:
`Slobodne institucije su gotovo nemoguće u zemlji sastavljenoj od različitih nacija. Među ljudima koji nemaju osjećaj međusobne povezanosti, pogotovo ako čitaju i govore različite jezike, ne može postojati jedinstveno javno mnjenje nužno za djelovanje predstavničke vladavine. Utjecaji što oblikuju stavove i odlučuju o političkim akcijama, razlikuju se u različitim dijelovima zemlje. Posve različite skupine vođa imaju povjerenje u različitim dijelovima zemlje` (Mill, 1989.).
Ti dijelovi društva, nastavlja Mill, čitaju različite knjige i novine, slušaju različite političke govore, pa se u njima oblikuju različiti stavovi i mišljenja o istim događajima. Postupci vlade, pa i cijeli sustav vladavine, stoga se doživljavaju na različite načine: ako se jedan dio osjeća povrijeđenim politikom vlade, drugi dio upravo zato podržava vladu i politiku koju ona vodi. Kako bi se izbjeglo takvo stanje, Mill je sklon poduprijeti `utapljanje` jedne nacije u drugu, `inferiornijega i zaostalijeg naroda` u superiorniji i napredniji narod, i to radi njegova povijesnog dobra. On ne vidi zašto bi se `necivilizirani` Bretonci ili Baski u Francuskoj protivili utapljanju u civiliziranu francusku naciju, kao što nema razloga da stapanje Škota i Velšana u englesku - on, dakako, kaže britansku - naciju ne bude izvor koristi za te narode. Takvo Millovo shvaćanje Eric J. Hobsbawm (1993, 39) opisuje kao izraz `konsenzusa razumnih promatrača` tog doba. I doista, jednako ili slično mislili su i drugi, veliki teoretičari demokracije.
U `Federalističkim spisima`, utemeljiteljskom djelu američke demokracije nastalome 1788. godine, John Jay piše:
`S jednakim zadovoljstvom bilježio sam da je Providnost podarila ovu sjedinjenu zemlju jedinstvenom narodu - narodu koji potječe od istih predaka, koji govori istim jezikom, koji ispovijeda istu vjeru, koji je privržen istim načelima vladanja, koji ima slične navade i običaje i koji je, naposljetku, zajedničkom mudrošću, oružjem i naporima, boreći se rame uz rame u dugome i krvavom ratu, uspostavio opću slobodu i neovisnost` (Hamilton, Madison i Jay, 1961.).
Riječ je o jednoj naciji koja ima zajedničko podrijetlo, povijest i kulturu - dakle, o naciji kao prirodnoj i kulturno-povijesnoj zajednici - i koja je uspostavila vlastitu nacionalnu državu u kojoj svi građani imaju jednaka prava i slobode. U `O demokraciji u Americi` - opsežnom djelu, čiji je prvi svezak objavljen 1835, a drugi 1840. godine, a koje i danas mnogi smatraju najboljom studijom američkog društva i države - francuski politički teoretičar Alexis de Tocqueville prihvaća takvo stajalište američkih federalista. Zalog opstojnosti američkog modela društva i demokracije i on vidi u njegovu stanovništvu kojega čine i kojega će i ubuduće činiti, oni `koji će pripadati istoj obitelji, kojima će polazište biti isto, ista će im biti i civilizacija, isti jezik, ista religija, iste navike, isti običaji, a mišljenje će se među njima pronositi u istom obliku i zaodijevati se istim bojama` (Tocqueville, 1995.).
Na tragu tih klasičnih djela oblikovale su se i najutjecajnije liberalne teorije demokracije u 20. stoljeću (Van Dyke, 1995.).
No, polovicom 20. stoljeća teoretičari politike suočili su se s postojanjem država u kojima je demokracija bila uspostavljena u drukčijim uvjetima i na drukčijim pretpostavkama. Posrijedi su bila pluralna ili podijeljena društva, koja su bila ispresijecana dubokim rascjepima što su razdvajali interesno, vrijednosno i identitetno suprotstavljene vjerske, jezične, etničke ili kulturne zajednice, pa se u njima angloamerički model demokracije, čiji je središnji element većinsko pravilo odlučivanja, pokazao neprihvatljivim:
`Ako demokracija treba funkcionirati u kulturno - etnički ili vjerski - fragmentiranim društvima..., mora posegnuti za drukčijim postupcima reguliranja sukoba umjesto da ih razrješuje odlučivanjem većinom (Lehmbruch, 2003.).
To je bilo ishodište traganja za novim demokratskim postupcima i pravilima ponašanja u podijeljenim društvima, koje je urodilo konceptualiziranjem konsocijacijske ili konkordancijske demokracije.
Na izmaku 20. stoljeća, u povijesno političkom sklopu što ga je bitno odredio slom komunističkih režima u Istočnoj Europi, opet se obnovila rasprava o univerzalnosti liberalnog modela demokracije i, sukladno tome, o mogućnosti njegova izvoza u države koje su autokraciju htjele zamijeniti demokracijom. U `izvoznoj ponudi` institucionalno političkih aranžmana, koju je Zapad podastro Istoku dominirali su američki i model nepristranog ustava, francuski model republikanskog građanstva i njemački model ustavnog patriotizma (Kimlika i Opalski, 2002.) Posrijedi su modeli političkog uređenja zemalja koje sebe smatraju jednonacionalnim državama, u kojima se politička zajednica uglavnom preklapa s kulturnom zajednicom, te golema većina građana govori zajedničkim jezikom i ima zajednički nacionalni identitet, dok su manjinske nacionalne skupine brojčano i društveno marginalne. To je zaoštrilo pitanje o primjenjivosti `čistoga` liberalnog modela u istočnoeuropskim, višeetničkim društvima u kojima je političku zajednicu činilo više kulturnih zajednica. Ubrzo se pokazalo da je u njima praktično bio neostvariv klasični liberalni zahtjev da nova demokratska država bude `neutralna` prema etničkim razlikama i podjelama u društvu.
(Nastavice se)