Magnetofonski snimak sjednice Predsjedništva, Vlade RBiH i parlamentarnih stranaka, odnosno njihovih predstavnika - zastupnika, održane 6. juna 1993. godine u Sarajevu (2)
ALIJA IZETBEGOVIĆ: Hvala. Hoćete da vam pročitam mišljenja Filipovića?
"Ocjena Rezolucije Vijeća sigurnosti o sigurnosnim zonama u BiH. Sigurno da rezolucija, kojom se uvode bezbjednosne zone u BiH, ne može zadovoljiti ni interese BiH kao države, ni interese mira u BiH, a posebno je ona neprihvatljiva za muslimanski narod izrazito sa agregacijskog karaktera za taj narod. Ideja da se uvedu sigurnosne zone, umjesto da se međunarodna zajednica odluči za jedno cjelovito mirno rješenje bazirano na političkom sporazumu koji svim narodima i građanima BiH osigurava kako mir, tako i sigurnost u budućnosti i jedan demokratski državni pravni poredak, ne može se drugačije tumačiti nego kao izraz odbijanja međunarodne zajednice da doprinese odlučnom i efikasnom rješavanju krize u BiH kao faktički dezangažman u njoj. To je suprotno dosadašnjim odlukama i stavovima te zajednice i izaziva težnju da se forsiranjem palijativnih rješenja otklone najdrastičniji oblici i posljedice agresije Srbije i Jugoslavije na Bosnu, ali da se ujedno ne učini ništa na promijeni stanja, nego faktički osiguraju rezultati agresije. Uvođenje ovih zona daje neku varljivu nadu zaštiti muslimanskog stanovništva, ali mu ne daje nikakve garancije niti osigurava ikakvu političku državno-pravnu budućnost te ga u perspektivi osuđuje na propast, što je inače bio osnovni cilj agresije, prema riječima Karadžića, da će Muslimani nestati kao narod. Ovo sve pokazuje da postoji jedna nova politika međunarodne zajednice prema Bosni, da ona odustaje od poštovanja i osiguranja suverenosti integriteta i neovisnosti BiH i da teži takvom rješenju problema koji osigurava samo interese Srba i u manjoj mjeri Hrvata. Zbog svega toga, Rezolucija je za nas neprihvatljiva i naša država ne može da je prihvati. Mi tražimo da se donese rezolucija koja će sadržavati cjelovit plan mira za BiH na temelju poštovanja suvereniteta, integriteta i neovisnosti BiH, da ta rezolucija naznači političku osnovu plana mira i njegove glavne ciljeve te načine ostvarenja, a posebno strogo planirane vremenske termine. Život našeg naroda ovisi od toga i mi ne smijemo dopustiti da nam se ponovi prošla godina, da nam narod ostane na milost i nemilost humanitarnoj pomoći i bez ikakve sigurnosti. Da sam može da se brani i da utiče na svoju sudbinu. Mi moramo jasno naznačiti našu odlučnu odnosno jasnu politiku, odnosno političku volju da imamo državu normalnu, demokratsku, multilateralnu i sigurnu za sve svoje građane. Ako međunarodna zajednica neće ili ne vidi načina da nađe rješenja za nas, neka nam ostavi mogućnost da ga u ravnopravnim uvjetima, a to znači vojnički ravnopravnim, riješimo i nađemo sami. Bolje da svi izginemo časno, nego da sa mrljom u povijesti polako, ali pod planiranim uvjetima, nestanemo lagano. Mi treba da jasno iznesemo naš stav i naše prijedloge, ali da kažemo i da ne pristajemo na način rješavanja problema BiH kojim se osuđujemo na polagan i nečasan nestanak. Mi smo kulturan evropski narod i sramota je da Evropa neće i ne može da nađe snage da podrži naše pravo." To je Filipovićev stav.
Stav Mire Lazovića je ovakav:
"Mislim da bh. vlada treba da zatraži od Vijeća sigurnosti da usvoji Vens-Ovenov plan kao posebnu rezoluciju, čime bi se raspršile sumnje da svjetska zajednica odustaje od Vens-Ovenovog plana te da se zaštitne zone mogu pretvoriti u trajne rezervate. Vijeće sigurnosti bi na taj način usvajanjem Vens-Ovenovog plana potvrdilo svoja verbalna opredjeljenja da se neće priznati ništa što je agresijom osvojeno."
Ja tačno ne vidim iz ovoga stav prema Rezoluciji, ali možda se nalazi na neki način implicitno.
Stav Harisa Silajdžića:
"Mišljenja sam da ne treba odbiti plan Rezolucije."
Nije rekao da treba prihvatiti, ali kaže da ne treba odbiti.
