Magnetofonski snimak sjednice Predsjedništva, Vlade RBiH i parlamentarnih stranaka, odnosno njihovih predstavnika - zastupnika, održane 6. juna 1993. godine u Sarajevu (3)
HADŽO EFENDIĆ: Nezavisnu i suverenu BiH organizacija UN je dužna da u smislu člana 7. Povelje štiti i da je zaštiti. Međutim, ona nije ništa praktično do sada učinila. Što se tiče ove same rezolucije, mislim da je to jedna zavrzlama i krađa vremena, čim se govori u neodređenom smislu kad će nešto biti urađeno, kad će biti poduzete mjere, od toga nema ništa. Ovo je otprilike da mi provedemo diskusiju u toku ljeta, da dođmo u neizbježnu situaciju i onda da kažemo - prihvatamo sve što nam daju.
Mislim da ovdje treba okrenuti list i zaista na drugi način reagirati. Imamo dokaz iz Srebrenice. To je iz poniženja toga tamo naroda i gubljenje dostojanstva. Ono što može da se vidi na fotografiji, što TV prikazuje, to je ispod svakog ljudskog nivoa. Ako nam to svijet obezbjeđuje, onda neka nas svijet pusti. Taj svijet koji nam je zavezao ruke da dođemo u ovu situaciju upravo nam sad nešto nudi što sebi nikada ne bi ni pomislio da uređuje.
Sa druge strane, rješavamo pitanje tamo da ugušimo praktično, nema života tim ljudima, a ostavljamo širom BiH ostale upravo da bi se sa tih zona, sa Srebrenice, Žepe, sad su prešli četnici u Goražde i danas taj svijet tajno krvari i nabili su ih u tako jedan tijesan prostor i da niko baš ništa ne reagira. Kad zaštite Goražde poput Srebrenice, onda će te snage opet okrenuti sad da li na Sarajevo, Olovo ili ne znam gdje i onda će tako jedno po jedno i mi smo kapitulirali. Ja nisam za kapitulaciju. Ja sam, da odlučno kažem pred svima, da mi ne prihvatamo ovo što nam nude, jer nisu ni do sada nijednu rezoluciju proveli u smislu kako je ona donesena. Neka nas puste na miru, neka se povuku i međunarodne snage odavde. Neka se u istoriji zabilježi, ovo što kaže Muhamed Filipović i neka ne ostane mrlja, ako treba da izginemo - da izginemo kao narod koji se bori za svoj opstanak na sramotu svjetske zajednice i jednostavno koliko nam pomažu vidimo sami da nam ne omogućava nijedan čovjek u dogovoru sa UNPROFOR-om da ode u Srebrenicu da bi regulisao tamo odnose s predstavnikom UNHCR s UNPROFOR-om da bi bar minimalne uslove pokušali stvarati u Srebrenici. Jednostavno, mimo svega toga naš čovjek ili da bude strpan u haps ili da se vrati u najboljem slučaju da ostane negdje tamo pa da onda razmišljamo šta je s njim. Ja ovdje vidim zavjeru, ne kažem čitave međunarodne zajednice, ali onih koji odlučuju o nama zavjeru protiv muslimanskog naroda u BiH. I to mogu da kažem i smjelo. Prema tome, moje je mišljenje da ovakvu rezolucijiu sa nedefinisanim stvarima, kada, šta, gdje itd. ne bih mogao prihvatiti. Dakle, sve ovo što je do sada učinjeno to je samo zavaravanje i jednostavno muslimanski narod prije svega, a naravno i drugi, krvari i gubi se. Danas moji Goraždani bilježe žrtve. Niko im nije u stanju da pomogne. Kakva je to sada organizacija svjetska koja ne može da naredi milom ili silom da dođu posmatrači. Pet dana se čeka da se vidi samo šta se radi tamo. I ja se s takvim odlukama apsolutno ne slažem. Molim vas, mi moramo naći snagu kod nas, neka nas svi puste na miru, pa ako treba da izginemo, neka izginemo kao narod, hrabro, ponosito, a ni u kojem slučaju da nas natjeraju da budemo narod drugog reda. Oni su to već pokazali šta čine u ovim zonama koje su praktično proglašene zonama mira. To nije ništa. To je šarena laža zaista.
