Magnetofonski snimak sa redovne sjednice Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, održane 26. novembra 1993. godine (1)
IZETBEGOVIĆ: Kvorum je tu. Sada, za dnevni red je predloženo:
1. Izbor delegacije Bosne i Hercegovine za pregovore na Ženevskoj konferenciji, - uputstva delegaciji BiH, 2. Odluka o imenovanju generala Bosne i Hercegovine, 3. Tekuća pitanja
Izbor delegacije BiH za pregovore na konferenciji u ponedjeljak:
Predlažem da delegaciju čine: Izetbegović, Komšić, Pejanović ispred Predsjedništva, zatim dr Silajdžić, Delić i Filipović. To je prijedlog. Dakle, tri člana Predsjedništva, predsjednik Vlade, komandant Glavnog štaba i jedan poslanik, to je šest ljudi. Ima li neko drugi kakav prijedlog, ili primjedaba? Ako nema, ja bih stavio na glasanje ovaj prijedlog, ko je za prijedlog da državnu delegaciju BiH na pregovorima u Ženevi čini ovih šest lica, tri člana Predsjedništva, predsjednik Vlade, komandant Glavnog štaba i poslanik, to je prihvaćeno. Hvala. Drugi dio što se tiče tačke 1 uputstva delegaciji, direktiva, platforma za delegaciju kako hoćete da nazovemo, ja bih. Ne daje niko tačno. Taj materijal koji nam je došao nezvanično.
IZETBEGOVIĆ: Dakle, iz materijala koje sam ja dobio vidi se da će biti bilateralni razgovori, naime, što se tiče ove svečane, ovog potvrđivanja, to će biti posao završen za sat-dva vremena. Očigledno se radi o pokušajima da se nađe nekakav izlaz i nekakvo rješenje, prema tome mi moramo otići spremni da razgovaramo o političkom rješenju, ako ga bude tamo, mi moramo kakve stavove treba zastupati. Mislim da je platforma ono što je usvojeno na Skupštini, da tu jedino ako tu ima nekih modifikacija, tako da imamo onaj stav i držim da stav možemo i trebamo zastupati.
IVO KOMŠIĆ: Molio bih da pokušamo tamo ukoliko o tome bude razgovora da se onaj tekst koji je pretpostavka za razgovore i koji će biti, popravi u jednoj vrlo važnoj, u jednom vrlo važnom mjestu. Ja sam ovih dana pokušao braniti tezu o tome da se cjelovitost Bosne i Hercegovine neće moći sačuvati bez temeljnih institucija jer institucija je država. Dakle, moramo sačuvati temeljnu instituciju države koja može braniti ono što je međunarodno priznato. Poslije te javno iznesene teze krenula je žestoka kampanja protiv mene koja ide od SDA, o tome ne želim sada govoriti i to traje iz dana u dan, ali želim ovdje kao član Predsjedništva zamoliti da se mi tamo založimo da u dijelu, gdje se govori o Ustavu, da mi pokušamo sačuvati tu temeljnu instituciju, ona je predviđena, parlament saveza je predviđen, ali da mi tražimo da to ne bude delegiranih, već da se bira na slobodnim demokratskim izborima. Makar mi u prelaznom periodu imali prazne klupe tamo, to nije važno, važno je da mi sačuvamo institucije. Ona će se popuniti kad-tad, ako se odreknemo te institucije bojim se da smo se odrekli Bosne i Hercegovine. Mislim da to neće biti teško, radi se o demokratskom svijetu, tamo će biti 12 ministara demokratskih zemalja. Možda bismo mogli izboriti to da se taj parlament unije bira, ukoliko ne bismo bili, imam i rezervnu varijantu, rezervni prijedlog, da idemo na to da taj parlament ima dva doma, da gornji dom bude biran, a donji dom da bude delegiran onako kako je predviđeno iz tih budućih republika, bez obzira koliko ih bude. Ja bih se založio za to i založio bi se za to da se pooštri kriterij izdvajanja republika iz saveza, da se ne smije dozvoliti izlazak nijedne od jedinice republičke iz Republike sa jednostranim referendumom koji je u njoj proveden. To su moji prijedlozi, ove dvije tačke, ukoliko bude rasprave ja bih molio da se mi založimo za to da to prođe.
