Prema "starom" ili "radikalnom" liberalnom shvaćanju, demokratske bi države morale biti jednako neutralne i ravnodušne prema etničkim identitetima svojih građana kao što su neutralne i ravnodušne prema njihovim vjerskim identitetima.
Kao što se liberalna demokratska država trajno odvojila od Crkve, tako bi se morala odvojiti i od etničke zajednice. Kao što je vjerski identitet i vjerske osjećaje svojih građana potisnula na područje privatnog života pojedinaca, jednako bi morala postupiti i s njihovim etničkim identitetom i osjećajima. Kao što nema službene religije, tako ne bi smjelo biti ni službene nacije.
Takve se države temelje na `daltonističkom ustavu`, koji isključuje sve normativne obrasce koji pojedince razlikuju prema etničkoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti u ime `univerzalnog načina inkorporiranja građana u državu` (Kymlicka, 2004.). Država se isključivo temelji na općim pravima pojedinaca i gotovo da je izvedena iz tih prava (Gatman, 2003.).
No, pravima pojedinaca pripada i pravo da izaberu svoj nacionalni identitet i pravo da izaberu nacionalnu kulturu kojoj pripadaju: `Pripadnost naciji je konstitutivni čimbenik osobnog identiteta` (Tamir, 1993.).
Teoretičari novog liberalizma misle kako se može pokazati da u `moralnoj ontologiji`, političkoj filozofiji i praksi liberalizma ima mjesta i za zamisao o kolektivnim pravima, te da se izražavanje etničkih identiteta može uskladiti s tradicionalnim liberalnim institucijama. Will Kymlicka (2003.) tvrdi da su čak i iskustva uzornih liberalnih demokracija pokazala da je zamisao o etničkoj neutralnosti država običan mit jer su praktično sve liberalne demokracije multinacionalne ili polietničke, ali nisu uvijek postupale u skladu s tom društvenom činjenicom.
Jesu Ii, pita se Kymlicka (1995.), Sjedinjene Države doista etnički neutralna država kakvom se opisuje? Engleski je u njima jezik javnih skala, sudova i državnih ustanova. Vlada sustavno potiče sve pojedince da nauče engleski kako bi se mogli uključiti u engleske jezične institucije. Državni zakoni i propisi tiskaju se na engleskom jeziku.
Useljenici moraju naučiti engleski i upoznati povijest zemlje da bi dobili državljanstvo. Javni su blagdani određeni prema kršćanskom kalendaru, pa su državne ustanove i škole zatvorene nedjeljom, Božićem, Uskrsom itd. Ono što se naziva etnički neutralnom državom stvarno je sustav grupnih prava koji podupire jezik, povijest, kulturu i kalendar većine. Taj je sustav doista nediskriminatoran u tom smislu da se manjine ne diskriminiraju unutar glavnih institucija većinske kulture, ali nipošto nije neutralan prema kulturnim identitetima.
Ustrajavanje na mitu o etnički neutralnoj državi osobito je opasno u etnički podijeljenim istočnoeuropskim društvima. Stoga zamisao o etnički ili kulturno neutralnoj državi treba zamijeniti novim modelom liberalne demokratske države u kojoj državna politika priznaje i podstiče postojanje dviju ili više kultura u jednoj zemlji, kao što to čini u Kanadi, Španjolskoj, Belgiji ili Švicarskoj, a da ipak ostane liberalnom utoliko što štiti temeljna prava svih građana (Kymlicka, 2002.). Nije slučajno što su, uz iznimku Španjolske, spomenute upravo one države koje se smatraju klasičnim primjerima konsocijacijske demokracije.
Zagovornici liberalnog nacionalizma smatraju da je, pojednostavljeno rečeno, legitimna funkcija države zaštita i promicanje nacionalnih kultura i jezika unutar granica države u kojoj se respektivne nacionalne kulture i jezici prakticiraju. Država treba da stvori javne ustanove u kojima se govore nacionalni jezici, da dopusti uporabu nacionalnih simbola u javnom životu, te da institucionalizira samoupravu nacionalnih zajednica o pitanjima koja su ključna za reproduciranje nacionalne kulture. Premda se naoko može učiniti da je liberalni nacionalizam srodan tradicionalnom nacionalizmu, on se razlikuje od njega prema nekoliko bitnih obilježja: ne dopušta nasilno nametanje nacionalnog identiteta pojedincima ili društvenim skupinama, kao ni povlašćivanje jednog nacionalnog identiteta na račun ostalih, tolerira različitosti među pripadnicima svoje, ali i ostalih zajednica, zauzima se za otvorenije definiranje nacionalne zajednice, policentričan je, inkluzivan i neagresivan itd. (Tamir, 1993; Kymlicka, 2001; Miller, 1995; Gatman, 2003).