"Razlozi su sljedeći: prvo - zbog dolaska zime, drugo - što ne obavezuje na status evo, treće - što se vezuje za Vens-Ovenov plan, četvrto - što dozvoljava široku interpretaciju i omogućava ograničenu intervenciju, peto - što potvrđuje suverenost, integritet i političku nezavisnost BiH, šesto - što govori izričito o povratku izbjeglica, sedmo - što sada ne vidim druge alternative, osmo - treba tražiti ponovo podizanje embarga i istaći da se radi o našem pravu. Potrebno je zatražiti od Savjeta bezbjednosti da usvoji rezoluciju integralno Vens-Ovenovnog plana kako bi rezolucija imala svoju političku referencu". Dakle, da se uz ovo prihvati još jedna rezolucija kojom se Vens-Ovenov plan usvaja kao cjelina.
Ima ovdje i Trnkino malo duže, ako vas zanima, ne znam koliko bi bilo potrebno da čitam, ali da vidimo šta vi mislite. Naime, dužan sam objašnjenje Tuzle i Bihaća. Nisam vam rekao čiji su to stavovi. Ne znam kako su oni sintetizirali taj stav Tuzle, ali to je stav koji su mi iznijeli kao zajednički stav predsjednik grada Selim Bešlagić, predsjednik okruga Izet Hadžić i komandant tamošnjeg korpusa Hazim Šadić. Njih trojica su mi napisali to pismo u kome kažu da misle da se ne bi smjela odbiti Rezolucija. A što se tiče Bihaća, to je, moram reći, to je isključivo iz telefonskog razgovora s komandantom tamošnjeg korpusa. Ne znam kakvo je mišljenje političkih struktura.
On je bio tako rezolutan, rekao je: "Naravno, odbiti". Da znate, da se možete ravnati. To je stav vojnika tamo.
AMILA OMERSOFTIĆ: Mislim da situacija zaista u Srebrenici najbolje pokazuje šta je to zaštićena zona i šta nam svjetska zajednica nudi. To je stvaranje jednog okruženja, jednog koncentracionog logora u kojem se i dalje ubija i u kojem se ne dozvoljava organizacija nikakvog života. Mi do danas nismo uspjeli čak ni teke ni programe unijeti za djecu koja tamo žive. Dakle, jedan najobičniji tok života se ne može uspostaviti. To je nešto na tom modelu što možemo očekivati u zaštićenim zonama koje nam se nude. O povratku izbjeglica u zaštićene zone nema ni govora jer definitivno zajednica može to napisati, to je deklarativno rečeno, ali garant, sigurna sam, da neće dozvoliti od danas, dok bude Sarajevo pod zaštićenom zonom, da će se iko od građana Sarajeva moći vratiti. Međutim, meni lično smeta sljedeće, a to je pitanje rješavanja pojedinih dijelova BiH. Imamo li mi pravo da zaštitimo sebe ovdje da preživimo, odnosno da umiremo lagano na dugom periodu prepušteni volji da li ćemo dobiti 35 grama hrane dnevno ili nećemo, odnosno kad će doći taj trenutak da zaista počnemo u toj takvoj zaštićenoj zoni i umirati od gladi. Pitanje našeg odnosa prema onima koji nisu zaštićeni. Imamo li pravo pokušavati spasiti sami sebe, ne vodeći računa o svima onima izvan te zone? Po meni, ova rezolucija može se primijeniti samo na cjelokupnu BiH, odnosno BiH cijela kao zaštićena zona. U tom smislu ovo ne bismo odbili, ali mislim da nemamo pravo ni kao Predsjedništvo ni kao Vlada štititi samo segmente ove države.
IZETBEGOVIĆ: Hvala, Amila. Ko želi dalje riječ?
MIRKO PEJANOVIĆ: Kakve su informacije od Šaćirbega za izglede da se donese neka vrsta rezolucije ili stava za posmatrače na granicama? Vezano je i za naše zahtjeve i za neka pisma. Ali na cijelom toku granice.
