HARIS SILAJDŽIĆ: Ima jedna stvar. Mi moramo razgovore u Ženevi početi snimati na magnetofon. Da znamo reći Tuđmanu da je Neum bosanska teritorija. Da ne držimo predavanje o tome. Valjda mu to znamo reći. To mu je rečeno i uz to je i otišao.
Da smo drugačije nastupali dosad bismo potpisali Neum itd. Tako da nismo mi baš djeca tamo, razumiješ. To je jedno. Drugo, ova tvoja poređenja Sarajeva, Varšave, itd. Oni bi to dobili i Lenjingrad bi dobili da nije Zapad stao iza druge opcije. Zapad u Bosni stoji sa Miloševićem. Eto, tu je cijela razlika. Kad se govori još o Sarajevu ti govoriš o 12.000 mrtvih, ja govorim o 12.000 živih i budi uvjeren ovo što ja kažem po mom mišljenju mi predstavljamo narod i kažem ti od 100 ispitanika bez nekih foruma gdje svako pokušava ispasti patriota pa 10 opština u Sarajevu svih 10 što kaže predsjednik: čime? Oni dvije godine drže takvu stvar. Oni imaju dio Sarajeva i uspostavljaju vlast na tom dijelu. Imaju ga. Sad je samo pitanje vojne opcije, naravno s vojnom opcijom je sve moguće. Ja iz ovog tvog govora razumijem da si ti za vojnu opciju. Čekaj. Ne damo jedno, ne damo drugo, ne damo treće, to je vojna opcija. Ako ima vojna opcija, ne znam da li se to može izračunati. Ako postoji takva mogućnost da mi to vratimo vojnom silom, ja sam odmah za to. Ali ja koliko vidim odavde ovo Sarajevo - ima ovdje vojnih stručnjaka koji kažu ne treba nikako pregovarati - Sarajevo treba oslobađati iznutra. I to gospoda koja su tu komandovala u Sarajevu godinu dana. Pa što nisu oslobađali kad je na Borijama bilo potpuno prazno. Što nisu oslobađali? Što mi to ne uradimo konačno. Sad nas presijecaju kod Maglaja i Olova, a mi pričamo priče. Presijecaju nas. Mi ćemo biti enklava Sarajevo, enklava Tuzla, enklava Zenica. To je realnije. To narod vidi, boga mi. Pitaj telefonom, oni što kod mene dolaze, oni što ih ja znam kažu - naša djeca više ovako ne mogu. Mi ćemo imati divljake ako se ovako nastavi. Pravite mir. Kad sam ja u pitanju šta kod mene odlučuje - odlučuje to što 10 ljudi misli ovako najmanje. Neku noć je kod mene bilo devet intelektualaca, ljudi koji znaju da misle. I znaš kakav je odgovor - ma kakva cjelovita Bosna, ko to nas hoće do kraja baš da uništi? Ima jedna stvar koja je svetija od tog međunarodnog priznanja, a to ti ja kažem koji sam na tome dobro radio, a to je živ narod. To je to. Meni ne treba cjelovita Bosna bez naroda. Ni ovakva ni onakva. Ta unija, evo i unija, hajmo razglabati ti sad kažeš daj sedam-osam stvari. Ne slažem se tu sedan-osam stvari. Ne možemo napraviti nikakav rezime, jasno je to. O čemu se radi? Unija od tri republike i svaka republika ima svoju vojsku, svoju monetu, čuva svoje granice. Prema tome, ima i policiju. Ja ću biti jako precizan. Sve ovo što je sada vojska biće policija. Zakopaće kopove, sakriće tenkove pa će se to godinama kao tražiti od međunarodne komisije. Prema tome, imaš li granicu prema Srbiji izuzev ako je oni budu htjeli napraviti? Nema granice prema Srbiji. Imaš li granicu prema Splitu? Nema granice prema Splitu. To je unija koja se gore dogovara. Imamo, po svim nekakvim standardima koje