U čitavom udžbeniku Bosna i Hercegovina je prikazana kao poseban politički subjekt i nakon dolaska Turaka, kao da državnost srednjovjekovne Bosne njihovim dolaskom nije prekinuta
Islamizacija kao vjerska tolerancija
Dolazak Turaka i proces islamizacije domaćeg stanovništva (iako se umjesto termina ''islamizacija'' u udžbeniku isključivo upotrebljava sintagma ''prelaženje na islam''), Enes Pelidija i Fahrudin Isaković predstavili su kao pozitivne promjene u istoriji Bosne. Oni pišu da je položaj kmetova u Bosni bio izuzetno težak ''pa će dolazak Osmanlija znatan broj ljudi dočekati kao vrijeme olakšice i reda. To je jedan od razloga prelaska srednjovjekovnog bosanskog stanovništva na islam'' (str. 65 - 66). Oni smatraju da je islamizacijom bilo daleko više obuhvaćeno bogumilsko stanovništvo nego pravoslavno i rimokatoličko i tvrde da nije bilo nasilne islamizacije. Autori ovog udžbenika kažu da je u XVII vijeku 75% stanovništva Bosanskog elajeta, koji se prostirao ''od Šapca do Jadrana i od Zvečana do Virovitice'', pripadalo islamskoj vjeroispovijesti (str. 126 - 127). Pelidija i Isaković pišu da je u vrijeme uspostavljanja osmanske vlasti u Bosni ''bila prisutna vjerska tolerancija. (...) Da je postojala vjerska tolerancija, vidi se i na drugim primjerima. Muslimani su poštovali i posjećivali pravoslavna kultna mjesta, kakva su Bogorodica u Čajniču i grob sv. Save u Mileševu'' (str. 129).
Islamizacija, koju domaći i strani izvori često nazivaju turčenjem i poturčivanjem, u velikom broju slučajeva vršena je pod direktnim pritiskom i uz korišćenje grube sile pod prijetnjom smrću. Procesom islamizacije bile su zahvaćene sve zatečene religije, a zabilježen je visok procenat prevjeravanja srpskog pravoslavnog stanovništva u Staroj Raškoj i istočnoj Hercegovini, čak i na području manastira Mileševe. Pop Vuk zapisao je u Sarajevu 1516. godine o islamizaciji u Bosni: ''Tada u te dane u toj zemlji bješe veliko umnožavanje agarjenskih čeda, a pravoslavne vjere hristianske u toj zemlji veliko umaljenije''. Jedan od vodećih istoričara italijanske renesanse Paolo Đovio zapisao je 1555. da su Turci postali od onih Srba koji su bili podstaknuti vojničkim platama i pljačkom. U priču o ''vjerskoj toleranciji'' ne uklapa se ni činjenica da su Turci, osim što su rušili stare već postojeće bogomolje, ili ih pretvarali u džamije, zakonom zabranjivali podizanje novih hramova.
Pelidija i Isaković pišu da su uprkos viševjekovnoj osmanskoj upravi narodi Bosne i Hercegovine zadržali ''svoj bosanski jezik. (...) Umjesto povezanosti na osnovi etničkog porijekla ili vjerske pripadnosti Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Jevreji u Bosni i Hercegovini uspostavili su kult komšiluka. U narodu je bilo rašireno shvatanje da je komšijsko pravo jače od rodbinskog pa se na toj osnovi temeljilo povezivanje ljudi'' (str. 129).
Inače, u čitavom udžbeniku Bosna i Hercegovina je prikazana kao poseban politički subjekt i nakon dolaska Turaka, kao da državnost srednjovjekovne Bosne njihovim dolaskom nije prekinuta. Otud i stalna upotreba pojma ''Bosna i Hercegovina'' znatno prije austrougarske okupacije 1878. odnosno Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a i Drugog zasjedanja AVNOJ-a 1943. godine. U tekstu pod naslovom Specifičan položaj Bosne i Hercegovine autori udžbenika za šesti razred osnovne škole pišu da je Karlovački mir iz 1699. za ''Bosnu i Hercegovinu izuzetno značajan jer su njime prvi put međunarodno priznate njene sadašnje granice, koje su u narednim desetljećima doživjele samo manje korekcije'' (str. 695). Pelidija i Isaković posebnu pažnju posvetili su bici kod Banjaluke 1737. za koju kažu da ''predstavlja jednu od prvih stranica bošnjačke samosvijesti. Bojem pod Banja Lukom 1737. g. Bosanski muslimani ili Bošnjaci, rođeni su kao narod ili moderna nacija'' (str. 697). U tekstu pod naslovom Genocid i devastacija nad Bošnjacima - Istraga ''poturica'' Pelidija i Isaković pišu da je austrijskim osvajanjem Like i Krbave 1689. godine počinjen ''prvi od brojnih genocida (lat. gens - rod, pleme + occidere - ubiti) nad Bošnjacima zbog njihove vjere. Smatra se da je nad Bošnjacima u narednim stoljećima (do sada) izvršeno još devet genocida''. Oni dodaju da je izvršen pokolj nad Bošnjacima u Crnoj Gori 1711, što je bilo samo uvod ''za nove zločine nad Bošnjacima u narednim stoljećima'' (str. 699 - 140).
Dakle, kao što su ''Bošnjaci'' svi stanovnici srednjovjekovne bosanske države bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, tako su ''Bošnjaci'' i svi stanovnici Bosanskog pašaluka u okviru Osmanskog Carstva, pa i u vrijeme njegovog najvećeg obima, a Srba u Bosni nema. Oni se pominju isključivo u nastavnim jedinicama o Srbiji, a u nastavnim jedinicama o Bosni oni se pominju kao ''kršćani'' ili ''pravoslavni''. Pod njihovim etničkim imenom Srbi su kao stanovnici Bosne pomenuti samo jednom, ali i tada govore ''bosanskim'' jezikom. Enes Pelidija i Fahrudin Isaković autori su i prvog bošnjačkog udžbenika za drugi razred gimnazije (Historija za II razred gimnazije, Sarajevo 1994, 1996²). Ovaj udžbenik je neznatno dopunjeniji i ne donosi ništa novo. (Nastaviće se)
FUS NOTE:
1 Milan Vasić, Islamizacija u jugoslovenskim zemljama, Islamizacija na Balkanskom poluostrvu - Izabrana djela Milana Vasića (prir. Rade Mihaljčić), knj. I, Banjaluka - Istočno Sarajevo 2005, str. 63, 76 - 77.
2 Radovan Samardžić, Srpski narod pod turskom vlašću, Istorija srpskog naroda, knj. III-1, Beograd 1993, str. 38.
3 Boris Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije 1557. godine, Sarajevo 1990, str. 119.
4 Paolo Giovio, L'Istoria del suo tempo, II, Venezia 1555, p. 411.
5 Boris Nilević, nav. djelo, str. 114.
- Autor feljtona je magistar istorijskih nauka, zaposlen na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Tekst je napisan nakon jednomjesečnog istraživanja u Institutu "Georg Ekert" u njemačkom gradu Braunšvajgu, a prvobitno je objavljen, u nešto izmijenjenom obliku, u Zborniku za istoriju BiH, br. 6, Beograd 2009, str. 329 - 343.