U povijesti političke znanosti kao utemeljitelj novog modela demokracije ostat će zapisan nizozemski politolog Arend Lijphart, a kao pionirsko konsocijacijsko djelo njegova studija "The Politics of Accomodation: Pluralism and Democracy in the Netherlands".
Lijphart je pošao od analize društvenih pretpostavki demokracije u Nizozemskoj, te je utvrdio da nizozemsko stanovništvo dijele duboki vjerski i klasni rascjepi koji su ukorijenjeni u povijesti zemlje. Vjerski rascjep nastao je u doba stvaranja moderne nizozemske države i nacije u 16. stoljeću, a razdvajao je nizozemske rimokatolike, ortodoksne kalviniste i sekularne skupine.
Jacob P. Kruijt (1974.) tvrdi da su u doba reformacije nastali rimokatolički i kalvinistički vjerski blok. Kako je od 17. do 19. stoljeća kalvinistički blok doživio dvije velike šizme, nakon Drugog svjetskog rata katolici su činili pojedinačno najbrojniji vjerski blok. Potkraj 19. stoljeća dva povijesno suprotstavljena vjerska bloka stupila su u kršćanski savez protiv nekršćanskog sekularnog bloka koji je sve više jačao. I Hans Daalder (1966.) tvrdi da je `krajnje rigidna segmentacija nizozemskog društva` zasnovana na supostojanju triju potkultura koje on naziva ortodoksnom protestantskom, katoličkom i `općom`; potonju čine različite skupine, a politički je podijeljena na liberale i socijaliste. Te potkulturne skupine u Nizozemskoj tradicionalno se nazivaju zuilen. Premda su sve skupine živjele u svim dijelovima zemlje, ipak je svaka od njih imala i svoje zemljopisno uporište: katolici u južnoj, kalvinisti u jugozapadnoij srednjoj, a sekularni blok u zapadnoj i sjevernoj Nizozemskoj.
Daalder (1966) precizira da je oko polovice nizozemskih katolika živjelo u dvjema južnim provincijama, Brabantu i Limburgu, koje su povezivali zajednička povijest, sličan jezik, utjecaj susjednog belgijskog katoličanstva, snažan tradicionalizam, te razmjerna privredna nerazvijenost u odnosu prema ostalim nizozemskim provincijama. Gotovo dvije stotine godina, od 1650. do 1850, Brabant i Limburgbili su slabo povezani s ostalom Nizozemskom. Dok su vjerski rascjepi u Nizozemskoj bili umnogome posebni, klasni rascjepi nisu se bitno razlikovali od te vrste polarizacija u zapadnim industrijskim društvima uopće.
Društvene podjele izražavale su se u svim relevantnim društvenim i političkim organizacijama. Svaki je blok imao svoju političku stranku: katolici Katoličku pučku stranku, kalvinisti Proturevolucionarnu stranku i Kršćansko-historijsku uniju, a sekularni blok Liberalnu i Laburističku stranku. Političko organiziranje kalvinističkog bloka u dvije stranke bilo je uzrokovano razdorom u Nizozemskoj reformističkoj crkvi, kao što je i političko organiziranje sekularnog bloka u dvije stranke bilo uvjetovano njegovom podijeljenošću na proliberalnu, pretežno srednju klasu i prosocijalističku, pretežno nižu klasu. Od svršetka Drugog svjetskog rata pet blokovskih stranaka obično je zauzimalo oko 90 posto mjesta u drugom domu parlamenta - u Nizozemskoj se, nasuprot konvencionalnom obilježavanju domova u dvodomim parlamentarnim sustavima u ostalim europskim demokracijama, prvim ili donjim domom naziva Senat, a drugim ili gornjim Predstavnički dom - i imalo je monopol u nizozemskoj politici.
Od ozakonjenja općeg prava glasa muškaraca 1918. godine političke preferencije i stranačke lojalnosti birača bile su vrlo stabilne. Svaki je blok imao i svoja interesna udruženja: katoličke, protestantske i socijalističke sindikate, udruge poduzetnika, saveze farmera, zadruge, poljoprivredne banke, bolnice, sanatorije, trgovine, karitativne organizacije, organizacije za socijalni rad, novine, radijske i televizijske postaje, institute za društvena istraživanja, udruge fizičara, odvjetnika, učitelja, socijalnih radnika, znanstvenika, glazbenika, svoje glazbene sastave i pjevačke zborove, sportske, kazališne i turističke klubove, knjižnice, omladinske organizacije, ženske i studentske klubove, bratstva i sestrinstva itd. (Kruijt, 1974.).