ja znam, ako je moneta, ako je svoja granica, ako je svoja policija (koja je umjesto vojske), šta je to? Nemojte ljudi. Šta je to nego država koja će imati - u UN imamo jedno mjesto. Beograd će imati politiku ovdje i Zagreb tu. Sarajevske politike neće biti. Dakle, imamo Beograd imamo Zagreb. Oni će imati politiku, Sarajevo neće biti glavni grad ničega. Beograd i Zagreb će imati politiku mi je nećemo imati. Dakle to je ta unija koja može jednostavno u sendviču držati tu centralnu bosansku republiku dok se sama ne raspadne. I znaš ko će je držati, ne dvije te republike sa svojim policijama i svojom monetom nego velika Hrvatska i velika Srbija. Hoćemo li mi biti i ostati do kraja neodređeno nešto ili nećemo. Ja kažem da narod, svako se poziva na narod kaže mi nećemo do kraja. O tome se radi. Nećemo do kraja, hoćemo da ostanemo živi, i hoćemo da naša djeca ostanu živa. Kako može - onako. To je poruka koju ja imam. Možda ti imaš drugu poruku, samo da se razumijemo. Od desetak ljudi kojih je meni došlo, nakon zasjedanja Skupštine gdje smo odbili ono, pitaju u ime koga govore ti ljudi. Mi smo za 30 odsto. O tome se radi. Sad zavisi s kim govoriš? Da li govoriš s onim kome je obezbijeđen paket ili govoriš s onim koji u podrumu nema ništa. S onim koji uglavnom dobro prolazi i s onim koji vrlo teško prolazi, ko je izgubio familiju, kome je ostao jedan sin itd. Vrlo je teško u ime naroda govoriti. Ali, ja pretpostavljam da treba sabrati impresiju većine s kojom sam ja razgovarao. Većina ljudi kaže, i to ako hoćemo baš sirotinje kaže - vi ovo zaustavite kako znate, ostaćete u istoriji zapamćeni po tome što ste spasili narod. Manite se iluzija. Da smo mogli do sada nešto uraditi, uradili bismo. To je to. Prema tome, ja znam i meni znači Sarajevo isto tako i sve to. Uostalom, šta je Sarajevo, daj da budemo sasvim iskreni. Otkad su Hadžići i Pale bili Sarajevo? Nikad. Selo bilo i ostaće selo. Sad smo zapeli 10 opština Sarajevo. Kojih su to 10 opština Sarajevo? Ovo je ovdje Sarajevo. Svi iz Dobrinje su naveče dolazili u Sarajevo, niko nije išao odavde u Dobrinju da šeta, je li tako? I sad je 10 opština Sarajevo. Ima jedna doza patetike. Nije to više iracionalno nego figuriramo jedan drugog u tom patriotizmu kako smo mi za tih 10 opština. Kad mi je Krajišnik rekao moje Zabrđe itd. rekao sam mu - imaš jedan problem sa mnom, ja ne znam gdje ti je Zabrđe dok mi nije pokazao na karti da je kod Rajlovca i kaže; da to ne da nipošto. Ne daj ga, bogati, neka ti ostane Zabrđe. Prema tome ako govorimo o urbanom, ono što je simbol, ono što nosi, to je ovo ovdje. I Vogošću jedva čovjek prihvati da je to to. Da se razumijemo. I što bih ja sad upropastio ovo što ima zbog toga da bi Hadžići... Tamo je većina Srba i na strani su Karadžića. Možemo li u to sumnjati? Ne možemo. Evo ih bježe i biju se itd. Prema tome Krajišnik mi kaže - Jer ti misliš da nas ne treba ... Rekao sam - ne mislim, ko vas je tjerao, izvolite nazad. Srbi tako ne misle, Srbi hoće sami da žive. Gdje ćemo mi? Šta nama pripada, ne date nam ni Nedžariće. Sto sedamdeset hiljada ljudi imamo i pitam gdje će s njima?
