Otprilike u isto vrijeme i neovisno o Lijphartu, njemački politolog Gerhard Lehmbruch suočio se s gotovo jednakim problemima na koje je naišao i Lijphart. I on je shvatio da angloamerički ili vestminsterski model demokracije, koji je uključivao bipolarno stranačko natjecanje koje uzrokuje smjene na vlasti dviju velikih discipliniranih stranaka, nije bio primjeren kulturno diferenciranim kontinentalnim europskim društvima.
Stoga je želio upozoriti na alternativni model demokracije, koji, kako je kasnije ustvrdio, `u zapadnonjemačkoj javnosti i političkoj znanosti nije bio dostatno poznat i teško da je bio dobro shvaćen` (Lehmbruch, 2003, 9). Uporište za koncipiranje takvog modela pronašao je u Austriji i Švicarskoj, čiji se politički sustavi nisu uklapali u prevladavajuće shvaćanje pluralističke demokracije.
Lehmbruch je pošao od postavke da se prije Drugog svjetskog rata u Austriji oblikovalo tipično podijeljeno društvo koje se sastojalo od dvaju tabora ili lagera: katoličkog ličkog i socijalističkog. Podrijetlo austrijskih društvenih tabora vezuje se uz razdoblje Prve republike (1918-1938), ali im neki istraživači nalaze korijene još u doba Habzburške monarhije. Anton Pelinka i Sieglinde Rosenberge (2000, 21-22) tvrde da su se već potkraj 19. stoljeća jasno nazirali obrisi triju `političko-svjetonazorskih` tabora, koji su se bitno razlikovali u gledanjima na prirodu i budućnost austrijskog društva i države: konzervativni katolički tabor mislio je da austrijsko društvo presudno određuje podjela na katoličanstvo i sekularizam, njemački nacionalistički tabor bio je uvjeren da se podanici monarhije dijele na Nijemce i pripadnike ostalih nacija, dok je socijalistički tabor ustrajavao na tome da je najvažnija podjela na građansku i radničku klasu. Usporedno s razvojem tabora, oblikovali su se i posebni taborski svjetonazori, mentaliteti i `patriotizmi`, pa su svoju političku lojalnost građani usmjeravali više prema taborima nego prema političkom sustavu i državi, a političke sukobe među taborima doživljavali su kao neku vrstu `vanjskopolitičkih sporova`.
Lagerski svjetonazori i mentaliteti, koji su se tijekom vremena pretvorili u neke vrste `sekularne religije`, počinjali su se razvijati već tijekom procesa rane socijalizacije u politiziranim obiteljima u kojima su djeca podučavana da se pojedinci dijele na `crne` i `crvene`, na `nas` i `njih`. Politička socijalizacija u taborskom duhu nastavljana je u školama i na sveučilištima, gdje su se učenici i studenti učlanjivali u ideološke - katoličke i socijalističke - đačke i studentske organizacije. Lehmbruch tvrdi da su odnosi među taborima umnogome nalikovali na odnose među sukobljenim stranama u građanskom ratu, te da ih je odlikovalo latentno neprijateljstvo.
Kurt Steiner (1972, ix) naziva tri glavna ideološka tabora u Prvoj republici austroklerikalcima, austromarksistima i pangermanistima, te tvrdi da među njima nije bilo konsenzusa ni o postojanju austrijske nacije, jer se tijekom višestoljetnog postojanja Habzburške monarhije nije oblikovala zamisao o austrijskoj naciji, ni o postojanju austrijske države, pošto se u monarhiji nije razvio koncept nacionalne države, budući da se ona zasnivala na anacionalnoj dinastiji, dvoru, plemstvu, birokraciji, vojsci i visokom kleru, kao ni o legitimnosti republikanskog demokratskog režima, jer monarhisti nisu prihvaćali republiku. Izraz temeljne političke nesuglasnosti bila je i rezolucija Privremene nacionalne skupštine od 12. studenoga 1918. godine kojom je `njemačka Austrija` proglašena sastavnim dijelom njemačke države. Dobrovoljni Anschluss bio je spriječen međunarodnim mirovim sporazumima nakon Prvog svjetskog rata. U zemlji i u inozemstvu vladalo je uvjerenje da je Austrija `der Staat den keiner wollte`, dakle `država koju nitko nije htio` (Steiner, 1972, 8). Frederick C. Engelmann (1966, 262) je ustvrdio da su se tri prvotne potkulturne skupine - koje on naziva klerikalnim katolicima, marksističkim socijalistima i nacionalnim liberalima - oko 1920. godine pregrupirale u kršćanskodemokratski i socijaldemokratski tabor. Prema mišljenju Engelmanna, potkulturne skupine postale su društveni tabori tek u Prvoj republici kad su počele koristiti paramilitarne oblike organizacije pri grupiranju u zatvorene ideološke i društvene blokove. Ukratko, ideološki, socijalno i kulturno izdiferencirano austrijsko društvo tek je u Drugoj republici, koja je nastala 1945. godine, poprimilo obilježje tipičnog podijeljenog društva sastavljena od dvaju sveobuhvatno organiziranih segmenata.