IZETBEGOVIĆ: Izgledalo je u prvi mah da tu nema nikakvih problema jer je Srbija bila dala pristanak na to. Međutim, taj pristanak je, naravno, povukla. Posmatrači se ne mogu postaviti bez saglasnosti jednih i drugih. Naime, oni neće da ih postave bez saglasnosti. Ne znam ni kako bi ih instalirali bez saglasnosti. Tako da je u prvi mah izgledalo da je ta stvar riješena. Kao što znate, Hrvati su rekli da prihvataju i tu neće biti problema. Ali s ove strane su nastali problemi nakon srbijanskog povlačenja pristanka na to tako da je sad neko natezanje u tom smislu. Ono što se zna sigurno to je da UN još nisu odustale od toga. Pokušavaju da ih ubijede da prihvate to. Naime, moraju se postaviti ili na onoj strani Drine i s one strane Save, ili sa ove strane. Onu stranu Drine kontroliše Jugoslavija, s ove strane kontroliše Jugoslavija i četnici i mora se dobiti pristanak tako da s te strane ima problema te vrste. Međutim, stvari teku dalje oko toga. Oni su uvjereni da će ipak uspjeti da ubijede drugu stranu da to prihvati. Nisu, uglavnom, odustali od toga još.
X: Ja mislim da je i ova rezolucija samo pokušaj zavaravanja našeg svijeta i nas. Uvijek se kite frazama da nam garantuju integritet i nezavisnost i suverenitet, a defacto ništa ne čine da to i potvrde tu svoju tvrdnju. To je najbolji dokaz - položaj naših organa vlasti da iz Sarajeva ne može niko izaći bez nekakvih ogromnih peripetija. Da ta organizacija ne čini nikakve napore da omogući funkcionisanje sistema legalno izabrane vlasti. Nemojmo biti djeca i nemojmo zatvarati oči pred tim. Ako se mi danas izjasnimo i prihvatimo ovo, mi ćemo još jednom naš narod dovesti u jedno raspoloženje, stvoriti kod njega neke lažne nade koje će ga voditi u dalju propast. Mi moramo muški da kažemo - mi ne možemo prihvatiti više zavaravanja svijeta. Ako su mogli Karadžić i njegova bratija da taj svijet uvjere, da mu stave šaku pod nos, da uvijek izbjegnu bez ikakvih posljedica da sve napade svijeta miniraju, to rade i danas poslije donošenja rezolucije kojom se ustanovljavaju sejft izone, Karadžićeve horde su nasrnule na slobodne dijelove teritorije i tu našu teritoriju oni smanjuju, ubijaju nemilosrdno, a taj svijet ništa ne čini. Zato smatram da mi nemamo pravo u ime našeg naroda da ovo prihvatimo.
IZETBEGOVIĆ: Hvala. Izvolite dalje.
EDHEM BIČAKČIĆ: Ja bih iznio ovdje stavove ispred Izvršnog odbora Stranke demokratske akcije i kao poslanik Sarajevskog okruga i svoje lično mišljenje. Prvo mislimo da bi odluku o Rezoluciji 836 trebalo da donese republička skupština konačno i da se na Skupštini usaglase stavovi oko stava konačnog prema Rezoluciji. Pri svemu tome, SDA i ja lično smo protiv ove rezolucije eksplicitno iz više razloga. Prvo, radi se samo o zaštitnim zonama za Muslimane i mi to moramo znati. Srebrenica, Goražde, Sarajevo. Ne znam kakva je tačno vojna situacija, u kojem su položaju ljudi u Goraždu jer nemamo pune informacije oko toga je li oni zaista nemaju drugog izlaza. Ali što se tiče Sarajeva, tu bar znamo da imamo snaga i mogućnosti i resursa koji nisu uključeni u borbu i da imamo šansu da borbom izborimo život dostojan čovjeka. Te sigurnosne zone, njene početke, ja već vidim u Sarajevu, vidim pred komandom egipatskog bataljona gdje ljudi stoje u redovima i viču... Ja neću da to sutra bude pravilo ponašanja u Sarajevu jer mi imamo mogućnosti i možemo izboriti mnogo više. U tom cilju potrebno je mnoge stvari staviti na pravo mjesto, a SDA će u jednoj široj akciji pokrenuti odgovornost svih ljudi koji su na njen prijedlog zauzeli odgovarajuća mjesta ili su kao njeni članovi preuzeli odgovarajuće odgovornosti, a do sada u ovih godinu dana rata nisu dali odgovarajuće rezultate. Mislim da sa organizacijom za odbranu i za oslobođenje mi možemo za sebe izboriti mnogo više i zbog takvih procjena ćemo se boriti i zalagati da odbijemo eksplicite ovu rezoluciju.
IZETBEGOVIĆ: Hvala g. Bičakćiću. Izvolite.
