Magnetofonski snimak sjednice Predsjedništva RBiH, od 15. decembra 1993. godine (5)
ALIJA IZETBEGOVIĆ: Mislim da je samo sporan problem unije. To je jako pitanje. Da vidimo šta da uradimo. To među nama nije sporno. Mislim da nije sporno ovo da idemo sada, kad je riječ o RBiH da kažemo da ona treba da bude najmanje 33,3%. Da li je to neophodno. Mislim da više dobiti ne možemo. Toliko, vjerovatno, možemo. Da vidimo da li bi pregovarači smjeli, ako nam to bude ponuđeno, zaustaviti se na tome ili bismo morali kazati mi to ne prihvatamo hoćemo sve.
Dakle, držim da bi 33,3% bilo nešto što bi se moglo prihvatiti. Pod uvjetom da se osigura izlaz na more kod Neuma i izlaz na Savu kod Brčkog - varijanta luka, a ne ono drugo. To su dva dopunska objekta.
Treća stvar, Sarajevo i Mostar dvogodišnji mandat - prvog UN, drugog EZ. Mislim da smo u tom pogledu saglasni. Nama se činilo da se više dobiti ne može. Nemamo podrške Zapada. Čim kažemo više, oni kažu nagodite se sa Srbima ako hoće da dadnu ili neće. U tom pogledu postoji podrška. Postavlja se pitanje pozicije takve jedne republike. Mislim da smo saglasni. To mora da bude demokratska država u kojoj niko neće biti progonjen zbog vjere i nacije. Mislim što se tiče njenog položaja trebali bismo da guramo dalje uniju i da to ostavimo za neku budućnost. Evo i zašto: iz više razloga. Jedno je što postoji šansa da se kroz to očuva, da dođe do promjena raspoloženja ko zna. Iako vam moram reći da sam vrlo skeptičan u pogledu procjena. U Srbiji će situacija biti najgora. Ali ona može da ide na ruku fašističkim... Sjećate se šta je bilo u Njemačkoj. Upravo inflacija gdje ste morali ponijeti korpu para da kupite hljeb. Dovela je do fašizma. Jednostavno ne možete prognozirati kakav razvoj bi stvari bio, šta može da se dogodi. Može apsolutno da ide na ruku ovim ljudima. Vidiš kakva je prognoza čuvenih stratega. Stvari se okreću u drugom pravcu. Iznenađeni su razvojem u Rusiji. Niko nije predviđao to, iznenađeni su pobjedom ovih ljudi tamo. Dakle, prognoze jednostavno varaju. Sve to dok ne dođe na test nije sigurno, a najmanje to hoće li to biti baš proljeće i kakav bi bio efekat toga. Ne bih se ja u to jako pouzdavao. Gledao bih malo bliže ovdje situaciju u nas u Bosni. Koliko možemo da se održimo. Da li možemo da ishranimo svijet. Vidite, napori su usmjereni na to da konvoji idu. Mi činimo sve za konvoje jer znamo da nam je to formula. Neka prolaze konvoji i neka ima svijet hrane koliko-toliko. Neka ima 300-400 grama po glavi, mi ćemo se spasiti i dočekaćemo to proljeće, pa ćemo vidjeti kako ćemo dalje. Dakle, držim da bismo trebali da idemo na to da održimo vanjske granice zbog toga što nam ostaje šansa da se dalje borimo za cjelovitu Bosnu. Ako se ona mogne održati. Što se mene tiče, reći ću vam šta ja mislim. Ako hoće Srbi i Hrvati moći će se... Ako oni neće, ona se neće moći održati. Muslimani ne mogu sami održati BiH. Prema tome odgovor zavisi od ta dva naroda ili građana unutar ta dva naroda. Ići ćemo na nekakvu građansku državu, ali barem 52-52 procenta treba htjeti tu državu pa da ona barem formalno može da postoji. Iako ona nije stabilna bez 70-80% da ljudi hoće i srcem i dušom tu državu. 