Magnetofonski snimak sjednice Predsjedništva Republike BiH, održane 18. oktobra 1993. godine (6)
HARIS SILAJDŽIĆ: Riječ je o sprovođenju zajedničkih deklaracija. Kratko ću reći nešto. Vi ste obaviješteni o nekim koracima koje smo poduzeli. Mislim da su neki pomaci učinjeni najmanje na prekidu neprijateljstava jer je prekid neprijateljstava, uz prolazak konvoja, uz oslobađanje zatočenika najvažniji, odnosno tačka 1. Na prekidu neprijateljstava nešto je učinjeno. Koliko znam, s naše strane bilo je pokušaja da se i objavljen je jednom prekid vatre. To je druga strana. Sad govorimo o deklaraciji sa hrvatskom stranom, koju hrvatska strana nije poštovala i objavljen je jednostrani prekid vatre, što se konvoja tiče, takođe ste obaviješteni. Samo ću vam reći da konvoj iz Stobreča koji je mjesecima stajao u Splitu, danas u posljednjem izvještaju koji ja imam, prenoćio izmedju G. Vakufa i N. Travnika, gdje je sada, ja to ne znam. Na Makljenu je bio juče. Na Makljenu su tri kamiona opljačkana. Ne znam više ni za kakve detalje. Dakle, prenoćio je između G. Vakufa i N. Travnika. Pitanje je 80 vozila, dakle, jedna značajna pomoć. Moram reći da se na tome naročito angažovao ministar Granić, koji je zadužen za provođenje deklaracije sa hrvatske strane, ali jasno je i to da nije uvijek imao podršku, odnosno da je manje imao nego što je imao i da se to odrazilo i na sljedeću tačku, a to je razmjena zatočenika. Nekoliko puta je ta razmjena odgađana zbog stavova nekih lidera iz Hercegovine. Međutim, danas sam obaviješten da je konačno dogovorena ta razmjena, da treba da počne u utorak po određenom programu, odnosno po projektu Crvenog krsta u osam sati ujutro. Tu imamo jedan problem. A to je problem opštinskih vlasti ili vlasti ljudi na terenu. I mislim da po tom pitanju Predsjedništvo treba da zauzme jedan stav. Mi imamo sada prijedlog oslobađanja zatočenika sa hrvatske strane, imamo, upravo mi je ovog momenta stigao prijedlog i sa srpskom stranom, gdje se predlaže da se u srijedu 20. oktobra 1993. u jednom danu razmijene svi zarobljenici. Krajišnik je na sastanku koji smo imali na aerodromu prekjuče rekao da je to vid razmjene koji je najbolje uspijevao kada su u pitanju odnosi Hrvata i Srba. Sve što smo pokušali propalo je.
Postavlja se pitanje - hoćemo li mi odlučno prići ovom poslu, odnosno hoćemo li uopće prići ovom poslu ili ćemo čekati i dalje da se registruju ljudi kojih nema na spisku. Na nekoliko lokaliteta postoje takvi zahtjevi - ili zahtjev da se ne pusti niko sve dotle dok se, recimo iz određenog sela, ljudi koji su odvedeni, ne registruju, ne pronađu oni ili njihova tijela. Problem je vrlo složen, težak je i ja, pravo da vam kažem, obično imam naviku raditi sam sve što mogu. Ali s obzirom da se radi o životima ljudi, o sudbinama, ja želim da Predsjedništvo donese odluku o tome.