ALIJA IZETBEGOVIĆ: Hvala, gospodine Efendiću. Ko se javlja dalje za riječ?
MUHAMED KREŠEVLJAKOVIĆ: Ja ću govoriti sa aspekta Sarajeva. Odmah da kažem da ovu rezoluciju ovakvu kakva je treba odbiti. Ja sam očekivao da će vojska prvo da kaže svoje mišljenje, to je vrlo bitno kad se opredjeljujete za ovakvo stanje, zašto odbijam? Zato što je to opet jedna od rezolucija u kojoj ima puno nejasnih stvari. Šta znači ta sejf zona za grad Sarajevo? Je li to znači onih 10 gradskih opština od Pala do Hadžića, Ilijaša itd. ili to znače one četiri opštine po Vens-Ovenovom planu? To je vrlo bitno. Dokaz Srebrenice i Žepe da u stvari svi smo mi u getu i u ovom momentu se nalazimo u getu.
Sad, ova rezolucija još nije nikakva garancija da nećemo ostati i dalje u nekoj vrsti geta u kojoj ćemo samo malo manje biti ubijani nego što smo ubijani do sada. Što se tiče samog grada, vjerovatno da i prihvatanjem i odbijanjem ovdje se puno neće promijeniti. Zbog savjesti čovječanstva vjerovatno će ovdje i dalje priticati nešto hrane iz svijeta, a sve ono što u ovom gradu, za njegovu odbranu što je bitno, čini mi se i u ovom momentu ostaje mimo njega - recimo vezano za struju, plin, vodu, i sve ostalo. Očito je da, ako hoćemo, a jesmo na neki način ne samo Muslimani nego Bosanci i hrabar i častan narod, mislit da bi konačno jednom morali i mi da kažemo ne i da se odupremo jednoj rezoluciji koja znači - dva mjeseca dato je vremena da nas dovedu negdje do avgusta i da nam onda priprijete zimom i da nas onda natjeraju da prihvatimo sve ono što postavljaju pred nas. Ako im budemo pisali, ja bih naveo, pošto već imamo dvije takve zone to su Srebrenica i Žepa, neka tamo dovedu do persekcije da vidimo kako to izgleda. Da vidimo kakav je taj život. Imamo sad mogućnost da to istestiramo. Mislim da grad ovakav kakav je, prihvatila se rezolucija ili ne, će kvalitetno živjeti malo lošije, ali ne toliko loše da nam prijeti nekakvo izumiranje u ovom gradu. Prema tome, mislim da je treba odbiti i ovo što je rekao i Hadžo i mnogi drugi, pokazati jednom da jednostavno ovdje ne mogu nam nuditi sve ono, a da mi prihvatamo - to je očito protiv nas. Ove zone nisu ništa drugo nego jedna vrsta geta koji će vjerovatno, kad bi još, ne daj bože, to se i ostvarilo, bilo bi vjerujte još gore nego što je predviđen ovom rezolucijom. Eto, to je mišljenje sa aspekta grada. Grad može još dugo boriti se i s ovom i bez ove rezolucije.
MATELJAN: Mišljenje je naše da i prilikom ove rezolucije, kao i prethodnih inicijativa međunarodne zajednice, kao i onih koje će slijediti. Mi moramo da krenemo od realne procjene šta se uopšte može očekivati od međunarodne zajednice. Mislim da mnoge procjene oko toga šta će oni ovdje da urade i koje su njihove namjere, nisu tačne. Međunarodna zajednica je voljna da donosi stavove koji su, da tako kažem, politički koliko-toliko pravedni i za nas u tom smislu prihvatljivi. Međutim, međunarodna zajednica nije voljna da u to ulaže nešto više od toga. Prema tome, očekivati je da se ovdje vojno angažuju u većem obimu, mislim da je nerealna procjena. Da li je cilj međunarodne zajednice da se, na primjer, realizira Vens-Ovenov plan onako kako je zamišljen. Mislim da oko toga ne postoji čist stav među njima i da oni takva pitanja uvijek ostavljaju otvorenim. To što se mi ljutimo kad oni nešto nazivaju procesom, mislim da je potpuno nerealna naša ljutnja. Oni to tačno vide kao proces.