MUHAMED FILIPOVIĆ: Gospodine predsjedniče, samo dvije opaske. Ja sam isto tako uvjeren da je ipak najvažniji cilj ovog sastanka opipavanje spremnosti i sposobnosti da se sada već dođe do nekog političkog sporazuma, to je glavni cilj, drugo, imamo pokušaj da se poveže humanitarna situacija sa političkim rješenjem, i treba očekivati da će zapravo praktično u Ženevi trebati na izvjestan način načiniti korak naprijed u približavanju političkog rješenja i mi moramo biti spremni na to. Neće biti povoljnog procesa i razvoja na humanitarnoj oblasti ako ne budemo ostvarili neki progres na političkom planu. Ova delegacija u kojoj sam ja bio skoro od početka ima maltene kontinuirano je svagda se ponašala sukladno načelima demokratske i odgovorne politike, a to znači da smo mi zauzimali stavove, razmatrali i utvrđivali neke mogućnosti ostavljajući svagda, da konačna instanca bude ona ustavno-pravna instanca koja donosi, dakle nikada nije delegacija u bilo kojoj formi prejudicirala konačno rješenje i uzurpirala na bilo koji način prava, bilo Predsjedništva, bilo Skupštine kao organa. Skupština je postavila da tako kažem neke limite, limiti su teritorijalne remidikacije, koje se temelje na principu da se ne mogu etničke teritorije i države praviti na neetničkim teritorijama, drugo, da središnja Republika Bosna je ona koja je nosilac kontinuiteta državnog, pravnog, prema tome i geopolitičkog i istorijskog kontinuiteta Bosne, bosanske države sa pripadnom joj, tako da kažem, maritimnom karakteristikom, sve su manje-više južnoslovenske države postale pomorske države osim Makedonije i Bosne, i to je oduvijek bila i ona mora držati se tog karaktera. To su neki limiti koje je Skupština postavila, plus da bi bilo bitno očuvati uniju i zaštititi je od arbitranih solucija. Pod arbitranim solucijama mislimo na izdvajanja putem referenduma, koji bi bili pod nedemokratskim i tako da kažem
uvjetima, koje ne podrazumijevaju restituciju ljudskih prava ostvarivanja. To mislim da su oni limiti koje ćemo morati poštovati i moramo biti spremni, gospodo, da idemo u susret rješenjima. Nisam siguran da ćemo moći ostvariti dobar zamah na planu rješavanja humanitarnog problema i egzistencije očuvanja naroda, ako ne napravimo izvjesne političke korake.
IZETBEGOVIĆ: Predlažem da osnovna rješenja, odnosno odluka Skupštine s tim, da se maksimalno riješi teritorijalno pitanje. Dva, da se funkcije unije prošire, pojačaju, da u tom pravcu djelujemo, da se prošire. Treće, da se ukine odredba demilitarizacije, mislim da ovu odredbu možemo ukloniti, ona je sporna mogli bismo o njoj da popričamo, moglo bi se braniti i obrnuto, da se ništa ne potpisuje, neposredno sada osim ako baš bude rješenje zadovoljavajuće, baš i ne očekujem, i da se odbije pokušaj povezivanja humanitarnih i političkih pitanja energično da se odbije to. Uslovljavanje ovo što je nastalo, to ćemo mi morati, apsolutno mogli bismo i zatražiti mogli bismo postaviti pitanje daljeg Ovenovog rada u ovoj komisiji, s obzirom na to da mi to doživljavamo kao čistu vrlo jasnu ucjenu, to bar ucjenu glađu, to je krajnje nekorektno, i što njega po mom mišljenju diskvalifikuje kao nekog objektivnog arbitra u ovom slučaju i nekog posrednika, dakle, međutim, mislim da bude odluka osnova, s tim da se teritorijalna pitanja u jednom pitanju u jednom pravcu nastojanja teritorijalni problem da se rješava maksimalno, tako da se genocidna područja izvuku iz kontrole četnika i ustaša, da naime da se funkcije prošire, da se ništa ne potpisuje, da se služba demilitarizacije ukine, rekao bih dvije-tri riječi o demilitarizaciji, mora se braniti i jedna i druga teza naša je onda kada smo mi prihvatili tu demilitarizaciju, onda smo ovako računali, lako oružje neće niko predati, svakako, prema tome, ko će biti demilitarizovan, biće one strane koje imaju teška naoružanja, prema tome nas ne pogađa tako smo rezonirali, nas određene demilitarizacije ne pogađaju, jer oni će morati da predaju tenkove, i kontrolirati tešku artiljeriju, oni bi predali 100 tenkova
