Tragična su zbivanja produbila spoznaju političkih elita o tome kakve su opasnosti inherentne segmentiranom društvu te učvrstila njihovo uvjerenje da društvene rascjepe treba nadići, "nadsvoditi", međusobnom suradnjom kako bi opstali demokratski politički sustav i država.
Dok su osobni kontakti vođa dvaju tabora u Prvoj republici bili vrlo slabi, tijekom nacističkog razdoblja oni su se pojačali, da bi u Drugoj republici postali i razmjerno bliski. Usporedno s razvojem suradnje političkih elita, vođe glavnih interesnih organizacija - Trgovinske komore, Poljoprivredne komore i Komore rada - razvijali su socijalno partnerstvo kao obrazac međusobne suradnje u rješavanju privrednih i socijalnih problema, to jest kao `nastavak velikih koalicija drugim sredstvima` (Pelinka i Rosenberger, 2000, 63, 167-182; Lehmbruch, 2003, 61-64). Upravo se ta promjena u političkoj kulturi vodećih taborskih elita pokazala glavnom pretpostavkom prijelaza iz nestabilne `centrifugalne demokracije` Prve republike, obilježene fragmentiranom političkom kulturom i kompetitivnim ponašanjem elita, u stabilnu konkordancijsku demokraciju Druge republike, u kojoj je politička kultura ostala fragmentiranom, ali su se političke elite počele ponašati suradnički. Suradnja se iskazivala u obliku Junktima - posebnoga načina sklapanja kompromisa o prijepornim pitanjima što se zasnivao na svojevrsnome sustavu uzajamnih ustupaka različitih strana. Prijeporna pitanja rješavala bi se `u paketu`, i to tako da bi se u rješavanju jednog pitanja uvažile preferencije jedne strane, u rješavanju drugog pitanja preferencije druge strane itd. Ako bi neko pitanje bilo takve prirode i značenja da nijedna strana nije bila pripravna na ustupke, privremeno bi ostalo neriješeno.
Promjena obrazaca ponašanja taborskih elita omogućila je da se dvama glavnim ustavnim konkordancijskim mehanizmima Prve republike, razmjernome izbornom pravu i kvalificiranim većinama, u praksi Druge republike doda i treći mehanizam: velika koalicija dviju glavnih taborskih stranaka kao sredstvo političke integracije Austrije. Konstitucionalizacija kvalificiranih većina kao široko primjenjivanog pravila odlučivanja neposredno je utjecala na tip koalicijske vlasti, praktično isključujući mogućnost djelotvorna rada jednostranačkih vlada ili minimalnih pobjedničkih koalicija. Velika koalicija, koja je postojala od 1945. do 1966. godine, bila je glavni institucionalno-politički okvir unutar kojega su taborske elite surađivale i usklađivale interese u procesima političkog odlučivanja. Djelovala je na podlozi opsežnih pisanih koalicijskih ugovora u kojima su bili izraženi rezultati pregovora dviju taborskih stranaka o najvažnijim pitanjima nacionalne politike. Uz to, pitanja javnih politika i raspodjele važnih položaja u javnim institucijama - primjerice, austrijsku politiku integracije u Europsku uniju, politiku privatizacije, pravo nominiranja članova Ustavnog suda i dr. - stranke su rješavale posebnim koalicijskim sporazumima. Javni sektor virtualno je bio podijeljen na `crno` i `crveno` krilo. Pogodbena podjela područja utjecaja dviju glavnih stranaka bila je takva da je negdašnja krilatica o `dvije polovice Carevine`, koja je bila reminiscencija na Austrougarsku monarhiju, korištena kao prikladan opis podjele države i društva na područja vladavine Pučke i Socijaldemokratske stranke (Diamant, 1974; Steiner, 1972).
Švicarska se razlikovala od Austrije po tome što je povijesno bila podijeljena na različite kantonalne zajednice, Eidgenossenschaften, među kojima su postojale vjerske, jezične, etničke i kulturne suprotnosti. Vjerski rascjepi koji su dijelili katolike i protestante izazvali su od 15. do 19. stoljeća četiri građanska rata na području švicarske države. Vjerski rascjepi uveliko su se poklapali s jezičnim i etničkim podjelama na osnovu kojih su se oblikovale suprotnosti između njemačkih protestanata i francuskih, te, u manjoj mjeri, talijanskih katolika, pa se tradicionalni zapadnoeuropski rascjep između centra i periferije u Švicarskoj iskazivao kao polarizacija između njemačke većine, na jednoj, i francuske i talijanske manjine, na drugoj strani. Uz to, i drugi se veliki tradicionalni zapadnoeuropski rascjep, onaj izmedu grada i Bela, uvelike uklapao u opisani obrazac polarizacije, jer su katolici većinom živjeli u ruralnim, a protestanti u urbanim sredinama.