Koja je strategija koja je po meni očigledna? Očigledna je strategija iscrpljivanja kompletnog procesa na kojem se mi nalazimo, a pod tim podrazumijevamo prostor skoro cijele bivše Jugoslavije. Oni iscrpljuju i nas, oni iscrpljuju i Jugoslaviju ovu novu, krnju, i gledaju kako će to iscrpljivanje da rezultira kod ljudi. Jednostavno će da se uklope u ono što se bude na terenu dogodilo. Mislim da mi ne treba emotivno da reagujemo na ovakve rezolucije. Jedino ne treba da puno očekujemo od tih rezolucija. Rezoluciju, po meni, treba prihvatiti s određenim uslovima, te uslove treba napisati, a pripremati se kao da oni to uopšte neće uraditi, pa i ako će uraditi, a nama bude u datom trenutku odgovaralo da uradimo nešto drugo, mi ćemo uraditi to drugo. I ako budemo imali silu da to uradimo, oni će tu silu prihvatiti. Ako mi takvu silu ne budemo imali, a tu mislim i na političku prije svega, zatim vojnu, organizacionu, onda ćemo jednostavno biti dio jednog procesa koji će se odvijati sa više ili manje našeg uticaja.
NAIM KADIĆ: Prije svega, htio bih da se sporazumijemo u jednoj stvari. Da li stvarno opet donosimo jednu od sudbonosnih odluka za ovu zemlju? Kad je to tako, onda je besprimjereno očekivati da tu odluku može iko donijeti osim poslanika... zastupaju sve narode u BiH.
Druga stvar koju bih htio reći, to je da prije nego što o ovome razgovaramo, morali bismo znati kakvo je mišljenje svih predstavnika muslimanskog naroda. Molim vas, ovdje se radi najviše o sudbini muslimanskog naroda. A, zar niste čuli u izvještajima svih agencija da se govori o sejf zonama za zaštitu Muslimana.
Zar niste sinoć čuli šta je Karadžić rekao na Srni, kad je rekao "to je dobro jer spašava Muslimane od totalnog poraza". Sad mi treba da priznamo prihvatanjem ovih sejf zona da je to baš tako kao što Karadžić kaže.
Zato prije nego što poslanici republičke Skupštine dobiju šansu na slijedećem zasjedanju da donesu dluku o ovim pitanjima, ja predlažem da se razjasni nekoliko stvari iz cijelog ovog teksta. Prije svega, koje su to granice sejf zona, precizno, kao što je to bilo i u Vens-Ovenovon planu. Ne možemo mi razgovarati o nekim zonama za koje uopšte ne znamo šta su. Šta je to i koji su to mehanizmi za implementaciju zaštite tih zona? Zašto to kažem? Šta će biti ako četnici dođu i kažu mi to nećemo. Ko će onda natjerati te četnike da te zone stvarno prihvati i da se udalje i napuste sve to?
Treće, mi moramo znati dokad se planira održavanje tih sejf zona i pod kojim uslovima će te zone biti... Jer prihvatanje zona bez toga znači automatski ući u koncentracioni logor. I, konačno, koja su to pitanja za nas, ako republička Skupština ne bi prihvatila sejf zone, to znači početak oslobodilačkog rata u ovoj zemlji. Početak oslobodilačkog rata. Zašto to kažem? Zato da prestane odbrambeni rat u ovoj zemlji. Gospodo, naša armija mora da odgovori na to šta sve treba mi političari ovdje da učinimo još da bi počeo oslobodilački rat. Jer u ovom odbrambenom ratu prošlih šest mjeseci mi smo izgubili ono što smo sjajnim borbama našim postigli u prvih šest mjeseci rata. Mi nemamo više 50% slobodne teritorije. Ta se slobodna teritorija dalje smanjuje. Prema tome, moramo znati kada će naša armija prestati da bude domobranska i postati oslobodilačka ofanzivna armija i šta je to potrebno da ona postane takva? Ako to ne budemo znali, teško će biti i vrlo opasno odgovoriti na pitanje da li odbiti ovaj plan ili ne.
