U Švicarskoj je posebnu ulogu u održanju stabilnosti političkog sustava i države uopće ima kolegijalna izvršna vlast. Ulogu vlade ima Savezno vijeće, što ga biraju oba doma švicarskog parlamenta zajedno.
Ustavom je propisano da vlada mora imati sedam članova koji nisu etnički neutralni: nepisano je pravilo da najmanje dva od sedam članova vlade potječu iz nenjemačkih kantona, a vladu obično čine četiri člana iz njemačkih, dva iz francuskih i jedan iz talijanskog kantona.
Članovi vlade medusobno su potpuno ravnopravni: Saveznim vijećem predsjedava njegov predsjednik, ali on nije formalni šef vlade. Kako je Savezno vijeće neopozivo i nesmjenjivo tijekom svoga četvorogodišnjeg mandata, ne može se govoriti o klasičnoj parlamentarnoj vladi. Osobito je važan politički sastav Saveznog vijeća.
U drugoj polovici 19. stoljeća, od 1848. do 1891. godine, činila ga je samo jedna stranka, Freisinn, inačica Švicarske liberalne stranke. U to je tijelo 1891. ušla Katolička konzervativna stranka kao druga vladina stranka. Godine 1929. u vladinu je koaliciju ušla i Stranka švicarskih protestanata iz koje se razvila Švicarska pučka stranka.
Napokon, u vladinu koaliciju najprije su od 1943. do 1953. privremeno, a od 1959. godine zastalno ušli i socijaldemokrati. Tako je oblikovan `čarobni obrazac` iznimno stabilne četvorostranačke vlade u kojoj su po dva mjesta unaprijed bila rezervirana za Liberalnu, Katoličku i Socijaldemokratsku stranku, a jedno za konzervativne pučane.
Pod `čarobnošću` se ponajprije misli na sposobnost malobrojne vlade da trajno okuplja i povezuje veliki broj interesnih aktera - političkih stranaka, jezičnih regija, kantona, vjerskih zajednica i dr. - i tako ublažava borbu za vlast, pritisak opozicije i zahtjevnost stranaka, a da istodobno ne gubi kontrolu nad vlašću. Vlada je izraz neke vrste `mirovnog sporazuma` među strankama (Neidhart, 2002.). Razmjerna raspodjela mjesta u saveznoj izvršnoj vlasti smatra se jednim od ključnih obilježja švicarske konkordancijske demokracije.
Njoj se, među ostalim, pripisuje stabilnost vlade, unatoč postojanju čimbenika koji, po pravilu, uzrokuju nestabilnost vlada: razmjerno jake ideološke polarizacije i fragmentacije stranačkog sustava. Osobito je, pritom, važno da uvjerljiva većina građana, pristaša vladajućih i opozicijskih stranaka, podupire koalicijsku vladu u kojoj su zastupljene sve velike stranke (Armingeon, 1999.). Široka potpora građana konsocijacijskim načelima smatra se, kako se vidi iz tablice 1, jednim od čimbenika koji pogoduju konsocijacijskoj demokraciji. Struktura savezne četvorostranačke vlade uglavnom je preslikana i na razinu kantonalnih vlada.
Glavni politički predstavnici kantona, regionalne političke stranke, osuđeni su na suradnju, kako zato što se nijedan politički akter ne može domoći političke vlasti bez potpore suparničkih aktera, tako i zato što isključivanje ili marginaliziranje pojedinih političkih predstavnika ugrožava stabilnost cijeloga političkog sustava.
Ukratko, švicarski konkordancijski sustav temelji se na razmjernoj podjeli vlasti, sudjelovanju svih važnih društvenih skupina u procesu odlučivanja, te na rješavanju sukoba pregovorima i kompromisima - amicabilis compositio ili prijateljski sporazum temeljno je načelo rješavanja sukoba.
Njegovi su glavni institucionalni mehanizmi - koji se ne mogu funkcionalno razmatrati izvan cjelokupnoga institucionalno-političkog sklopa što ga čine federalni sustav vlasti i razvijeni mehanizmi izravne demokracije - razmjerni sustav izbora parlamenta, koji se primjenjuje od 1919. godine, i opcijsko načelo razmjernosti u izboru izvršne vlasti, paritetna zastupljenost jezičnih i vjerskih manjina u Saveznom vijeću, te posljedično u svim dijelovima uprave, što se primjenjuju od 1848. godine (Kloti i dr, 2004.).
Razmjernu ili konkordancijsku demokraciju u Austriji i Švicarskoj Lehmbruch definira kao liberalnu demokraciju koju bitno određuje nekompetitivni obrazac rješavanja sukoba: švicarski amicabilis compositio i austrijski junktim prava su protuteza angloameričkom pravilu većine u odlučivanju. Proces interesne artikulacije karakteriziraju stabilnost društvenih skupina i slaba pokretljivost unutar sustava, posebice izmedu vjerskih, jezičnih i etničkih skupina.
Stabilnost skupina izražava se u različitim oblicima integracije, koje Lehmbruch naziva sekcionalizmom i segmentacijom. Prvi pojam označuje integraciju neke skupine koja živi zajedno na ograničenom području, pa se i političke preferencije artikuliraju u teritorijalnim okvirima, odnosno u teritorijalnim tijelima. Drugi pojam označuje tip integracije u kojemu su ideološke preferencije suparničkih skupina toliko dominantne da su im podređene sve ideološki neutralne preferencije.
U Švicarskoj je prevladavala integracija na sekcionalnoj osnovi zbog povijesne ukorijenjenosti i snage kantona, a u Austriji integracija na segmentacijskoj osnovi, jer je pripadnost dvjema glavnim taborskim strankama ovisila o klasnoj pripadnosti, ali i o svjetonazorskim razlikama između katolika i protuklerikalaca. Razlike u artikulaciji interesa proizvele su i razlike u agregaciji interesa.
Švicarski sekcionalizam rezultirao je time da u toj zemlji nije bilo organiziranih interesa koji bi mogli stvoriti većinu, unatoč povremenim i nestalnim savezima pojedinih kantona. U Austriji je, pak, agregacija interesa bila iznimno težak proces, jer je prije interesnog sporazuma dviju taborskih stranaka, koje su činile vladajuću koaliciju, trebalo postići kompromise među raznim interesnim skupinama i organizacijama u svakoj stranci.
Na tim je osnovama bilo vrlo teško vladati i uspostaviti sustav vladavine koji bi bio prihvatljiv za oba tabora. Traganje za takvim sustavom dovelo je do nastanka konkordancijske demokracije, čije je temeljno obilježje raspodjela položaja među suparničkim skupinama prema načelu paritetnosti ili razmjernosti kao `jamstvo kompromisnog karaktera političkih odluka` (Lehmbruch, 1967.). Upravo kompromisna priroda političkog odlučivanja bitno razlikuje konkordancijske demokracije od demokracija u kojima se odlučuje većinom.
Proporzpatronage može se ograničiti na najviše političke i upravne položaje u državi, ali se može protegnuti i na vojsku, policiju, pravosuđe, državnu upravu, javni sektor privrede, javne medije i dr. Temeljnije cilj primjene načela razmjernosti stabiliziranje demokratskoga političkog sustava. Ključno je, pritom, pitanje ostvaruje li se stabilizacija političkog sustava na račun njegove djelotvornosti i, osobito, demokratičnosti. (Nastaviće se)