Dakle, mi imamo ovdje prijedlog Međunarodnog CK, sa ministrom Granićem je usaglašen ovakav projekat na koji sam ja pristao. Osamstopedeset ljudi imamo Hrvata koje drži Armija RBIH, 4.360 po Međunarodnom CK koje drži HVO. Dakle, razmjena je svi za sve, po određenom programu. Razmjena traje, otprilike, šest dana. Sa srpskom stranom imamo otprilike 450 za 490. Prijedlog MCK i u dogovoru sa Krajišnikom na aerodromu je da to bude sve razmijenjeno u jednom danu. Biće otpora zbog lokalnih interesa, koji su razumljivi zbog toga što nam, kao što svi znate, ne funkcioniše vlast. U našem i srpskom sporazumu ima izuzetak jedan. To je "Tarčin". U "Tarčinu" ljudi insistiraju da se 175 lica nestalih u Hadžićima ili da se nađu ili da se nađu njihova tijela ili da se da tačno informacija gdje su. Mi smo to mišljenje prenijeli i MCK i Krajišniku i dogovorili smo se da se, dok se takva informacija ne dostavi, da se ne vrši razmjena "Tarčina". Naravno, kao što smo očekivali, srpska strana je rekla u redu, ali onda treba da imamo isti broj zarobljenika i sa druge strane koji neće biti pušteni dok se "Tarčin" ne riješi. Dakle, "Tarčin" ima 175, na drugoj strani treba da bude 170. Mi smo imali tu primjedbu i govorili smo cijelo vrijeme o razmjeni "Tarčin" – "Kula". U "Kuli" se nalazi manji broj zarobljenika. To je ono što srpska strana nije prihvatala. Međutim, na kraju su prihvatili da se mijenja logor za logor - centar za centar. "Tarčin" za "Kulu". U "Kuli" ima 89, a ovamo u "Tarčinu" 175. Ta razmjena je odgođena zbog toga što nemamo informaciju o sudbini ljudi iz Hadžića. To su zahtjevi njihovih porodica. Sve drugo bi bilo svi za sve. Negdje ima problema, ne znam 18 ljudi nama je dostavljeno u Konjicu, koji (Hrvata) su ili u procesu osumnjičeni za neka djela itd. Mislim da je dostavljena Predsjedništvu informacija i zahtjev za aboliciju. Ja sam za to da se ovdje na Predsjedništvu odluči da li ćemo ići sa ovim programom. Ako hoćemo, onda da svi stanemo iza toga. Ja sam iza toga, neću stati. Radi se o životima, radi se o hiljadama ljudi. Po meni, ako hoćete moje mišljenje, ovo bi trebalo učiniti. Zašto? Jer se pokazalo, praksa je pokazala registrovanje svakog za koga neko zna da je nestao, ne vodi ničemu da tako te hiljade ljudi nećemo pustiti nikad. S tim da su obje strane i mi tvrdo stali na tome da se puste i oni koji nisu registrovani. Uz to, Međunarodni crveni krst se obavezao da provede istragu u Srbiji i Crnoj Gori i Kninskoj krajini kod lokalnih vlasti o indicijama da posebno u Srbiji i srbijanskim rudnicima postoji veliki broj ljudi koji rade na prisilnom radu u tim rudnicima. I u Crnoj Gori isto tako. Ne postoje čvrsti dokazi, postoje indicije. Broj se kreće od 5 do 2.500. Vrlo je teško reći o čemu se radi. Međutim, MCK je na sebe tu obavezu preuzeo. Dakle, pred nama je prijedlog MCK, sa kojim sam se ja složio, pa molim da se ovo verifikuje, odobri, ali da iza toga stanemo svi i kod civilnih i kod vojnih vlasti da se ovaj sporazum provede. Hvala.
ALIJA IZETBEGOVIĆ: Samo nam ponovi sa srpske i hrvatske strane. Koliko se ljudi mijenja sve za sve? Koliko bi bilo to?
SILAJDŽIĆ: Četiristodevedeset sa srpske strane ljudi koji su posjećeni na 16 različitih lokacija koje drži Armija BIH. Mi držimo 490. Ovdje je 455 posjećenih na 15 mjesta. I ta mjesta su navedena. Ne znam da li ste dobili kopije ovoga.
IZETBEGOVIĆ: 455:490. To je bez "Tarčina" i "Kule". To je sve osim "Tarčin" i "Kula".
SILAJDŽIĆ: U "Tarčinu" Armija RBiH drži 170 i nešto ljudi, u "Kuli" je 80 i nešto ljudi. Dakle, u ovom slučaju je to... što se tiče Hrvata, oni drže prema evidenciji CK 4.670 ljudi na 15 mjesta, dok Armija RBiH drži 850 ljudi na 14 mjesta.