mi bismo predali četiri ili 10, ne znam kakav je odnos trenutno, artiljerije isto tako jedan naprema 10, lako naoružanje svako će sakriti, naravno ili će predati policiji, pa smo smatrali da može biti jedini način da te tenkove iz Bosne uklonimo, taj. Međutim, nakon obilaska Bosne i Hercegovine ovamo čini mi se da mi moramo i nama treba Armija i mi trebamo osigurati da ipak pravno ona mora, da postoji kao Armija Bosne i Hercegovine, nama ne odgovara demilitarizacija Bosne i Hercegovine, jer nas niko neće štititi, ako nam negdje upadnu, mi to zaključimo, a onda čujemo kako su upali u Zvornik, pa pobili ljude, prekinuli tamo, ko će nas zaštititi, jedino može vojska da nas zaštiti, prema tome držim da bi vojsku trebali sačuvati gore. Držim da bi u tom pravcu trebala uputstva da idu delegaciji uz naravno prilično široka ovlaštenja da delegacija može da malo manevriše u tome u pregovorima. Držim da potpisivati ništa nećemo, ne vjerujem da će nam biti ponuđeno nešto tako dobro da mi možemo kazati mirna srca možemo ovo da potpišemo, da se vratimo u Bosnu i Hercegovinu, naravno, ako bude ono neko rješenje koje je ni tamo - ni vamo mora se ponovo ići na Skupštinu i na Skupštini rješavati itd.
MIRO LAZOVIĆ: Imao sam dva pitanja, koje ste vi već jedno pomenuli. Kao što znate stav Skupštine, ali tako je dosta i nejasno moramo to priznati. Baš se to odnosi na teritorije na kojima je pretežno živio muslimanski narod, i u čemu se zadovoljiti sa jednim brojem tih teritorija, koji je to procenat koji će nas zadovoljiti, da kada se već razgovara o nekim teritorijalnim ustupcima, to bismo morali znati, da li je to jedna opština, dvije opštine ili 500 km2 ili dalje, uglavnom sigurno da sve nećemo dobiti, ako se mislilo na sve teritorije treba znati da se to ne može sve dobiti, sve uz Drinu i plus Prijedor i Ključ, i ne znam koja su to mjesta. Valjalo bi razmisliti koji je to procenat o kome bi naša delegacija bila spremna da razgovara. Drugo pitanje je Oven i njegove neke nove izjave koje su se jutros čule na radiju, da će se na samom sastanku u Ženevi razgovarati o raspadu Bosne i Hercegovine, sa mogućnosti da se Srpska Republika, odnosno Herceg Bosna, ova pripoji Srbiji, ova Hrvatskoj, ako se to ne mogne ovaj put, to je sasvim izvjesno da će se to u narednom periodu učiniti, i da je odmah bolje prihvatiti tako nešto nego otezati stvari, ja molim da se o tome Predsjedništvo izjasni, i da se odluči o nekim političkim zahtjevima koji će ići u tom smjeru. Na bazi nekog iskustva ja ću pokušati, da se ovdje Predsjedništvo izjasni oko te izjave, i bio bih spreman da Predsjedništvo izgradi stav na kojem bi izašao na konferenciji da se Ovenu jednostavno uskrati povjerenje, da Predsjedništvo RBiH uskraćuje lordu Ovenu, umjesto u pregovaračkom procesu, ne može se igrati sa nama, ne može se na takav način igrati sa Bosnom i Hercegovinom s obzirom na ovaj narod koji faktički politikom i Engleske i njegovom doveden u ovu poziciju ne kažem apsolutno njegovom zaslugom, ali u velikoj mjeri i mnoge stvari, i preko humanitarne pomoći.