NIJAZ DURAKOVIĆ: Ja se ne pozivam ni na kakav narod. Ako ne možemo referendum u Bosni... Napravimo referendum među svim borcima koji stoje u odbrani Sarajeva. Pitajte da li su za ovo ili ne. Okladiću se u velike pare s tobom da neće. Da se ne pozivamo ni na moje ni tvoje prijedloge. Metodologija istraživanja je vrlo složena. (Ne čuje se.) Dakle, ne tvrdim da znam šta Sarajlije hoće. Ne mislim to niti mislim da mi trebamo žrtvovati taj narod, ali tvrdim da ako pristanemo odmah na podjelu Sarajeva da mi onda dajemo sve koncesije za koncesiju. Oni idu megalomanski. Po čemu bi Ilidža bila srpska? Izvini, od 10 opština u Sarajevu samo su Pale dominantno srpske i Ilijaš je pola-pola. Sve su ostale... Je li Ilidža po imenu srpska? Po čemu je srpska? Ali oni su tamo vojno, pa moramo uvažavati neke stvari. Ti kažeš nije ni Vogošća Sarajevo. Vogošća je najveći industrijski centar BiH. To je zato veliko pitanje. Dvanaest hiljada radnika iz Sarajeva je radilo u Vogošći. Od Vogošće ima opreme par milijardi dolara. I nije baš beznačajna. Vogošća vrijedi više nego pet čaršija ako ćemo gledati ekonomski.
SILAJDŽIĆ: Ne gledamo ekonomski, o tome se radi.
DURAKOVIĆ: Znam da je Sarajevo četiri klasične komune. Nisam hodao dalje od Marindvora. Ali i Dobrinja je izgrađena - građani Sarajeva je izgradili. Izgrađena je zbog Olimpijade.
KLJUIĆ: Meni je neki dan došao Bogić Bogićević i rekao: Stjepane, ja te razumijem, ja sam bio u najtežoj situaciji u Predsjedništvu one Jugoslavije. Nisam slušao Miloševića, nisam imao vojske, a nisam htio da izdam Bosnu. A morate znati da u BiH, a danas mislim i na području cijele Jugoslavije, najteže je meni lično. Ali vidim ovdje nešto što mogu napraviti kao neku sublimaciju svih ovih ideja i treba da prenoći. Haris je najrealniji. On je idealista, ja sam idealista. Hajmo prenoćiti. Jer imam osjećaj da smo svi na istom putu da uvažavamo argumente i da kažemo - objektivno Bosne onakve neće biti, ne daju Amerikanci vojsku da čuva vanjsku granicu. Kad bismo mi čuvali vanjsku granicu mi bismo imali uniju. Objektivno i to, ja sam vas pitao jeste li za uniju ili niste. Vi meni rekli da jeste, ali iz diskusija vidim da vi, kaže Silajdžić da narod nije za uniju. Pa da mi napravimo jednu pauzu, da pozdravimo generale i da se večeras rastanemo, a sutra, ako bog da, ili prekosutra kad budete imali vremena da mi još malo vidimo ovdje. Da napravimo taktiku. Za pola sata ćemo sutra završiti. Može i večeras da kažemo ovako - naše su želje, a ovo je realnost. U realizaciji do toga moramo biti malo i mi mangupi. Mi ćemo, koliko sam vidio večeras, a vjerujte ja sam čovjek koji dobro vidi, sudbina Bosne u onom što Silajdžić kaže, ali mi to ne smijemo reći. A to efendija najviše na tebe se odnosi, jer ti si glava Bosne. Ja sam jednom davno dao izjavu pa me ružili u Zagrebu da je Alija Izetbegović otac moderne Bosne. Međutim, propala i Bosna, propašćemo i Alija i ja i svi ćemo propasti. Znači, moramo napraviti jedan politički okvir gdje ćemo uvažiti ovo Durakovićevo. Nećemo mi na pregovorima, tako se pregovara. Ti imaš donji prag, a donji prag je bosanska republika sa 33 odsto. Nezavisna. Ali ona dobiva u Ženevi Neum, dobiva mjesto u Olimpijskom komitetu, KEBS-u i UN. Ali mi to ne smijemo reći narodu, jer koliko god Silajdžić kaže da njemu dolaze ovi, on kaže da odemo na Borje sad. Vojnici će nas ispljuvati. Dakle, da napravimo taktiku. Zastupaćemo uniju što je moguće čvršće itd. Za muslimanski narod, što je najbitnije, on mora imati 33 odsto. Ja znam da sam ja tu oštećen. Znaš zbog čega? Zato što neće imati Ploče, a imaće Bugojno i Travnik. A Hrvata u Bogojnu, Travniku i Jajcu bilo je približno Muslimanima. Da nije bilo Bobana i Tuđmana tamo bi sve moglo biti i po Vens-Ovenovom planu vratiti, ali nisu, odustali su od toga. Zašto? Što su odmah rekli hoćemo hrvatsko sveučilište u Mostaru. Budale jedne. U Zagrebu nije hrvatsko sveučilište itd. Dakle, imamo okvir političkog djelovanja i tu se svi slažemo da ćemo ići taktički na uniju da bismo dobili bosansku republiku. I to je vrlo bitno. Pazite, ovo što ja