EJUP GANIĆ: Ovdje se spominje da CK nema na spisku ljude koji se potražuju s naše strane. Koliki je broj tih ljudi koji se nalaze na spisku CK?
SILAJDŽIĆ: Kad bismo znali taj broj znali bismo gdje su i šta su.
GANIĆ: Pazi, mi znamo, na primjer,... Mi moramo znati koliko ljudi. Ako mi tražimo 5.000 ljudi, a kod njih ne postoje ti ljudi na spisku nije ih registrovao CK, znači da su oni ubili 5.000 ljudi. Znamo li mi koliko nam ljudi nedostaje?
SILAJDŽIĆ: Ako bismo išli tako onda nam nedostaje 200.000 ljudi. Ovako, u "Tarčinu" znamo tačno. Znamo na ovom mjestu. Zna se koji su ljudi odvedeni autobusom 23.6. - 47 ljudi. Na njima posebno insistiramo zato što se zna da su uzeti u autobusu i odvedeni. Svi su ljudi metalske struke, stručnjaci. Svi su odvedeni u jednom danu. Nažalost, koliko mogu da vidim iz reagovanja srpske strane, vjerovatno je malo od njih živo. Ne zna se ništa drugo.
IZETBEGOVIĆ: Tebe detalji interesuju. Haris ih ne može znati tačno. Zajednički razgovor.
SILAJDŽIĆ: Državna komisija pretpostavlja da ima mnogo ljudi koji su - gdje tačno, ukoliko kažemo, onda CK ide tamo i traži te ljude. U Glini se pretpostavlja, koja nije ovdje unesena, da ima 11 ljudi prema nekim podacima i tih 11 ljudi bi bilo pušteno. Odmah da kažem da su se na licu mjesta, tamo je pao dogovor, mada to ne spada u MCK, da se ima 20 i nešto civila u Badžićima Muslimana i Srba u "Tarčinu" da se izvrši razmjena. CK neće u tome da učestvuje. Dakle, civili iz Hadžića bi prešli u "Tarčin" i obratno. Ne znam da li se broj tačno poklapa. Ako se oni dogovore o tome, rekao sam da nemam ništa protiv.
MIRKO PEJANOVIĆ: Veoma cijenim rad koji je napravljen u zadnjih l0 dana za sprovođenje ova dva sporazuma. Zaista je prilika da se može kazati da je za kratko vrijeme puno urađeno, a to je velik, težak i mukotrpan posao. Podržavam ovu akciju i prijedlog koji je dao Silajdžić, da se to sprovede kako predlaže na bazi pripremljenoj sa MCK. Blizu je zima. Ne bih govorio koliko to ima značaja za naše interese. Ja sam neki dan bio na sjednici Predsjedništva CK. Oni su imali ovu temu, u ovim logorima su pretežno civili. Bar što se tiče naše strane. Naših vojnika vrlo malo, na sreću. Molim vas, tamo su iznesene neke činjenice koje govore da imamo veliki broj civila koji su u poodmaklim godinama - žena i muškaraca. I da su u vrlo kritičnom stanju. Sa tog stanovišta je naš interes da se što prije izvuku. Neki ljudi su već bili jutros u CK i onda su oni postavili meni, a jedan od njih je došao, radi u našem jednom ministarstvu, majka mu je u "Kuli", majka mu je već na umoru i moli može li se ona izdvojeno riješiti. To bi morali imati u vidu. Prihvatajući da se dobiju informacije i odgovori za ono što se mora dobiti, ali imajte u vidu da u takvim logorima, pošto civili umiru, što prije odlučimo da se oslobode mi smo na dobitku. To je moje, predsjedniče. Predložio bih da se ubrzaju i ova dva logora, koliko god je moguće.
GANIĆ: Ima li ratnih zločinaca među ovim ljudima koje mi držimo?
