U "The Politics of Accomodation: Pluralism and Democracy in the Netherland" Lijphart se ograničio na raspravu o demokraciji u jednoj zemlji i nije se odviše upuštao u poopćavanja, premda je upravo to djelo postalo jednom od najutjecajnijih konceptualnih studija slučaja u komparativnoj politici druge polovice 20. stoljeća.
Nakon te studije napisao je brojne članke, rasprave i knjige u kojima je nastojao poopćiti svoje spoznaje o pluralnim društvima i konsocijacijskoj demokraciji. U svojoj drugoj važnoj konsocijacijskoj studiji, `Demokracija u pluralnim društvima` (1992, 1977), najprije je jasno naznačio i obrazložio tri mogućnosti izbora s kojima su suočena pluralna društva i `njihove` države:
- podijeliti državu na dvije ili više zasebnih homogenih država;
- ukloniti ili ublažiti pluralnu prirodu društva pomoću asimilacije;
- prihvatiti pluralno društvo i uspostaviti konsocijacijsku demokraciju.
Žele li se podijeljena društva spasiti od raspada i kani li se spriječiti nasilna asimilacija, treba ih politički urediti kao konsocijacijske demokracije. No taj odabir nije razumljiv sam po sebi i nije uvijek moguć. Da bi konsocijacijska demokracija u nekome podijeljenom društvu bila moguća i uspješna mora postojati niz povoljnih čimbenika za njezinu primjenu. Što su čimbenici koji pogoduju konsocijacijskoj demokraciji?
Matthijs Bogaards (1998) pokazao je da Lijphart nije napravio jedinstven katalog povoljnih čimbenika, nego da su se njegova stajališta mijenjala od studije do studije. Kako je analizirao pojedina konkretna podijeljena društva, uvidi stečeni njihovim proučavanjem mijenjali su njegove prijašnje spoznaje i utjecali na njegova opća teorijska stajališta. Uzimajući u obzir studije nastale u rasponu od gotovo dvadeset godina, Bogaards je utvrdio postojanje čak 14 povoljnih čimbenika.
Na sva četiri popisa nalaze četiri čimbenika: rascjepi među društvenim segmentima, ravnoteža moći među segmentima, prostorno i populacijski mala zemlja, te vanjske opasnosti. Postojanje dubokih društvenih rascjepa razumljivo je samo po sebi, jer da nema njih, društvo ne bi ni bila podijeljeno ili pluralno.
Ravnoteža među društvenim segmentima izričito se navodi ili se pojavljuje u oblicima svojih funkcionalnih ekvivalenata. Funkcionalni ekvivalenti snažnim rascjepima među potkulturama (1968, 1969) tako su izolacija segmenata (1977) i zemljopisna koncentracija segmenata (1985). Drugi je primjer funkcionalnih ekvivalenata višestruka ravnoteža moći među segmentima (1969, 1969, 1977) i postojanje segmenata jednake veličine, a što isključuje postojanje nadmoćnoga većinskog segmenta (1985).
Lijphart je mislio da se uspješna konsocijacijska demokracija ne može uspostaviti ako ne postoje najmanje tri društvena segmenta - idealni su uvjeti kad postoje tri ili četiri segmenta - jer se tako izbjegava dvojna ravnoteža među segmentima približno jednake veličine, to jest stanje u kojemu vođe oba segmenta nastoje osvojiti većinu i vladati samostalno, ali i izrazita brojčana neravnoteža među dvama segmentima koja omogućuje većinskom segmentu da se ponaša `imperijalno`. Približna ravnoteža u veličini segmenata isključuje mogućnost da brojčano nadmoćan segment zagospodari ostalim segmentima i odbije suradnju sa suparničkim manjinama.
Medu četiri najvažnija čimbenika koja pogoduju konsocijacijskoj demokraciji eksplicitno nije navedena prostorno i populacijski mala zemlja, koja se konvencionalno smatra jednim od temeljnih preduvjeta konsocijacijalizma. Lijphart je utvrdio da male zemlje izravno i neizravno pogoduju konsocijacijskoj demokraciji, a za Lehmbruchaje mala država bila nužan uvjet konkordancijske demokracije. U unutarnjoj politici, male su zemlje manje kompleksne od velikih zemalja pa je njima lakše vladati, a malobrojno stanovništvo omogućuje da se potkulturne elite bolje osobno poznaju i češće susreću, te da tako razvijaju duh i praksu suradnje. U vanjskoj politici, one imaju ograničenu moć na medunarodnoj pozornici, pa su sklonije neaktivnoj politici ili neutralnosti, a i česće su ugrožene politikom većih sila.