govorim ovo je ... Ali da pokušamo čak i podjelu Sarajeva da ne priznamo, a da od dva zla - da srpske policije na sve strane i artiljerije, da izaberemo srpsku policiju. Prema tome, možemo se vratiti ovdje. Ja sam završio. Htio sam da kažem da postoji neka taktika koju moramo imati i zbog vas i zbog nas ovdje. Budućnost je ono što je Haris rekao. To je finale, to je završeno. Jedino nas bog može spasiti razvojem situacije u Rusiji, jer ja sam svim novinarima govorio da je problem Bosne i Jugoslavije eksperiment za svjetski fašizam. Ima tu Kina koja stoji, ne zna šta će s onim ljudima. Molim vas, da ne prejudiciramo stvari, da napravimo jedan okvir koji je nerealan, a i koji je moralan s naše strane, a da dođemo do bosanske republike sa što većim procentom i onda ćemo mi, kad to završite, nema Predsjedništva više, nema ništa, biraju se unije nekakve, bira se novo Predsjedništvo. Ali će biti borci za ljudska prava ovdje. Ja ću vam biti jedan od boraca za ljudska prava. Poznavajući efendiju, ja ću biti obična figura, jer će efendija dati ljudska prava svim narodima.
SILAJDŽIĆ: Ja bih samo Stjepana upitao. Imamo te tri republike. One dvije idu sa svojim centralama - Beograd, Zagreb. Ako ova nije suverena i samostalna država, onda imamo dvije - jednu veliku Srbiju suverenu, jednu veliku Hrvatsku suverenu, u sredini bosanska republika ne suverena. Da li to prihvata kao Bosanac?
KLJUIĆ: Ne prihvatam. Ja hoću suverenu bosansku republiku koju ti zastupaš. Ali neću to da kažem Karadžiću i Bobanu sad, nego ću da nas dovede međunarodna javnost.
SILAJDŽIĆ: Vidiš da cijelo vrijeme radimo tako.
KLJUIĆ: Ali ima još nešto. Ako oni zadrže te republike, nisam siguran da će dobiti međunarodno priznanje, jer se turski dio Kipra otcijepio prije 15 godina i živi, ali nema međunarodnog priznanja.
PEJANOVIĆ: Jedno pitanje je bilo koji je to minimum na kojem mi stojimo o pitanjima koja su predmet potpisivanja mirovnog sporazuma. Nijaz je to pitanje otvorio i ne bih ga ponavljao, ali bih na nekim pitanjima imao potrebe da dam neke argumentacije koje su drugačije.
IZETBEGOVIĆ: Šta će nam argumentacije i raspravljanja. Koji je to minimum?
PEJANOVIĆ: Što se mene tiče, minimum je ono što je Skupština uspostavila. Procenat, izlazak na more, podrazumijevao se tad izlazak na Savu. On se nije ni pojavljivao kao problem, možda je izbor rješenja bio problem. Ali izlazak na Savu nije bio problem. I Sarajevo. U ranijim pregovaračkim momentima bilo je od manjeg interesa za Srbe. Mi smo progurali protektorat. Tada možda zahvaljujući onom pritisku u Ženevi svih kad smo se tamo našli. Ali oni su očito sad obnovili drugačiji interes i to ide s mukom. To je za mene bila druga teška situacija u ovoj našoj pregovaračkoj misiji poslije one prve kad nas je predsjednik pitao hoćemo li se odlučiti da idemo na tri cjeline Bosne. To je bilo zaista teško. I ovo sad oko Sarajeva. Ja sam i tad rekao na konsultacijama da smo za protektorat. Haris je iznio argumentaciju koju je danas iznio i onda smo svi odlučili da se uđe u razgovor bez donošenja odluke. Što se Sarajeva tiče, ja bih se zalagao za protektorat; ali sam na pitanje koja sam imao prije dva dana na Hajatu ljudima rekao ovako: osim vojne opcije, osim vojnog rješenja, mi imamo dva izbora. Jedan je protektorat, a drugi je nagodba. Ja bih bio sad u ovoj fazi da se borimo za protektorat. To su za mene, predsjedniče, minimumi. Danas je Haris ili ste vi iznijeli rezervnu varijantu da li da odustanemo od pregovora pošto ne idu ili da sve prenesemo na Savjet za bezbjednost. Ja bih tu varijantu držao samo u rezervi. Ne bih da bude naša varijanta na kojoj mi radimo. Ili ako možemo da je diplomatski pripremimo, pa da bude spremna varijanta. Kad sam saslušao vas i Harisa ja bih posebno sugerisao da vi, ovo što ste danas govorili, kažete za javnost. Jer se naša javnost priprema za ono što je pred nama. Mislim da je toga falilo i da to fali. E sad, ja bih, ako dozvolite, još otvorio neka pitanja koja su bitna dok mi vodimo pregovarački proces. Ja bih to vas pitao, ali vi ste djelimično odgovorili, pa neću dugo.