Približavanje novog liberalizma starijemu konsocijacijalizmu očito je i u njihovu temeljnom pojmovlju. Novi liberalizam temelji se na pojmovima diferenciranog ili multikulturnog građanstva, grupno diferenciranih prava, grupnog predstavništva, teritorijalne autonomije, razmjernog političkog predstavništva, prava veta i dr., koji su strukturno vezani uz multikulturno društvo kao njegovu središnju kategoriju. Kako se pojam kulture koristi kao istoznačnicu za naciju ili narod, pod multikulturnim društvima Kymlicka misli zapravo na multinacionalna ili multietnička društva, čiji članovi pripadaju različitim nacionalnim ili etničkim zajednicama koje `od pamtivijeka` žive unutar neke države, kao i na polietnička društva, čija je višeetničnost nastala kao posljedica masovnog useljavanja pripadnika različitih etničkih zajednica.
Kako su sve suvremene liberalne demokracije ili multietničke ili polietničke, temeljni su problem liberalne teorije i političke prakse postali izražavanje i zaštita `grupno-specifičnih prava` multikulturnog građanstva. Ta se prava mogu izraziti u tri oblika: kao etnička prava na teritorijalnu samoupravu, kao polietnička prava koja jamče izražavanje `kulturne partikularnosti` i kao prava na posebnu predstavljenost u političkim institucijama. Tako postavljen problem blizak je načinu na koji konsocijacijalisti pristupaju podijeljenim društvima. Čim se, primjerice, postavi problem grupnog predstavništva i pravednosti političkog predstavljanja općenito, put nužno vodi k razmjernom izbornom pravu. Ukratko, većina spomenutih pojmova sastavni je dio konsocijacijske teorije, dok neki pojmovi izražavaju posebnu filozofijsko-političku poziciju novog liberalizma. Kymlicka ne prikriva sličnosti među dvjema teorijskim pozicijama, nego izrijekom upozorava na njih.
Ključnu razliku između dviju teorijskih pozicija izvodi, pak, iz razdvajanja `teritorijalne` i `konsocijacijske` osnove raspodjele vlasti među etničkim zajednicama u višeetničkim državama, odnosno iz suprotstavljanja federalizma i konsocijacijskih aranžmana, koje svodi na koalicijsku vlast i pravo veta (Kimlika i Opalski, 2002.). Takvo je stajalište načelno opravdano jer `konsocijacija i federacija su institucionalna načela koja djeluju na različitim razinama` (Sukumar, 1995.).
Konsocijacijalizam načelno legitimira organizirane korporativne skupine i praktično pridonosi njihovu održavanju, dok federalizam načelno osigurava posebnu domenu vlasti i praktično može nadomjestiti lokalne političke institucije. Federalizam i konsocijacijalizam nisu nužno povezani: ima konsocijacijskih demokracija koje nisu klasične `političke federacije`, poput Nizozemske, kao što ima federalnih država koje nisu konsocijacijske demokracije, poput Sjedinjenih Država.
U nekim su državama ta načela spojena, pa su one i konsocijacijske demokracije i federalne države, poput Austrije, Belgije, Kanade i Švicarske. Kako će se vidjeti iz prikaza konsocijacijske teorije, teritorijalna autonomija i njezin federalistički oblik sastavni su dio izvornih modela konsocijacijske demokracije u podijeljenim društvima. Oni se praktično isključuju samo onda kada su etničke zajednice toliko raspršene po zemlji da se institucionalizacija teritorijalne autonomije čini nefunkcionalnom.
I George Schopflin (2002.) ukazuje na to da su konsocijacijske teorije preteča novog liberalnog pluralizma koji nastoji uravnotežiti `kolektivni i individualni identitet u kontekstu etničnosti`. Konsocijacijalizam je, prema njegovu mišljenju, sastavnica historijske političke tradicije koja nije vezana samo uz moderno demokratsko doba, nego se korijeni u predmodernim iskustvima pojedinih naroda i država, zašto ima uporišta u Lehmbruchovim (1967, 1974.) i Lijphartovim (1974.) djelima. Pod `opći pravac konsocijacije` Schopflin svrstava vrlo različite teorijske tradicije i povijesnopolitička iskustva, kao što su austromarksističke teorije Otta Bauera i Karla Rennera i njihova primjena u Estoniji između dva svjetska rata, Moravski kompromis iz 1905. godine i `njegovi bukovinski i galicijski pandani` iz 1910. odnosno 1914. godine, nizozemska, švicarska i finska rješenja, rješenje problema Južnog Tirola i dr.
Sve se to, prema Schopflinovu mišljenju, može podvesti pod pojam konsocijacije koji je koristio Arend Lijphart kako bi opisao `uspješne političke sisteme koji su prihvatili da liberalne teorije građanstva same po sebi ne obezbjeđuju etničku sigurnost`. `Novi liberalizam`, napose teorije i modeli multikulturnih društava, najvažniji su put kojima se konsocijacijalizam vratio u suvremene teorijske i političke rasprave, poglavito u rasprave o institucionalnopolitičkom dizajniranju etnički podijeljenih društava u istočnoj Europi.
Nastaviće se