S obzirom na važnost veličine zemlje, Bogaards misli da se Lijphart nije odrekao toga čimbenika ni ujednoj kataloškoj varijanti, nego ga je zadržao u implicitnoj povezanosti s nekim drugim čimbenicima koji se pojavljuju u sva četiri popisa: s vanjskim opasnostima (1968, 1969), razmjerno niskom opterećenosću političkog sustava (1968, 1969) i umjerenim nacionalizmom (1969). Vanjske opasnosti mogu djelovati dvojako: ako vanjske sile ugrozavaju sve segmente podijeljenog društva, onda izvanjska opasnost može ujediniti segmente; ako, pak, vanjske sile ugrožavaju samo neki segment ili neke segmente podijeljenog društva, to jest ako se unutarnja podjela podudari s crtama međunarodnog sukoba, onda izvanjska opasnost može dodatno razdvojiti segmente i produbiti podjelu društva.
Očito je, također, kako su posrijedi čimbenici različite vrste, koji određuju različite vrste odnosa u podijeljenim društvima: elite - elite, mase - mase i elite - mase. Tim trima temeljnim odnosima Lijphart (1974, '79) je pridodao sljedeće određujuće čimbenike:
- odnose među potkulturnim elitama određuju duljina postojanja konsocijacijske demokracije, vanjske opasnosti, višestruka ravnoteža moći među segmentima, te razmjerno niska ukupna opterećenost sustava unutar kojega se donose političke odluke;
- unutarnje odnose u potkulturama na razini masa određuju izrazite crte rascjepa;
- odnose između elite i mase u svakoj potkulturi određuju unutarnja politička kohezija potkultura, odgovarajuća artikulacija interesa potkultura, te široka potpora masa vladavini kartela elita.
Od ta tri odnosa Lijphart je uvijek smatrao ključnim za uspostavu i opstanak konsocijacijske demokracije odnos među potkulturnim elitama, ističući da on podrazumijeva:
- sposobnost elita da usklade različite interese i zahtjeve potkulturnih skupina koje predstavljaju;
- sposobnost da nadiđu rascjepe i suraduju sa suparničkim elitama;
- volju da podržavaju sustav i razvijaju njegovu stabilnost i kohezivnost;
- sposobnost da shvate opasnosti što proistječu iz političke fragmentacije.
Odnos među potkulturnim masama određuju društveni rascjepi koji se ne preklapaju, pa su one podijeljene u zatvorene društvene zajednice koje odlikuju različiti interesi, vrijednosti i identiteti. U takvim uvjetima kontakte među masama poželjno je održavati na minimumu. Dok u homogenim političkim kulturama intenzivni kontakti povećavaju međusobno povjerenje i produbljuju homogenizaciju, u heterogenim kulturama oni uzrokuju porast napetosti, suprotnosti i neprijateljstava. Stoga je, kako je istaknuto i na nizozemskom primjeru, `poželjno da se transakcije među antagonističnim potkulturama u podijeljenom društvu - ili, slično, među različitim nacijama u višenacionalnoj državi - održavaju na minimumu` (Lijphart, 1974).
Napokon, odnos među elitama i masama unutar potkultura trebao bi se zasnivati na visokoj političkoj koheziji potkultura. Elite ne mogu međusobno surađivati i sklapati kompromise ako nemaju potporu pripadnika potkultura koje predstavljaju. Bez te potpore one ne mogu primjereno artikulirati posebne interese svojih društvenih skupina i sudjelovati u agregaciji jasno artikuliranih posebnih potkulturnih interesa. Uz to, konsocijacijskoj demokraciji jako pogoduje ako postoji masovna potpora načelima vladavine kartela elita kao, primjerice, u Švicarskoj.
U `heurističkoj raspravi` o statusu čimbenika koji pogoduju konsocijacijskoj demokraciji došlo se do zaključka da se oni mogu podijeliti na ortodoksne i sporedne (Bogaards, 1998). Prvi se smatraju nužnim i dovoljnim uvjetima za uspostavu i opstanak konsocijacijske demokracije, a drugi pomoćnim čimbenicima koji povećavaju vjerojatnost da će se ona uspostaviti i održati. Iza takve podjele krije se zapravo sukob `determinista` i `voluntarista` u konsocijacijskoj teoriji. Lijphart (1985) je bio krajnje oprezan prema determinizmu, pa je tvrdio da povoljni čimbenici općenito pomažu uspostavi konsocijacijske demokracije, ali da su zamisliva i stanja u kojima ona može uspjeti unatoč svim ili većini nepovoljnih čimbenika, kao što može propasti unatoč svim ili većini povoljnih čimbenika. Koncept povoljnih čimbenika omogućuje, ponajprije, da se pretkaže je li konsocijacijska demokracija u nekoj zemlji uopće vjerojatna. Drugim riječima, u političkoj teoriji nema mjesta determinističkim uzročnim zakonima, nego se više može govoriti o nekoj vrsti probabilizma.
Nastaviće se