To je, kako mi stojimo sa milicijom, možemo li naše linije odbrane izdržati jer smo, očito, izloženi ofanzivama s obje strane, negdje manje negdje više. Mene je toga strah. Jer, ako bi se nama desilo, predsjedniče, da nam padne negdje linija gdje se dugo ginulo, to bi djelovalo negativno na druge odbrambene linije. Ja ne pitam sada, neću da uzimam vrijeme, ali bih volio da znamo kako stojimo i dokle možemo i kako možemo. U tom smislu ja dijelim Harisovo mišljenje da smo mi u kritičnom momentu. I sad, oprosti, tu se ja razlikujem možda u nijansama i od mojih kolega iz opozicije, uslovno rečeno mada ovdje nema opozicije i drugih. Ja sam prije dva mjeseca govorio ono što je danas Haris govorio. Imao sam takav odnos prema miru. Mene je na to ponukala i natjerala najviše nevolja ljudi s kojima sam u direktnoj vezi u Sarajevu. Kako god mi okrenemo, njihov zahtjev je da stane i nemojte da tu dijelimo ... Ljudi su puno već izgubili od svojih najmilijih do gubitka osnovnih uslova za životnu egzistenciju. Prema tome, ja sam za to da mi dobro i isplaniramo šta može dati mirovni proces i koje mi varijante možemo sve imati u igri taktički i da ubrzamo s naše strane, koliko je moguće, mirovni proces i da dođemo do potpisa o miru. U tom smislu ovdje je otvoreno pitanje - kakvu formu udruživanja uniju da guramo dalje. Ja sam na tu temu naišao malo i sa kad je bio razgovor sa ambasadorom američkim. Pitao je on mene neke stvari, kao što nas stalno pitaju. Ja sad ovdje govorim pred svojim drugovima i mi smo svi prijatelji u ovom ratu - ja mislim da je ovom napaćenom narodu, a tu je većinom muslimanski narod pa onda mi koji smo tu zajedno, da je najpotrebniji mir i sačuvati živu masu. Dalje se ona na bi smjela gubiti. Drugo što je muslimanskom narodu najpotrebnije jeste državotvornost, državni subjektivitet. Mislim da je tu naša borba potrebna i još veća. Mislim da je veliki rizik sada da otvaramo, da mijenjamo koncept unije jer bi nam se moglo desiti da možda izgubimo sad više nego kasnije. Kasnije možemo dobiti više, u miru ako dođu one teže varijante. Ja sam zato da mi međunarodni subjektivitet sada čuvamo kroz formulu i tu bih molio da se razjasnimo do kraja i ujednačimo, inače mislim da smo u svemu ujednačeni. Te sumnje hoće li ovaj dio bosanske teritorije i Bosne biti, koliko će biti demokratski, koliko će biti ravnopravnosti za sve narode ne bih otvarao zaista, jer mislim da su ljudi dovoljno u ratu ispatili zajedno da u miru samo to može biti bolje. Evo toliko, predsjedniče, hvala.
Predlažem da ako možemo do sutra, ako nam treba, ako ne možete danas izvesti zaključke, da jedna grupa sroči to u nekoliko tačaka, da verifikuje i da delegacija to ima. (Nastaviće se)