HARIS SILAJDŽIĆ: Ja ću početi sa prijedlogom Mire Lazovića, o Ovenu svi znamo sve, međutim ovaj prijedlog ne mogu podržati, razlog je što bismo se mi tada predstavili kao strana koja želi po svaku cijenu ili da odgodi, ili da ih neutralizira, ili na bilo koji način da nađe sredstvo za nastavak rata, to bi tako bilo, zbog toga, ne može to učiniti, možemo na neki drugi način, manifestovati naše nezadovoljstvo, ali je prekasno možda smo to trebali učiniti na posljedni put u Ženevi kada smo bili skoro spremni za to, prekasno je zbog toga, što bi se mi vidjeli kao, i onda bi sa punim pravom i agresorska snaga i jedna i druga koje su stavljene u dobar ćošak mogle bi odahnuti, i reći - evo, vidite, a mi se slažemo da Oven i dalje vodi, itd, evo muslimanska snaga konačno je dokazala da ne želi mir, prema tome s tim se ne bih mogao složiti, nama ne treba priča o Ovenu i njegovim izjavama, ja sam danas javno rekao stranim novinarima ovo - ako on misli da višak humanitarne pomoći može nastaviti doprinijeti nastavljanju rata, ergo, jer to što nismo imali dovoljno humanitarne pomoći jeste rezultat zaključka Ovenovog, da nam treba mnogo davati jer ćemo nastaviti rat, prema tome od sada pa nadalje znamo zašto smo imali malo humanitarne pomoći, zato što Oven tako misli. To je zaključak koji izlazi iz toga i ja bih se složio sa tim ovaj Stoltenbergov pomoćnik, ovaj Domelov, koji je potpuno zaključak izvukao, zašto da je bilo tačno što smo pretpostavili da nam se nada dovoljno humanitarne pomoći, zato što ćemo biti preuhranjeni pa nećemo ići na mir, ja mislim da ga tako treba diskreditovati, a ne ići na njegovo opozivanje, vjerujte da će se to shvatiti kao odluka da idemo u rat, a ne želimo mir, gledajući kako ti krugovi funkcionišu. Ovdje imaju dvije ravni, jedna je humanitarna, druga je politička, kada se tiče humanitarne ravni predlažem da obavezno, a to ima i političku dimenziju da obavezno pocrtamo i tražimo, insistiramo na zaštiti konvoja silom, Evropa je konačno spremna za to, i stalno insistiramo na tome od samog početka od Ženeve, ali ako nema zaštite silom, nema ništa od toga, naravno to ima političku dimenziju, ukoliko se konvoji budu štitili silom i ti koridori, naravno da će onaj ko zaustavlja konvoj biti marginiziran, neće imati onaj politički uticaj itd, to je sasvim jasno. Pored toga, insistirati što Karadžić odbija otvaranje tuzlanskog aerodroma, to je jedan humanitarni prioritet, otvaranje tuzlanskog aerodroma, danas je Vlada raspravljala o tome, mi imamo i prijedlog, sporazum sa UNPROFOR-om koji je naš prijedlog usaglašen sa vrhovnom komandom, mislim da je to potpisano, mi smo spremni da izađjemo na pregovore u Ženevi o tome. To je za nas, među nama rečeno, ovo je dosta tvrdo i on polazi sa neke maksimalističke pozicije, mi ćemo se prilagođavati. Međutim, osnovni je problem u tome što koliko mi je Ćurkin rekao to agresor neće dozvoliti, otvaranje tuzlanskog aerodroma. Istovremeno, Evropa ne insistira na tome. Može se desiti da tu bude nekog pogađanja, neke trgovine. Ja predlažem da mi ne izađemo samo sa potvrdom o sigurnosti konvoja, jer je to već jednom potpisano, ovim pozivom u Ženevu da idemo i da činimo još jednom diskredituju Ogatu, gore, njeno prisustvo treba da bude dovoljno, međutim kada je to već tako, ja bih predložio da naša delegacija izađe