10-15% ako tu državu obara ili joj radi o glavi nema hajra. Dakle, da li će BiH postojati ne zavisi od Muslimana, nego zavisi od Srba i Hrvata. Ako oni na to odgovore da, onda je sve u redu. Ako odgovore ne, nema BiH. Prema tome ključ je u njihovim rukama. Ali održanje ovog jednog okvira pruža šansu da dadnu pozitivan odgovor jednog dana. Neodržanje tog okvira više nema ni šanse, nema ni teorijske šanse. Iz tog razloga hajmo održati i drugog razloga - recimo da se krene na izlazak i tada možemo reći - možete izaći, ali vratite još te teritorije. Bez toga više ne možemo da uradimo, izgubili smo adut. Ne možemo da kažemo danas - sutra možete izaći, mi ćemo vam dati pozitivan odgovor, ali ima da vratite još pet-šest gradova, još nekih tri-četiri procenta teritorije. I za to bi to trebalo. U međuvremenu se postavlja pitanje kako će postojati to. Ulazimo u jedno vrlo mutno vrijeme. Mislim da smo se oko ovih četiri-pet stvari usaglasili. Samo je problem bosanska republika, unija, njen položaj itd. Tako da je o tome raspravljano. Ima tu jedna stvar koja je dosta maglovita. To je jednog dana uzmimo, potpiše se i počne da teče vrijeme. Četiri mjeseca se navršava, ja i Haris treba da se promijenimo, dolaze ljudi, dolazi Karadžić. Ne zna se ko će doći. Oni zamrznu, jednostavno ne dođe niko na to mjesto, primijene sistem opstrukcije. Država ne funkcionira. Tamo mjesto upražnjeno, tamo se nađu njihovi hababi i kažu hajmo ovu stolicu proglasiti upražnjenom jer vidite oni nisu imenovali itd. Sve se može iskomplikovati. Mi moramo kazati našim pravnicima ovdje da skontaju formule koje se imaju da ubace, a koje ne čine neku vrstu automatike u ovome.
U slučaju opstrukcije onih drugih dviju strana da ova BiH, ako oni ne dođu, automatski se nastavlja funkcionisanje države ovdje dok god se to ne zamijeni nečim. Sada u stvari manjkaju te odredbe u tim tekstovima - i vi ne vidite pravnu situaciju koja može nastati nakon četiri mjeseca kada se potpiše dogovor.
Ja sam prvi predsjednik te neke države, ali poslije četiri mjeseca rotacija kojom će se automatski kazati mandat Izetbegovića istekao, ovaj drugi se ne odaziva, država ne funkcionira i oni vjerovatno misle da stvaraju jedan koncept - nisu mogli ubiti BiH ali će se samoubiti. Izvršila je samoubistvo na taj način. Ne ubistvo države nego njeno samoubistvo jer ona bi sama potpisala neki dokument koji ne bi mogao da funkcionira poslije nekog vremena.
Ako sad sumiramo prvo unija ostaje iz ona dva razloga. U međuvremenu se ubacuju odredbe koje bi osigurale automatizam opstrukcije njihove. Traži se najmanje 33,3% za Republiku, izlaz na more, suvereni izlaz na more, izlaz na Savu luka Brčko, a što se tiče prostora 33% to ćemo pregovaračima dati neka izganjaju maksimalno najpovoljniju kombinaciju teritorija od 33,3%. Ako uzmemo u centralnoj Bosni nešto više onda ćemo malo manje, morati u istočnoj Bosni. Ali uglavnom taj zbir mora da postoji. I u pogledu dva grada mandati. Ne bih ih zvao protektoratom, nego mandatima.
MIRKO PEJANOVIĆ: Šta ako onakav i dalje bude Tuđman? Šta mi možemo uraditi? Može li se na njega izvršiti neki pritisak na koji mi možemo računati a ne koji mi očekujemo?
