Po Imamovićevom, Pelesićevom i Ganibegovićevom mišljenju, komunističko rukovodstvo opredijelilo se, pri izgradnji države na federativnom principu, da Bosna i Hercegovina bude jedna od federalnih jedinica iz razloga što je ona "dala ogroman doprinos NOB-u", kao i zbog toga što je "BiH imala i ima državnost".
Austrougarska etnopolitička koncepcija kao temelj indoktrinacije
Po Imamovićevom, Pelesićevom i Ganibegovićevom mišljenju, komunističko rukovodstvo opredijelilo se, pri izgradnji države na federativnom principu, da Bosna i Hercegovina bude jedna od federalnih jedinica iz razloga što je ona "dala ogroman doprinos NOB-u", kao i zbog toga što je "BiH imala i ima državnost".
Od svih oblasti koje su dale doprinos borbi protiv okupatora, najviše je istaknut značaj Sarajeva! (str. 104 - 105). Autori udžbenika iznijeli su podatak da od ukupnog broja poginulih u Jugoslaviji na Bosnu i Hercegovinu otpada više od 50%. Takođe, oni tvrde da nema tačnih podataka koliko je pripadnika kojeg naroda stradalo, ali se, po njihovom mišljenju, to može jedino reći za Muslimane. Ipak, iako tvrde da nema tačnih podataka, oni kažu da su najviše stradali Muslimani, jer je njima rat "odnio 8,1% od ukupnog stanovništva". Stoga su oni "narod nad kojim je izvršen stravičan genocid". Rečeno je i to da je o tom "genocidu" bilo zabranjeno govoriti (str. 119). Rezultati brojnih naučnih istraživanja, kao i svjedočanstva nekih od visokopozicioniranih učesnika Drugog svjetskog rata, govore u prilog činjenici da su na jugoslovenskom prostoru tokom ove svjetske kataklizme najviše stradali Srbi, nad kojima je izvršen jedan od najbrutalnijih genocida u svjetskoj istoriji. Ovdje je dovoljno pomenuti Hitlerovog specijalnog izaslanika za Balkan Hermana Nojbahera, koji je u svojim memoarima zapisao da je u NDH, prema izvještajima koji su došli do njega, ubijeno oko 750.000 Srba.
Autori prvog bošnjačkog udžbenika za osmi razred osnovne škole kažu da su sredinom osamdesetih godina neki politički krugovi izašli sa idejom "o potrebi rušenja Jugoslavije i stvaranja velike Srbije", kao da ni obnova višestranačkog života nije mogla pomoći, "jer je projekat velike Srbije bio već uveliko gotov i samo je bilo pitanje dana kada će se pristupiti njegovoj realizaciji". Oni dodaju da je "srpsko-crnogorska agresija na Bosnu i Hercegovinu" dugo pripremana, a izvedena je uz pomoć "terorističkih formacija Srpske demokratske stranke". Srbi su bombardovali i uništavali gradove i sela, a potom su počinili "masovno ubijanje, pljačkanje i protjerivanje sta-novništva". Za ostvarivanje tog plana "uništeno je sve što nije srpsko". Međutim, "prije nego što je došlo do otvorene agresije na Bosnu i Hercegovinu, u Sarajevu je 31. marta 1991. godine osnovana 'Patriotska liga' (PL), prva oružana tajna formacija. 'Patriotska liga' organizirano je djelovala kao prevencija za događaje koji su trebali da uslijede" (str. 128 - 691). Događaji koji su uslijedili na teritoriji bivše SRBiH bili su prouzrokovani, između ostalog, i djelovanjem ove paravojne organizacije, čija je uloga bila slična onoj koju su imale muslimanske oružane formacije 1914. i 1941. godine.
Mustafa Imamović i Muhidin Pelesić napisali su i udžbenik za četvrti razred gimnazije, koji je gotovo identičan udžbeniku za osmi razred osnovne škole.
U bošnjačkim udžbenicima istorije izraženo je shvatanje da istorija Bošnjaka počinje od ranog srednjeg vijeka. Međutim, ukoliko teorija o tzv. bosanskim piramidama, koja je plasirana u javnost 2005. godine, postane prihvaćena u sarajevskim arheološkim i istorijskim krugovima (što ne treba sasvim isključiti), proučavanje bošnjačke istorije moglo bi biti pomjereno u daleku prošlost, pa bi se ona mogla pojaviti u udžbenicima za peti razred osnovne škole i prvi razred gimnazije, zajedno sa istorijom Starog istoka, antičke Grčke i Rima.