ABDULAH KONJICIJA: Ja sam već ranije skrenuo pažnju na onaj pojam "proces" jeste plan. Iza toga se krije ozbiljna stvar. Dalji pregovori, dalje nadmudrivanje, dalje pogađanje. Zbog toga smatram da gdje god uvlače tu riječ "proces" krije se dalje pregovaranje do iznemoglosti. Mislim s nekim od prethodnika bih se složio da treba insistirati na tom da ostane plan jer smo mi potpisali plan i Hrvati su potpisali plan, a nismo potpisali proces. Proces je nešto što će se dalje dešavati, a plan je nešto što bi trebalo ostvarivati. Drugo, zahtijevao bih da se Vens-Ovenov plan koji je potpisan usvoji od Generalne skupštine bez obzira na to da li potpisali ovi ili ne potpisali i da time uslovimo i prihvatanje ovih zona. Drugo, pojam zone je nedefinisan. Da li je to područje? Zašto oni uzimaju Tuzlu, a Gradačac, Maglaj što spada u područje Tuzle, ostavljaju po strani? Ne bih se složio s potpunim neprihvatanjem niti bih u tome bio decidan, ali bih iz zaključaka ovoga današnjeg skupa, pa možda da se pročita još dobro i prostudira ova rezolucija, predložio da se nađemo i sutra ili prekosutra i da se taj odgovor smisli. Lično mislim da je ovo zamagljivanje očiju ne samo našem svijetu, nego zamagljivanje očiju svijeta odnosno svjetske javnosti. Oni su nešto ovako morali napraviti. I dalje, ta zona bez slobodnih komunikacija zaista predstavlja geto i ne bih se s tim složio. Složio bih se samo pod uslovom da budu jasno obezbijeđene komunikacije i obezbijeđeno u tim područjima provođenje osnovnih usloga života i proizvodnje. I treće, kad razmišljam da li time, ako odbijemo, ostavljamo narod na milost i nemilost, ja bih upravo ovu rezoluciju uzeo kao proces i tražio njenu dopunu odnosno rješenje slabosti ove rezolucije. Jer, ako niko od predstavnika naše vvlade ili parlamenta ne može iz te zone otići u drugu zonu, onda je to stvarno geto.
IZETBEGOVIĆ: Ko se dalje javlja za riječ?
MURATOVIĆ: Po mom mišljenju, ova rezolucija i ranije aktivnosti međunarodne zajednice ukazuju na to da je međunarodna zajednica odlučila da prepusti da se pitanja u BiH riješe ratom. Da je to najbrži put, da sačuva po mogućnosti u tim bezbjednosnim zonama što veći broj ljudi od smrti i da postepeno prizna rješenja koja budu rezultat rata, odnosno da poslije toga tek ubrza političko rješenje pod tim uvjetima koji su stvoreni na terenu rata. Ako bi se mogli složiti s tim, onda bi nam bilo mnogo jasnije šta dalje da radimo. Što se tiče same rezolucije, prvo pitanje koje se postavlja - da li će se ona uopće primijeniti? Da li se može primijeniti i ako je mi zdušno prihvatimo? Moje je mišljenje da se neće uopšte primijeniti čak kad bismo mi objeručke javili da hitno tražimo primjenu itd. da smo oduševljeni rezolucijom, zbog toga što sva dosadašnja iskustva i pregovori oko ovog problema pokazuju da UNPROFOR radi samo ono za šta se mi s agresorom sami složimo uz njegovu pomoć, uz neko njegovo ubjeđivanje. A agresor neće pristati ni na kakva popuštanja, ni za jedan pedalj koji je osvojio zemlje niti će pristati na ikakvu promjenu stanja na koju ga na bilo koji način ne prisili ili međunarodna zajednica ili mi. To znači da zapravo ne postoje uvjeti da se Rezolucija realizira po onome što u njoj piše i po onome što je UNPROFOR kadar ovdje da učini na terenu, posebno u Sarajevu. U tom smislu ja smatram da bi mi trebali zatražiti od Vijeća sigurnosti da da zadatke UNPROFOR-u i da nas obavijesti koji su to njegovi zadaci u vezi s primjenom te rezolucije. Pošto on nije dao zadatak tamo nikakav konkretan da mi tražimo za primjenu da nas obavijesti šta su zadaci UNPROFOR- a na terenu. Ako bi to znali, mi bismo odmah znali da li UNPROFOR hoće uopšte ovdje da to provodi i da li ima snage.
Složio bih se da se Vens-Ovenov plan prihvati kao posebna rezolucija. Time bi se UN opredijelile da li su za Ovenov plan ili su za neki novi proces. Jer, diskutujući ovako od slučaja do slučaja jednom o Srebrenici, jednom o Goraždu, jednom o Rezoluciji, jednom o Vens-Ovenovom planu itd. to nas ne vodi ni na kakvo sistemsko rješenje. Smatram da su za nas trenutno, doduše o tome više niko ne govori, osim u sklopu ove rezolucije, bitniji plavi putevi nego slobodne zone. (Nastaviće se