HARIS SILAJDŽIĆ: Prvo, bez obzira šta oni budu odlučivali, mislim da će
se, moje je mišljenje, rješavati sve. Mislim da situacija ide prema tome da se sve ipak riješi silom. Najvećim dijelom. Ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj itd. Ja to tako vidim. Ovo pitanje da li se Tuđman može promijeniti, mislim da ne može. Nije mogao prije 20 godina, kamoli sada. Taj čovjek pravi probleme i Hrvatskoj, i Bosni i cijelom svijetu. Jednostavno on neće da vidi ponekad da vuče krivi potez. On je jedan od onih koji uvijek vuče prave poteze. S tim se čovjekom, po meni, ja mislim da Njemačka nije u stanju na njega izvršiti pritisak. Malo bih se vratio na konsultativni dio sporazuma i ingerencijama centralne vlasti. Ne znam ko je sve bio tada s nama - bio je Filipović i još neko je bio. Uglavnom, predsjednik će se sjetiti.
Mi smo posebno insistirali na tome da bude Vlada, a ne tri - tri - tri. Samo će Vlada odlučivati. Zašto Vlada? Upravo da bi se produžila ta nit legitimiteta BiH itd. Pa smo došli do sedam-osam ministarstava koja će biti zajednička. Boban je govorio da to ne treba i Karadžić. U Ženevi je došlo ponovo do pitanja šta su ingerencije... Jednostavno su i Boban i Karadžić odbili. Ne samo neke zajedničke snage, nego i granice, moneta, praktično nema nikakvih centralnih opcija. I oni na tome čvrsto stoje. Vojska ništa. Naravno vojska će u policiju. Ukoliko ostane tako, ja predviđam sljedeću situaciju. Ne treba puno ni Karadžiću ni Bobanu samostalnosti. Što će im. Oni imaju program ujedinjenja i jedni i drugi i oni će taj program završiti kad-tad. Međutim, u kakvoj smo mi situaciji, dakle, srpska republika ima Beograd i iskazuje svoje interese kroz Beograd, Beograd ima sjedište u UN koje će mu biti vraćeno. Zagreb isto tako. Njima se neće uopšte žuriti da se osamostale ili da dobiju priznanje. Znači da hrvatski dio, odnosno srpski dio imaju suverenitet kroz Zagreb i kroz Beograd i imaju zajedničke granice.
Kakva je naša pozicija? Dakle, Beograd ima suverenitet, Zagreb ima suverenitet i Sarajevo nesuverenitet. Gušenje ovog centralnog dijela, a blokiranje tog mjesta u UN. Ništa nije lakše nego tražiti da budu tamo ambasador koji se rotira i dva pomoćnika. On može blokirati sve. Mi ćemo dakle biti potpuno blokirani sa podijeljenim suverenitetom koji njima ne treba. Treba nama. Jedino ga mi nećemo imati. Oni će ga imati kroz Beograd, kroz Zagreb, mi ga nećemo imati.
Mi više nemamo pravo da govorimo o agresiji. Mislim da je tek onda Milošević završio posao. To je građanski rat u kome će oni vrlo brzo ispresijecati komunikacije, ne moraju ni ratovati, mogu nas u toj novoj konstalaciji odnosa sa novim granicama dovesti u situaciju kakva jeste. Da li prema tome sa ovim konsultivnim dijelom ovakav kakav jeste nama više odgovara da budemo samostalni ili ne? To je pitanje. Mislim da nam više odgovara da budemo samostalni. Ukoliko ne možemo izmijeniti konsultivni dio. Jer bismo zbog očuvanja tog okvira izgubili centralnu demokratsku nadu u BiH potpuno. Ja to tako vidim. Sarajevo bi prestalo da postoji kao glavni grad jedne suverene države. Ukoliko bi to bila samostalna država, ta samostalna država može tražiti garancije vojsku na granicama, sad se govori o partnerstvu u NATO-u koji ćemo vjerovatno tražiti bez obzira da li će nas primiti itd. Prijem u NATO je težak, a mi možemo tražiti garancije. Ono što nam daju još zovu se uvjeravanja. Uvjeravanja nam daje međunarodna zajednica koja nije ispoštovala ništa. Jednu rezoluciju o zabrani letova o bombardovanju Sarajeva itd. Sad mislim da sam bio sasvim jasan gdje je moja dilema. Tri dijela - dva od kojih se priključuju suverenim državama, suverenitet im ne treba, ne treba im sjedište u UN, a ono naše jedno jedino će blokirati. Prema tome mi ostajemo nesuvereni dio između dvije suverene države. Je li to perspektiva?