Naposljetku, svaki je blok izgradio svoj obrazovni sustav, od vrtića do sveučilista, koji je bitno utjecao na održavanje blokovskih obrazaca života u zemlji. U školama se nisu samo poučavale različite vjere, nego su se predavale i različite interpretacije nacionalne povijesti. Daalder (1966.) tvrdi da su se na području obrazovanja najjasnije izražavali `obrasci potkulturne izolacije`, pa su od takozvanoga školskog pakta iz 1916-1917. godine u zemlji postojali odvojeni školski sustavi. Prijateljstva među ljudima razvijala su se poglavito unutar blokova, kao što je unutar njih sklapano i najviše brakova: prema podacima iz popisa stanovništva 1960. godine, oko 95 posto katolika bilo je oženjeno katolkinjama, a oko 94 posto pripadnika Reformističke i oko 90 posto pripadnika Nizozemske reformističke crkve pripadnicama svojih vjerskih zajednica (Lijphart, 1975.). Ukratko, opća blokovska podjela društva posljedovala je time da su katolici rađani u katoličkim bolnicama, pohađali su katoličke škole, upisivali su se na katolička sveučilista, sklapali su brakove jedni s drugima, provodili su slobodno vrijeme u katoličkim klubovima i društvima, bili su organizirani u katoličke sindikate ili udruženja poslodavaca, glasovali su za katoličku stranku, liječili su se u katoličkim bolnicama i odlazili u katoličke staračke domove, a sahranjivala su ih katolička pogrebna društva. Slično su živjeli i pripadnici ostalih dvaju blokova. Razmjere društvene izolacije Daalder je sažeo ovako (1966, 214):
`Nizozemac je živio izoliranim životom unutar homogene ideološke okoline od kolijevke pa do groba, a drukčije je ljude susretao samo na ulici, u vojsci i, možda, u tvornici ili uredu te, u novije doba, na televizijskim zaslonima.`
Kako je svaki blok imao svoje političke i društvene organizacije, u Nizozemskoj je bio uspostavljen sustav usporednog institucionalnog pluralizma, unutar kojeg su djelovale odvojene blokovske društvene i političke elite. Blokovske elite bile su vrlo kohezivne skupine, djelomice zbog formalnih veza među političkim strankama, parlamentarnim frakcijama, interesnim udruženjima, masovnim medijima i obrazovnim ustanovama unutar svakog bloka, a djelomice zbog neformalnih veza čelnika različitih unutarblokovskih organizacija i ustanova koji su bili članovi više vladajućih ili upravljačkih tijela u njima.
`Unutarblokovsko preklapanje bilo je pravilo, pa se ne može naći nijedan primjer preklapanja između različitih blokova: nijedan vođa protestantskog sindikata ne predstavlja Laburističku stranku u parlamentu, nijedan vođa katoličkih poslodavaca ne pripada eliti Liberalne stranke, nijedan profesor u parlamentu nije povezan s 'pogrešnim' sveučilistem.` (Lijphart, 1975.)
Ipak, i u takvim se društvenim uvjetima u Nizozemskoj razvila održiva demokracija zahvaljujući politici akomodacije. Ona se razvila polazeći od dviju stvarnih društvenih i političkih pretpostavki: prvo, znalo se da u zemlji nema sveobuhvatnog nacionalnog konsenzusa nego da postoji samo minimalna suglasnost o temeljima političkog i društvenog poretka; drugo, pošlo se od toga da su vođe svih glavnih društvenih blokova izričito uvjereni da je politički i društveni sustav potrebno i poželjno održati, te su stoga razvijali sposobnost građenja mostova među izoliranim blokovima. Od 1878. do 1917. godine, u razdoblju kad su se blokovi snažno sukobljavali o pitanjima odnosa Crkve i države, kolektivnog pregovaranja i radnih prava, na tim su se pretpostavkama razvili temeljni obrasci akomodacijskog ponašanja kojima su zajednička tri obilježja: prevladavajuća uloga vođa u prepoznavanju problema i pronalaženju rješenja u `duhu neslaganja`, sudjelovanje vođa svih blokova u pregovorima, te poštovanje načela razmjernosti u pregovorima, ali i u nacionalnoj politici uopće.