Tabori su izgradili cijeli sustav posebnih i odvojenih političkih i društvenih institucija i organizacija unutar kojih su živjeli njihovi pripadnici. Svaki je tabor imao vlastitu političku stranku: katolici Austrijsku pučku stranku, a socijalisti Socijaldemokratsku stranku. Pripadnici tabora dugo su bili iznimno vjerni političkim strankama koje su ih predstavljale: od 1945. do 1986. godine te su dvije stranke dobivale zajedno od 87 do 96 posto glasova birača, i to unatoč postojanju razmjernog izbornog sustava koji, u načelu, potiče raspršivanje glasova birača i posljedično izaziva fragmentaciju stranačkog sustava. Socijalnostrukturni rascjepi očito su bili važniji u strukturiranju biračkog tijela i stranačkog sustava od izbornog prava. Stranke su uz sebe vezivale brojne `parapolitičke organizacije` na svim područjima društvenog života: sindikate, udruženja poslodavaca, strukovne udruge, medije, sportska i kulturna društva, škole, bolnice, karitativna udruženja, dobne i rodne organizacije i dr. Oblici zasebnog društvenog organiziranja tabora toliko su bili razgranati i sveobuhvatni da su socijalisti, ali i pučani, imali čak i vlastite strukovne udruge fizičara, zubara, ljekarnika, inženjera, novinara, odvjetnika, sudaca, učitelja, farmera, ribara, glazbenika, umirovljenika i dr. (Steiner, 1972, 698-146). Istraživanja lokalnih zajednica pokazala su da su se obrasci društvenog ponašanja i organiziranja ponavljali i na komunalnoj razini. Primjerice, istraživanje iz 1964. godine u Kleinburgu, gradiću od 3.600 stanovnika, pokazalo je da su od 32 dobrovoljna udruženja samo dva bila apolitična, to jest da su samo u njima bili mogući `slobodni, politički neograničeni susreti u kojima određena orijentacija nije bila fiksirana a priori`. Sva su ostala udruženja bila pod utjecajem političkih stranaka i vjerno su odražavala njihovu snagu u lokalnoj zajednici. Čak je i u većini gradskih restorana krug gostiju bio socijalno i politički određen. Istraživanje u tirolskom gradiću Wattensu pokazalo je da su planinarska, pješačka i gimnastička društva socijalizirala svoje članove unutar političkih potkultura. Gimnastičko društvo i lokalna sekcija Alpskog udruženja ideološki su bili bliski Pučkoj stranci, a lokalna sekcija prijatelja prirode bila je bliska socijalistima (Steiner, 1972, 170- 171).
Kao što je iz Prve republike naslijedila podijeljeno društvo, Druga republika iz nje je baštinila i glavne konsocijacijske aranžmane. Saveznim ustavom iz 1920. godine, u kojem se prepoznaje rukopis velikog austrijskog teoretičara prava Hansa Kelsena, koji bit parlamentarne demokracije općenito nije vidio u `neograničenoj vladavini većine, nego u stalnom kompromisu između većine i manjine, koje u parlamentu predstavljaju različite narodne skupine` (Lehrnbruch, 1967, 23) - bila su ozakonjena dva od tri glavna konkordancijska mehanizma koja su trebala zajamčiti opstojnost austrijske demokracije: razmjerno izborno pravo i kvalificirane dvotrećinske većine u usvajanju ustavnih zakona ili jednostavnih zakona koji sadržavaju ustavne odredbe. Tijekom Prve republike iskušani su još neki mehanizmi konkordancijske demokracije. Ponajprije, uspostavljena je savezna država sastavljena od devet historijskih pokrajina, a takva je priroda državne organizacije institucionalno izražena u dvodomnom parlamentu. Premda su posrijedi bili slabi `unitarni federalizam` i nesimetrični bikameralizam s dominantnim prvim domom, Prva republika ostavila je u nasljeđe Drugoj republici političku ideju i praksu federalizma i bikameralizma, koji su opstali do danas.
Nadalje, prijelaznim ustavnim odredbama iz 1918. godine bila je uspostavljeno Državno vijeće kao izvršna vlast koju je birala Privremena nacionalna skupština, a u kojemu su sve stranke bile zastupljene razmjerno svojoj snazi u parlamentu. Posrijedi je bio takozvani Proporzkabinet, poseban tip vlade, koji se održao do siječnja 1932. godine, kad su socijaldemokrati prešli u opoziciju, a u Kabinetu su ostali njemački nacionalisti i kršćanski socijalisti. To je pridonijelo učvršćivanju fronti između građanskog i socijalističkog tabora i izbijanju kratkog građanskog rata u veljači 1934. godine između Vlade, koja se oslanjala na saveznu vojsku, policiju i obrambena udruženja Kršćanskosocijalne stranke, i socijaldemokratskog Republikanskog zaštitnog saveza. Nakon okončanja sukoba zabranjeni su i Socijaldemokratska stranka i njezini sindikati, a zemljom je samostalno vladao konzervativni katolički tabor. Novim ustavom 1934. godine uspostavljena je autoritarna staleška država kao `mješavina elemenata fašizma po italijanskom uzoru i elemenata koncepta 'profesionalnostaleškog' poretka iz katoličkog socijalnog nauka` (Pelinka i Rosenberger, 2000, 26-27). Godine 1938. Austrija je pripojena Njemačkoj i privremeno je prestala postojati kao samostalna država.
(Nastaviće se)