SILAJDŽIĆ: Državna komisija je napravila primjedbu kad je rečeno svi za sve, za Heraka i Damjanovića ovdje. Naravno da ta razmjena ne dolazi u obzir. Tu je čovjek, predsjednik državne komisije. Možete ga pozvati. Druga evidencija ne postoji o ratnim zločincima. Pitam ga da li imamo ratnih zločinaca? Odgovor je bio nemam komunikacije, nemam faksa, nemam satelitskog telefona, ja to ne znam. Dakle, nemamo evidenciju.
PEJANOVIĆ: Je li ovaj književnik na "Kuli"?
SILAJDŽIĆ: Jeste. To je moja informacija.
IZETBEGOVIĆ: Da li bi trebao ovdje predsjednik komisije, da ne napravimo neku grešku?
SILAJDŽIĆ: Ja sam za to da se pozove.
IZETBEGOVIĆ: Ako je tu, neka dođe. Ti reče da će se pojaviti otpor.
GANIĆ: Je li ovdje razmjena njihovih zarobljenika za naše civile?
SILAJDŽIĆ: Da li vi želite tu razmjenu ili ne? Ukoliko želite, ovo je naš program, izvolite ga ispoštovati. To je sve.
IZETBEGOVIĆ: Bojim se da se kasnije ne naprave teškoće oko "Tarčina". Biće nepovoljna zamjena s našeg stanovišta.
SILAJDŽIĆ: U "Tarčinu" je povoljna zamjena.
IZETBEGOVIĆ: Mi moramo 100 i nešto pustiti za 50.
SILAJDŽIĆ: Ne, 750 za 314. Iz Konjica bi izašlo 314, a iz "Gabele" 750 ljudi. UNPROFOR u tome učestvuje.
RASIM DELIĆ: Ja sam odredio čovjeka u ekipu i on radi. Ali se u principu ne slažem i kad je onih 300 ljudi bilo. Ali s obzirom da je njihov takav princip a naš ovakav, mi nismo civile zarobljavali, samo vojnike, slažem se, neka ide razmjena. S tim, kad je riječ sa srpskom stranom, traže jednostavno podatke, hoće da znaju. Ono što je uhvaćeno u Hadžićima kad je počeo rat, da li su poginuli, gdje su tijela, traže se podaci jednostavno. To je problematično.
GANIĆ: Trebalo bi tražiti podatke da se zna da li su ili nisu živi.
SILAJDŽIĆ: Uslovljena je zamjena "Tarčina" i "Kule" i zbog toga je to izuzeto. Gdje su, gdje su 174 čovjeka iz Hadžića prije godinu i po dana, godinu dana koji su nestali. Oni su ponudili nekoliko imena.
IZETBEGOVIĆ: Izvoli, Amur, sjesti. Razgovaramo o oslobađanju zatočenika. Dobro bi bilo da nam daš neke bliže informacije.
SILAJDŽIĆ: Bilo je pitanje ratnih zločinaca. Da vidimo koje je mišljenje komisije.
