Zločini nad Srbima tokom Drugog svjetskog rata jedva su pomenuti. U udžbeniku nema ni riječi o tome da je tadašnja muslimanska politika bila dio genocidne politike Nezavisne Države Hrvatske, kao ni riječi o zločinima Handžar divizije, čiji su pripadnici klali "sve što nije nosilo fes"
Humanizam "Mladih Muslimana"
"Stradanje Muslimana predstavlja osnovnu karakteristiku života i stanja u BiH prvih desetak godina poslije ujedinjenja 1918. godine. Svakovrsni napadi na živote i imovinu Muslimana i patološka mržnja prema njima praćeni su šikanirajućim povicima 'Idite u Aziju', 'Selite se u Aziju' i sl. Na udaru su se prvi našli muslimanski zemljoposjednici kojima su srpski seljaci širom Bosne otimali zemlju, pljačkali imovinu i palili kuće". Rečeno je da je do jula 1919. od muslimanskih zemljoposjednika oduzeto bez ikakve nadoknade 400.072 hektara "njihove vlastite zemlje" i da je do septembra 1920. ubijeno oko 2.000 Muslimana (str. 54). Imamović, Pelesić i Ganibegović pišu još i da je agrarnom reformom trebalo "potpuno socijalno-ekonomski uništiti muslimanske zemljoposjednike, a Muslimane u cjelosti nacionalno i politički razoriti i podjarmiti" (str. 67).
Ni u ovom udžbeniku, kao ni u prethodnima, nema ni pomena o načinu na koji je stvaran sloj krupnih muslimanskih zemljoposjednika, tj. o nasilnom otimanju zemlje i ukmećivanju srpskih seljaka. Nakon što su se proglasili vlasnicima tuđe zemlje, age i begovi su od Srba kao "zakupaca" stalno zahtijevali veća davanja. Feudalni posjedi - timari postajali su slobodna i nasljedna imovina - čifluci, a njihovi vlasnici mogli su iskorišćavati raju bez ikakve kontrole. Srpski seljaci tvrdili su 1850. u jednoj predstavci da ima ljudi "koji dobro znaju kako su se neki čitluci pojavili tek nedavno. Neki silan beg pojavio bi se s naoružanom grupom u selu kod raje i primorao je silom da mu ustupi svoje zemlje i da mu daju trećinu". Jedan Nijemac zapisao je 1854. da su ti novi zemljoposjednici "besposličari muslimanske vere, koji počeše grabiti zemlju i baštine svakojakim načinom, pa i otvorenom silom, potisnuvši jadne hrišćane u tako bespravno stanje kakvo ne može podneti ni čovek na najnižem stupnju društvenom". Ipak, agrarnom reformom nakon 1918. godine pravično obeštećenje zagarantovano je zakonskim odredbama, a u jednoj od njih rečeno je da će se do konačnog rješenja pitanja odštete, dotadašnjim vlasnicima, kad zatraže, davati privremena renta srazmjerno njihovom dotadašnjem dohotku od kmetovskih zemalja. Odšteta je mjerena stotinama miliona dinara, a osim države, u obeštećivanju bivših zemljoposjednika učestvovali su i težaci, dok je ranijim vlasnicima zemlje ostavljeno pravo da izaberu da li žele isplatu u novcu ili u obveznicama. Konačni rezultati agrarne reforme (1918-1941) na području današnje Bosne i Hercegovine svode se na ukidanje kmetskih odnosa i ogromne većine beglučkih odnosa.
U prvom bošnjačkom udžbeniku za osmi razred osnovne škole navedeno je da je Vidovdanskim ustavom iz 1921, tj. članom 695 ovog ustava, određeno da Bosna i Hercegovina ostane u svojim granicama, tj. da okruzi u njoj važe kao oblasti.