MIRKO PEJANOVIĆ: Ovo zaista jeste, kako kaže sad Naim, situacija u kojoj je teško donijeti odluku. Naravno, nama bi trebale za današnju odluku ili pripremu odluke još bar dvije pouzdane informacije. Jedna je šta znači ako odbijemo učešće međunarodne zajednice u rješavanju bosanskog pitanja. Šta znači za nas u ovoj situaciji? Šta bi nam donijelo? Šta bi nam to značilo da idemo na radikalizam. A ovdje je bilo i tih predloga.
I drugo je, da li mi možemo ovu odluku donijeti ili Skupština. To je krupno pitanje koje treba prethodno odgovoriti. Ako ide na Skupštinu, onda mi formiramo prijedlog i Predsjedništvo, i Vlada, i stranke i svi koji učestvuju u pripremanju predloga i davanju mišljenja uključujući i armiju. Ja ću, što se tiče jednog i drugog pitanja, reći sad svoje mišljenje. Sa dozvolom da može to mišljenje biti korigovano i pozivom da bude korigovano. Mislim da bi bilo dobro iz ovih dosadašnjih zahtjeva formulisati naše zahtjeve prema međunarodnoj zajednici u odnosu na ovaj dokument i ovo rješenje, tražiti u međuvremenu moguće razjašnjenje sa SB oko toga, sa generalnim sekretarom i konačnu svoju odluku očitovati Skupštini. A to onda pretpostavlja da predsjednik Skupštine brzo bude u zemlji i da se izvrše brzo pripreme, jer i razvlačenje je opasno. To je što se tiče tog pitanja.
Što se tiče pitanja šta bi značila radikalizacija u ovoj situaciji, koju ja ne bih ničim prepričavao i ponavljao, i šta bi značilo zahvaliti međunarodnoj zajednici na svemu, ja nisam pristalica, odmah da kažem, totalne radikalizacije u ovoj situaciji niti sam pristalica teze da svi izginemo. Ja sam zato da se mi borimo i da dobijemo pobjedu. Svim sredstvima - od političkih, mirovnih, do vojnih.
Nisam ni za to, nemojte se ljutiti, iako ja to osjećam vrlo emotivno kada su u pitanju i kolektivne sudbine naroda, da se izostavlja sudbina drugih naroda koji su ostali u zajedničkoj borbi sa Muslimanima uopšte u Bosni, posebno na ovim prostorima koji se označuju kao zone, jer to nije ni mali broj ljudi, ali nije riječ samo o broju ljudi, nego je riječ o biću naše borbe.
To je zajednička borba i to je ono s čime mi u svijetu dobijamo i što smo dobili podršku, to je ono da smo mi multinacionalna zajednica i da na toj osnovi je počivala, počiva i počivaće ova zajednica, mada ne isključujem u ovoj situaciji potrebu posebnog inventarisanja nacionalnih snaga u muslimanskom narodu, jer je u pitanju ne više najezda jedne agresije, ne više najezda jednog velikodrzavija, nego i najezda drugog velikodrzavija na biološko biće muslimanskog naroda. Ko to ne vidi, pomalo je politički slijep. I vjerovatno je međunarodna zajednica svoja inače prisutna kolebanja sad pokazala više kad se javio sukob između HVO i Armije. I toga mi moramo biti svjesni. Naša situacija nije ničim posebno pogoršana kada je u pitanju Armija, kada je u pitanju snabdijevanje, kada je u pitanju volja, ali ovim što su nam presjekli kanale doticanje hrane, oružja, snabdijevanja, što su nam izašli iz vlasti i učinili vlast u međunarodnoj zajednici nanovo u izvjesnoj mjeri nestabilnom, to je nešto što mi ne možemo preskočiti u principu. E, sad konkretno o dokumentu. Ja bih ga najradije odbio, ali pošto donosimo odluke koje su sudbinske ne samo za istorijsku valjanost nas koji ovdje odlučujemo, nego sudbinu naroda i BiH, onda moramo uključiti sve političke pretpostavke šta znači odbiti, šta znači ne odbiti. Ja za neodbijanje uzimam argumente našeg ministra vanjskih poslova. Za neodbijanje. Mislim da je on i najodgovorniji i najpozvaniji da da mišljenje ovom skupu šta da odluči. I mislim da je on odgovorio na ovo šta znači radikalizacija. Mislim da mi u ovoj situaciji, gospodo, trebamo predah, jer mi ukupno u našim snagama stojimo tako da bi nam najviše odgovarao predah ne radi predaha, nego radi jačanja ukupnih odbrambenih snaga, a i zbog toga što radikalizacija odgovara agresoru jer bi on bez miješanja međunarodne zajednice, i jedna i druga vojna sila bi išla ofanzivnije. Dakle, ja sam za to da se kod odlučivanja za neodbijanje uzme mišljenje ministra vanjskih poslova i ja se slažem s tim. To je moj stav. Ali, nije sve u mom stavu to. Mislim, gospodine predsjedniče, gospodo članovi Predsjedništva i članovi Vlade, predstavnici stranaka, da mi imamo mnogo rupa u našoj vlasti, u funkcionisanju naše vlasti. Najvećim dijelom zbog rata, ali i u novije vrijeme i zbog nas samih, a posebno izdvajanja iz vlasti hrvatskog nacionalnog korpusa, odnosno jedne vladajuće partije. Mi to pitanje moramo brzo riješiti, mi to odlažemo.