AMUR: Ne mogu biti siguran. Komunikacije su u prekidu. U Sarajevu imamo dvojicu - Heraka i Damjanovića. Ovo što sam od jutros uspio prikupiti, imamo nekih optužbi po članu 141. to je genocid i 142. to je ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Neki osumnjičeni i optuženi. Međutim, bez obzira na stepen, odnosno fazu krivičnog postupka, ja sam mišljenja i državna komisija da ih ne treba uključivati u razmjenu. Bolje eventualno ostaviti određen broj ljudi, čak i naših, koje će oni tretirati kao ratne zločince trenutno, nego se upustiti. Ovo govorim zato što svakodnevno ja imam masu tih ljudi. To su roditelji onih silovanih djevojčica, unakaženih, ubijenih i u procjepu sam. Ne mogu sam da donesem neku odluku koja bi bila relevantna. Zašto? S jedne strane, na mene se vrši pritisak da što više oslobađamo ljudi iz zatvora i to je jedna masa ljudi. Sa druge strane, druga grupa ljudi, koja je opet u većem broju, kaže ne puštajte uopšte zarobljenike. Odluka je vrlo teška. Ima ukupno pet. Ako govorimo konkretno o ovome što treba uskoro da uslijedi, radi se o 18 lica hrvatske nacionalnosti, pripadnika ekstremnog dijela HVO, gdje su tamo u nekakvom naslovu označeni kao lica koja su vršila masakre itd. Međutim, konkretna optužba je samo za jednog od njih po članu 142. ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Ja sam stupio u kontakt sa vojnim tužiocem. Njegov stav je da on ne bude pušten, ali u opisu radnji tog krivičnog djela vojni tužilac kaže da se radi o sljedećem: da je on bio predsjednik HDZ Konjic, da je počeo od sukoba između dijela HVO i Armije vršio prikupljanje muslimanskog civilnog stanovništva u jednu kafanu u blizini Konjica, sa namjerom da ih koristi kao živi štit prema tom dijelu Armije RBiH. Naum nije ostvario jer su se umiješali Hrvati mještani, koji mu to nisu dopustili. Šta je problem? Problem je što će druga strana insistirati u ovoj razmjeni upravo na njemu i što će biti doveden u pitanje vjerovatno cijeli projekat koji je ministar Silajdžić dogovorio, ako mi ne pustimo tog čovjeka. Raspolažem podacima samo za Konjic. Za Mostar imam podatke, nemam podatke za svih 850. Ono što imam kažu da nije poveden uopšte krivični postupak ni protiv jednog. Radi se o stotinak njih u Mostaru. Za ostale ne posjedujem uopšte podatke sa imenima i prezimenima. I eventualno, zašto su osumnjičeni.
AVDO ČAMPARA: Ima li da oni naše tretiraju kao ratne zločince?
AMUR: Ima. U posljednjoj razmjeni jednog smo takvog uspjeli izvući koji je dobio od Karadžića aboliciju. Kod HVO ne znam. A u posljednjoj razmjeni su jednog abolirali po članu 142. koji je bio u pritvoru u B. Luci.
IZETBEGOVIĆ: Kad čujem za neku curu koju siluju u Čapljini, ja bih ga spika pustio da tu curu spasim. Međutim, problem je druge prirode. Što će se naši ljudi buniti i reći ti daješ bojovnika za nekakvu tamo curu. Ali, takav je pristup na terenu. Ljudi su odlučili i to ih se ne tiče. Šta on može. (Ne čuje se predsjednik)
AMUR: Radi se o sudbini 4.670 naših ljudi.
IZETBEGOVIĆ: Spasavano 4.000 ljudi za ovamo sedam-osam stotina. (Ne čuje se).
AMUR: Biće prigovora i ako uradimo razmjenu i ako ne uradimo. Mi ne držimo u Sarajevu takve osim Heraka i Damjanovića. Ali govorim o Foči, o zločincima koje još nemamo.
IZETBEGOVIĆ: Nama se nudi da se izvuku curice iz jedne javne kuće kod Foče.
AMUR: Imamo još jednu.
IZETBEGOVIĆ: U Miljevini je bilo dosta curica. Dali smo neke ljude. Ako treba spasavati nekog, to su djeca. Ima vojnički, racionalniji pristup. Uvališe mu pušku u šake pa da ponovo puca.
AMUR: Ne čuje se. Zajednički razgovor.
DELIĆ: U Travniku u zamjeni je više dato nama nego što je otišlo tamo. Zajednički razgovor.
IZETBEGOVIĆ: Ako uradimo ovo bez "Kule" i ovoga, ostaće disproporcija potpuna. Teško ćemo riješiti.
AMUR: Problem je što ja insistiram na tome da prije obavljene razmjene Međunarodni komitet dostavi listu. Imam konkretna saznanja, čovjek izašao prije l0 dana iz Foče i kaže da oni drže intelektualaca iz Foče, odvojeno neregistrovano od strane Međunarodnog komiteta. To je neposredno uz Foču - Brioni. On je jedan od tih koje su držali posebno, pa je uspio privatnim kanalima da izađe. On kaže tih osam (ne čuje se - nešto pravi smetnje). Dalji tok sjednice se ne čuje. (Nastaviće se)