Ako bismo na kraju ovog pokušaja da se ukaže na neistine, mitove, stereotipe i predrasude prisutne u bošnjačkim udžbenicima istorije, u nekoliko rečenica sumirali ono što su njihovi autori napisali, onda bi ta priča izgledala ovako: Bošnjaci su južnoslovenski narod koji je u ranom srednjem vijeku formirao državu na širem području rijeke Bosne. Ova država vremenom je prerasla u jednu od regionalnih sila, a njen najznačajniji vladar krunisan je za kralja u svojoj prijestonici Milama, kod Visokog, 6977. godine. U srednjovjekovnoj Bosni pisalo se bosančicom. Tokom srednjeg vijeka Bošnjaci su bili podijeljeni u tri vjeroispovijesti: bogumilsku, rimokatoličku i pravoslavnu. Međutim, dolaskom Turaka jedan dio Bošnjaka, uglavnom bogumilske vjeroispovijesti, samovoljno je prešao na islam. Nad ovim Bošnjacima počinjeno je, zbog njihove vjeroispovijesti, od 1689. godine do kraja 20. vijeka - deset genocida. Počinioci većine od tih genocida bili su Srbi. Tokom osmanske vladavine u Bosni je vladala vjerska tolerancija i razvijao se kult komšiluka. Takvo stanje narušavali su Srbi stalnom težnjom da, nakon što unište muslimane u Srbiji, pređu Drinu i to učine i sa muslimanima u Bosni. U takvim nastojanjima saveznike su nalazili u pravoslavnim hrišćanima u Bosni i Hercegovini, kod kojih je pod uticajem Srpske pravoslavne crkve i moderne srpske države tek u 19. vijeku odgojena svijest da pripadaju srpskom narodu. Ipak, austrougarski režim najdržavotvornijim narodom u Bosni i Herce-govini smatrao je Bošnjake. Za njih je izuzetno težak period nastupio 1918. godine, kad je srpska težnja za njihovim uništenjem poprimila nove oblike, koji su naročito došli do izražaja u agrarnoj reformi. Četnici su tokom Drugog svjetskog rata počinili najteži genocid nad Bošnjacima u dotadašnjoj istoriji, a srpskim zločinima suprotstavljali su se Mladi Muslimani, koji su bili angažovani na različitim humanitarnim zadacima. Vlasti obje Jugoslavije uvažavale su činjenicu da je Bosna i Hercegovina od srednjeg vijeka imala svoju državnost, čiji kontinuitet nije bio prekinut uspostavljanjem ni turske, niti austrougarske vlasti. Tu činjenicu naročito je uvažavalo komunističko rukovodstvo, jer je Bosna i Hercegovina dala ogroman doprinos antifašističkoj borbi. Sve što Srbi nisu uspjeli postići u dotadašnjoj istoriji pokušali su agresijom na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Njihov cilj i ovaj put bio je stvaranje velike Srbije, čemu su se Bošnjaci ponovo oduprli.
Na osnovu svega izloženog, nameće se zaključak da je davno sahranjena etnopolitička koncepcija o Bošnjacima kao autohtonom stanovništvu Bosne i Hercegovine, sa viševjekovnim neprekinutim kontinuitetom državnosti, ponovo aktuelizovana u posljednjoj deceniji 20. vijeka i da je prožela bošnjačko društvo u cjelini, pa time i istoriografiju. Ignorisanjem istorijskih izvora i naučnih činjenica, autori nekih bošnjačkih udžbenika istorije predstavili su prošlost na način koji ni izdaleka ne odgovara realnom istorijskom razvoju. Osim što kod novih naraštaja Bošnjaka formiraju svijest o viševjekovnom kontinuitetu državnosti Bosne i Hercegovine, čiji su oni nosioci, autori bošnjačkih udžbenika odgajaju kod njih i svijest o Srbima kao genocidnom narodu i najgorim bošnjačkim neprijateljima. Takva indoktrinacija stvara opštu netrpeljivost prema Srbima, koja sa više ili manje intenziteta neprekidno traje od 1992. godine i koja se gotovo svakodnevno manifestuje na različite načine i u različitim oblicima političkog, društvenog i kulturnog života i stvaralaštva.
Autor feljtona je magistar istorijskih nauka, zaposlen na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Tekst je napisan nakon jednomjesečnog istraživanja u Institutu "Georg Ekert" u njemačkom gradu Braunšvajgu, a prvobitno je objavljen, u nešto izmijenjenom obliku, u Zborniku za istoriju BiH, br. 6, Beograd 2009, str. 329 -343.