Tu je pitanje autoriteta i snage vlasti i tu se ja slažem sa gospodinom Bičakčićem, ali ne bih to vezao samo za jednu stranku problem naš ukupni. Mi imamo i već elemenata haosa u vršenju vlasti, pa čak imamo i elemenata nefunkcionisanja pojedinih struktura, čak i do Armije. To se mora brzo rješavati i zato sam ja da ovaj predah i ovo odlučivanje i ovo postavljanje zahtjeva bude i postavljanje zahtjeva samim nama. Ja bih te zahtjeve sveo na sljedeće. Zahtjev za jačanje odbrambene moći. Ja ne dijelim baš u ovoj situaciji Naimovo mišljenje da mi do sada nismo imali oslobodilačku borbu. Mi smo nju imali. Pitanje je koji su njeni dometi i zašto su takvi. I ona je tačno naslovljena na Platformu Predsjedništva kao oslobodilačka borba. čuvajmo se da to negdje kažemo javno da nije oslobodilačka borba. Jer nije istina, a drugo režemo sebi temelje. Ja to sad ne bih obrazlagao. Mislim da će naši oficiri, naše armijsko vodstvo najbolje to znati predložiti. Ja tu, prije svega, mislim na opremanje armije, naoružavanje, kadrovsko jačanje armije i nalaženje materijalne osnove za... rat uključujući i hranu. Zatim, pitanje jačanja našeg diplomatskog nastupa u svijetu.
Ja lično mislim da bi sad bilo dobro, evo recimo, ko će doći u te zone. To je vrlo važno. Koje zemlje. Od psiholoških, preko moralnih do drugih momenata. Da tamo bi osim Šećerbega i našeg ministra, koji ne može stalno biti, trebao biti jedan član Predsjedništva, maltene, stalno. Voditi akciju za nas. Lično mislim da je među nama za to, u najboljoj prilici, gospodin Ganić. I to predlažem da se uvrsti kao mogući pravac aktivnosti kao mogući prijedlog.
Drugi zahtjev je strukturiranje vlasti. Ovo sad očekivanje hoće li biti prelazna, neće li biti prelazna, hoće li se to dovršiti, neće li se dovršiti. Ne može dugo trajati. Mi moramo sami izvršiti pritisak da to stavimo na noge ili da odustanemo od toga i da pravimo nešto drugo. Ali ovako odugovlačenje, to svaki dan koroziju pravi.
Zatim, zahtjev za propagandu. Mi moramo naći zemlju koja će nas poduprijeti da bar 15 minuta ili 20 u svijetu idu informacije o nama kakve mi proizvodimo. Oni nas i dalje drže u kalupu - tri naroda, tri sukoba, tri vođe, tri partije, i to je sve. U vodećim medijima svjetskim. Ono što je Sidran pisao ovih dana u "Oslobođenju" to najbolje govori. I, najzad, ovo naše da podupremo, nije naše da formiramo.
Mi smo država, mi smo proistekli iz neke političke volje, da podupremo stvaranje saveza demokratskih i patriotskih snaga u BiH o dva-tri pitanja koja znače sudbinu i Bosne i sudbinu svakog Bosanca i Hercegovca koji u njoj živi i koji od nje hoće da žive. (Nastaviće se)