sa specifičnim zahtjevima humanitarnim prioritetima, koji se ne tiču samo konvoja, tiču se količina hrane koje su u Splitu ili Zagrebu, ne samo kod UNHCR-a nego kod svih drugih agencija. Ogromne količine su tamo mi ne možemo to prevesti zato što nemamo avione, zato što nemaju kerozin itd. da izađemo i sa specifičnim humanitarnim zahtjevima. Dakle, mislim da sam jasan, mi naravno da ćemo upozoriti sigurnost koridora i to je već učinjeno. Sa druge strane, imamo specifične humanitarne zahtjeve koji oni trebaju da ispune. Između ostalog, prebacivanje svih postojećih količina, da bismo desavuisali Ovenom stav. Jer ako imamo gladno stanovništvo s jedne strane i 150 km puno robe, nešto nije u redu. Ili da tražimo sa te platforme veće angažovanje sredstava za prevoz ili sama sredstva za prevoz, mi sada na Vladi imamo ideju na tome kako naći kamione, ali ovdje se radi uglavnom o avionima i kerozina, dakle o iznajmljivanju aviona i kerozina, to je vrlo skupa stvar, za jedan avion je osam miliona dolara uz kerozin, itd. Ta lista o prioritetnim humanitarnim zahtjevima koje treba gore iznijeti je pripremljena, upravo se prevodi, Vlada je pripremila i mi možemo ukoliko delegacija nađe za shodno da u tom obliku iznese to će biti spremno. Što se tiče političkog dijela i prvo, bilo koji aranžman sporazum bili preliminarno ili konačni treba da ima jedan integralni dio, a to je zahtjev sve tri strane za implementaciju. Dakle, o implementaciji se ne bi dogovarali apostoriori nego odmah, implementacija je zahtjev svake strane. Isto kao što smo neki dan razgovarali, Rasime, dogovor između Petkovića i tebe, po meni je zahtjev UNPROFOR-u - da interveniše kada bude trebalo. Ukoliko to naravno bude prihvaćeno, mi ćemo se boriti, bez obzira kakav je dogovor, i ja mislim da je Miro Lazović u pravu kada kaže da znam otprilike to koja je to teritorija. Tim gore često je i Lazović bio sa nama koji je bio u Ženevi, on je pregovarao, on nije samo informisao, to je godinu i po dana mi to radimo, dakle u pregovaranjima se moralo otići i do jedne granice odrediti neke granice, a da mi je ponuđeno kao definitivno i zauvijek za tu reduciranu osnu, onda smo 30 odsto rekli da to ne ide. Kada su nas pitali šta je to - to pokriva teritorije gdje se može vratiti stanovništvo u Krajinu i istočnu Bosnu koje nema sada gdje. To je povećanje iznosilo četiri odsto su izrazito naseljene muslimanskim stanovništvom, koje je genocidom ili etničkim čišćenjem protjerano sa tih teritorija, tamo ih sada nema, treba ih vratiti. Da sve teritorije ne mogu se vratiti jer nemamo vojnu silu, ali diplomatijom a neke teritorije, koliko je to četiri odsto - to je taj odgovor. Prema tome se odnosila tako i Evropa, sada je druga stvar, što je moj utisak, ja u nedjelju dana dva sam se puta sastajao sa Krajišnikom i normalno da je to i sa jedne, i sa druge strane ispitivanje raspoloženja itd. mi razgovaramo o humanitarnim stvarima o konvojima, o konvoju iz Breze, hoće li ili neće o šoferima, ali razgovaramo i o ovim stvarima. Ja vam kažem da ne postoji, ja ne vidim veliko raspoloženje sa njihove strane za bilo kakve ustupke. Nažalost, ja to ne vidim. Mada me Ćurkin uvjerava da kod Miloševića postoji takvo raspoloženje, kada sam ga pitao da li Milošević to može isposlovati kod ovih ovdje, nije bilo odgovora. (Nastaviće se