Politika akomodacija vodila se prema posebnim pravilima igre koja su bila `mješavina proceduralnih pravila i općih orijentacija u politici`, a koja su postala dio kulture uloga ili, općenitije, političke kulture elita. Lijphart navodi sedam takvih pravila:
- Politika je posao: elite shvataju politiku kao ozbiljan posao i usmjerene su na njezine rezultate.
- Suglasnost o nesuglasnosti: ideološke razlike među blokovima pragmatično se shvaćaju kao stvarnost koja se ne može i ne treba mijenjati.
- Samitska diplomacija: vlast je u rukama elita koje o glavnim problemima raspravljaju i odlučuju na svojim `skupovima na vrhu`.
- Razmjernost: u rješavanju problema i u raspodjeli državnih sredstava primjenjuje se načelo razmjernosti. Ono nije samo načelo odlučivanja, nego i metoda neutraliziranja potencijalnih nezadovoljstava blokova.
- Depolitizacija: posebno osjetljivi društveni problemi hotimice se depolitiziraju i nastoje riješiti kompromisima.
- Tajnost: pregovaranje među vođama blokova skriveno je od očiju javnosti kako bi se zajamčila fleksibilnost aktera koja je nužna za postizanje kompromisnih rješenja.
- Vlada ima pravo vladati: `posao vladanja` obavlja vlada, koja formalno ovisi o povjerenju parlamentarne većine, a stvarno je uvelike neovisna o njoj. Vlade, zapravo, djeluju kao `izvanparlamentarni` ili `poslovni` kabineti, a premijer je doista primus inter pares.
Navedeni skup obrazaca i pravila akomodacijske politike, koji je bitno odredio nizozemsku politiku od 1917. do 1967. godine, omogućio je nastanak održive demokracije unatoč odstupanju od dominantnih pluralističkih modela liberalne demokracije. Pluralisti su, naime, bili uvjereni da je u pluralnim ili podijeljenim društvima s dubokim rasnim, vjerskim i jezičnim rascjepima demokracija nemoguća ili je, u najmanju ruku, stalno smrtno ugrožena.
Tvrdili su da je za nastanak i razvoj demokracije presudno postojanje organiziranih društvenih skupina, `organizirane socijalne heterogenosti`, što znači da društvo mora biti pluralistično, ali ne smije biti pluralno. Napokon, pluralisti su tvrdili da pluralističko društvo mora biti premreženo preklapajućim vezama koje proistječu iz društvenih rascjepa koji se međusobno križaju i stoga posljedično međusobno ublažavaju, a nipošto ne smije biti podijeljeno rascjepima koji se ne preklapaju, pa se stoga posljedično uzajamno učvršćuju i produbljuju.
Nizozemski je slučaj pokazao da nije točna treća propozicija pluralističke teorije. Pokazalo se da društveni rascjepi koji se ne preklapaju i dijele stanovništvo u zatvorene blokove ne ugrožavaju nužno opstanak demokracije. Pokazalo se, nadalje, da se nedostatak preklapajućih veza na razini masa može nadomjestiti `nadsvođujućom suradnjom` na razini elita. Napokon, pokazalo se i to da samoodrživost i međusobna izolacija mogu biti važniji za opstanak demokracije od preklapajućih veza onda kada različite društvene skupine imaju vrlo različite interese i vrijednosti.
Ukratko, `u društvu kojeg karakterizira vrlo ograničen konsenzus, stabilnost se može povećati ako se transakcije ideološki nekompatibilnih skupina održavaju na minimumu` (Lijphart, 1975). Lijphart zaključuje da se `politika akomodacije savršeno uklapa u kontekst pluralističke teorije... kao genuini alternativni model pluralističkoj demokraciji utemeljenoj na rascjepima koji se presijecaju` (1975.).