Povijesni razvoj Švicarske obilježila je stalna teritorijalna fragmentacija: potkraj 18. stoljeća državu je činilo 15 kantona, na početku 19. stoljeća bila ih je 21, a suvremenu federaciju čini 26 jedinica: 20 kantona i šest polukantona. U trenutku usvajanja Ustava 1848. godine, što se smatra činom nastanka moderne švicarske države, nije bilo jedinstvene političke kulture, pa je država nastala kao `artificijelni konstrukt` sastavljen od različitih jezičnih, vjerskih, kulturnih i historijskih zajednica. Kako država nije izrasla iz zamisli o stvaranju jedinstvene švicarske nacije, Švicarska je bila prava `multikulturna antiteza` procesima nacionalne unifikacije u susjednim državama, napose u Njemačkoj i Italiji, koje su se temeljile na jezično, etnički i kulturno homogenom stanovništvu. Nije se moglo govoriti ni o švicarskom društvu, jer ono praktično nije postojalo, a švicarska država dugo je bila `labavi patchwork` kantona (Daalder, 1974).
Od početka 19. stoljeća u Švicarskoj je započeo proces integracije države i društva pomoću političkih institucija. Izgrađuju se, ponajprije, federalističke političke institucije na temelju kompromisa između liberalne, centralistički usmjerene protestantske većine i konzervativne, federalističke katoličke manjine. Stvoren je federalni sustav s ograničenom vlašću središnjih državnih institucija i širokom autonomijom kantona kojom su se štitile vjerske, jezične i kulturne razlike. Kantonalna autonomija temeljila se na nekoliko načela koja su, u osnovi, opstala do danas (Kloti i dr., 2004,76-77; Neidhart, 2002, 265-268):
- suverenosti kantona, koja je izvedena iz činjenice da su oni jedinstveni povijesno politički entiteti s vlastitom poviješću, tradicijom i političkim institucijama. Nijedan kanton ne mogu ukinuti federalna tijela vlasti nego se to može učiniti samo na osnovu odluke takozvane dvostruke većine: većine svih građana švicarske države i većine svih kantona;
- slobodi izbora unutarnje političke organizacije, pa svaki kanton samostalno donosi svoj ustav, normira građanska prava i slobode i uređuju oblike teritorijalne organizacije; svi kantoni imaju vlastite političke sustave sa zakonodavnom, izvršnom i sudbenom vlašću;
- slobodi izbora vlasti, što znači da federalna tijela ne mogu raspustiti kantonalne vlasti;
- odgovornosti kantona za provedbu savezne politike;
- financijskoj samostalnosti, koja proistječe iz prava kantona na oporezivanje svojih građana;
- isključivanju političke kontrole federacije nad kantonima;
- jednakom pravu kantona da sudjeluju u procesima odlučivanja na razini federacije, koje je institucionalizirano i u njihovoj jednakoj zastupljenosti u Državnom vijeću kao drugom domu saveznog parlamenta.
Široka autonomija kantona nikad se nije shvaćala samo kao izraz decentralizacije državne vlasti, nego i kao bitan oblik zaštite manjina. Tim se načelom opravdava i jednaka zastupljenost kantona u drugom domu parlamenta koja, inače, rezultira znatnom natpredstavljenošću malih kantona zbog velikih razlika u broju stanovnika: najmanji kanton, Appenzell Inner Rhodes, ima samo oko 15.000, a najveći, Zurich, oko 1,2 milijuna stanovnika. Svaki građanin ima švicarsko i kantonalno državljanstvo te se ne identificira samo sa švicarskom državom, nego i sa `svojim` kantonom. To je bila podloga razvoja višestrukih političkih lojalnosti koje se ne potiru nego dopunjuju.
Nadalje, u 19. stoljeću grade se čvrsta institucionalna načela i mehanizmi uspostave i održavanja ravnoteže između protestantskih i katoličkih kantona, poput načela korporativnog predstavništva kantona, paritetne zastupljenosti suparničkih skupina u izvršnoj vlasti, `dobrovoljne razmjernosti` u zastupljenosti stranaka u vladama, kolegijalne vlasti i dr. (Lehmbruch, 1967).
(Nastaviće se)