"Time je garantirana teritorijalna cjelovitost BiH. Taj član izražavao je činjenicu da je još od srednjeg vijeka postojao državno-teritorijalni kontinuitet Bosne i Hercegovine" (str. 60). Autori udžbenika dodaju da je nakon likvidacije pokrajinske uprave 1924. "jedini trag višestoljetne bosanske državnosti i autonomnosti" bila činjenica da je ova pokrajina "i podjelom na oblasti u Kraljevini SHS ostala jedno vrijeme teritorijalno jedin-stvena" (str. 62). Ovaj pokušaj da se granice šest oblasti (sa sjedištima u Bihaću, Banjaluci, Travniku, Tuzli, Sarajevu i Mostaru) prikažu kao granice Bosne i Hercegovine, iako ona u tom periodu nije postojala kao jedinstven politički, administrativni i teritorijalni subjekt, predstavlja dio naprezanja da se pošto-poto dokaže kako postoji viševjekovni kontinuitet državnosti Bosne i Hercegovine i kako on nije prekidan ni u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Stavovi bošnjačkih istoričara podsjećaju na slična nastojanja koja postoje i u hrvatskoj istoriografiji.
Djelatnost Organizacije Mladi Muslimani, u kojoj su Nijemci tokom Drugog svjetskog rata našli militantno uporište i ideološko-političkog saveznika, pozitivno je ocijenjena u bošnjačkom udžbeniku za osmi razred osnovne škole. Mustafa Imamović, Muhidin Pelesić i Muhamed Ganibegović pišu da su se članovi ove organizacije "predano angažirali na humanitarnim zadacima", kao i da su "pisanom riječju, ali i drugim sredstvima" nastojali izdejstvovati autonomiju za Bosnu i Hercegovinu, a zatim osuđuju hapšenja pojedinaca iz ove organizacije nakon 1945. godine (str. 75-76). Zločini nad Srbima tokom Drugog svjetskog rata jedva su pomenuti. U udžbeniku nema ni riječi o tome da je tadašnja muslimanska poli-tika bila dio genocidne politike Nezavisne Države Hrvatske, kao ni riječi o zločinima Handžar divizije, čiji su pripadnici klali "sve što nije nosilo fes". Međutim, u tekstu pod naslovom Četnički genocid nad Muslimanima u Bosni i Hercegovini, Imamović, Pelesić i Ganibegović kažu da "srpsko-četnički genocid nad Muslimanima ima duboke korijene. Na jednoj strani to je bezrazložna vjerska mržnja i netrpeljivost, a na drugoj težnja srpskih ideologa i političara da po svaku cijenu stvore etnički čistu državnu teritoriju". Autori još dodaju: "Pred četničkom kamom nestajala su mnoga sela. Ovaj do tada neviđeni genocid nad Muslimanima odnio je preko sto hiljada života" (str. 96-97). U tekstu pod naslovom Borba Muslimana protiv ustaškog i četničkog genocida rečeno je da je formiranje muslimanskih milicija i njihovo naoružavanje od strane Nijemaca isključivo imalo za svrhu zaštitu od "četničkih napada". Kad pišu o početku antifašističke oružane borbe 1941. autori udžbenika pominju samo Komunističku partiju Jugoslavije i partizanske odrede. U kontekstu Drugog svjetskog rata Srbi su u ovom udžbeniku pomenuti, gotovo isključivo, kao počinioci genocida nad Muslimanima, a nema ni riječi o njima kao pokretačima i glavnim nosiocima antifašističke borbe. (Nastaviće se)
Autor feljtona je magistar istorijskih nauka, zaposlen na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Tekst je napisan nakon jednomjesečnog istraživanja u Institutu "Georg Ekert" u njemačkom gradu Braunšvajgu, a prvobitno je objavljen, u nešto izmijenjenom obliku, u Zborniku za istoriju BiH, br. 6, Beograd 2009, str. 329-343.
FUS NOTE:
- Vaso Čubrilović, Revolucionarni pokreti u Bosanskoj Krajini u XIX vijeku, Pogledi Vase Čubrilovića na srpsku istoriju XIX i XX veka (prir. Zdravko Antonić), Beograd 1992, str. 305.
- 2 Dušan Berić, Ustanak u Hercegovini 1852-1862, Beograd - Novi Sad 1994, str. 31, 37.
- 3 Sava Živkov, Agrarno zakonodavstvo Jugoslavije 1918-1941: socijalni osnov, Novi Sad 1976, str. 47-48, 50-52.
- 4 Milivoje Erić, Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918-1941, Sarajevo 1958, str. 487-488.
- 5 Enver Redžić, Muslimansko autonomaštvo i 69. SS divizija - Autonomija Bosne i Hercegovine i Hitlerov Treći rajh, Sarajevo 1987, str. 172.