ŠIBER: Ako dozvolite da malo mislim politički i vojnički. Ja sam bio tri mjeseca na slobodnoj teritoriji od Međugorja, Metkovića, Mostara, Konjica, Jablanice i srednjoj i sjevernoj Bosni. Interesantno je ovo što predsjednik kaže da mnogi kažu samo neka stane. I što je Miro rekao. Ja sam vodio neku evidenciju. Ti koji kažu - samo neka stane to su oni domaći u tom gradu koji obično imaju čitavu porodicu. Ali pitajte u Zenici Prijedorčanina ili iz Sanskog Mosta ljude ili ovdje u Sarajevu Fočake. Dakle, opet implementacija. Znam da je u sporazumu zacrtano da se stanovnici mogu vratiti. Ko će to obezbijediti? I drugo, bilo kakav sporazum vezano za velike gradove, posebno ova dva najveća grada Mostar i Sarajevo moralo bi da obuhvati onaj dogovor još iz Ženeve vojni dogovor što je Delić potpisao 69. jula na aerodromu, to je trebao biti aneks ženevskog sporazuma gdje kaže da se artiljerija, teško naoružanje makne s brda, odnosno tamo piše nije prošlo naše, naša želja iz januara, da se preda UNPROFOR-u nego piše pod kontrolom UNPROFOR-a. Ali sad u tome što je pozitivno, što je Delić potpisao jedva smo to ugurali da se municija makne od oružja na razumnu udaljenost. Dakle bez toga vojnog nema konvoja, nema mira, nema kretanja u Sarajevu, Mostaru, Maglaju, Gradačcu, Tuzli itd. Hvala.
MIRO LAZOVIĆ: Mislim da u krajnjem slučaju jedna razumna odluka, razuman politički stav koji bi trebao da se proizvede od strane ovog Predsjedništva treba biti usmjerena ka mogućoj anticipaciji političkih procesa i na ovom prostoru, a pogotovo anticipacija onoga što hoće međunarodna zajednica. Nisam siguran da međunarodna zajednica hoće raspad BiH na način kao što je to Haris govorio. Da se priključe ove dvije republike centralnoj i ako je to Oven naglasio, ali ja Ovenu puno ne vjerujem. Oven je taktizer. Prema tome ne vjerujem da je stalo međunarodnoj zajednici da srpska republika ide u Srbiju, a Herceg Bosna u Hrvatsku jer bi time otvorili svojevrstan pretezan da se silom i terorom mogu mijenjati granice nakon ovih izbora i u Rusiji i Poljskoj i drugim zemljama mislim da bi to bilo suviše riskantno za međunarodnu zajednicu.
(Ne čuje se.)
Koliko god ovo sad izgledalo nerealno, ja sam ubijeđen da veliki broj Srba ne podržava Karadžića. Veliki broj Hrvata ne podržava Bobana. Ako mi ne budemo imali šanse za ponovnu reintegraciju tog prostora mislim da je onda i sudbina muslimanskog naroda veliko pitanje. Samostalna država će biti jedno izolovano ostrvo između dva velikodržavna koncepta - Hrvatske i Srbije koji neće odgovarati da se ta ....
Za tri godine doći će izbori, Harise. Nisam siguran da ćemo mi vječito ovdje ostati. Da će Karadžić ostati vječito tamo i Boban. Prema tome, zašto ne dozvoliti tom narodu, bh. narodu šansu da u jednom mirnom periodu ipak kaže on šta hoće. Ako mi sad napravimo pogrešan potez i oprostimo se od međunarodnog okvira BiH za stvaranje neke tri etničke države ja lično ne vidim tu perspektivu ni muslimanskom narodu. Izvinjavam se što ja govorim to kao Bosanac, ali imam i ja pravo na ovu BiH.
(Ne čuje se.)
IZETBEGOVIĆ: Mogli bi se stvoriti na ovoj stvari tim prije što je pitanje rasturanja... Zato bi, bez obzira na to što ima mnogo razloga za izvjesne dileme, sumnje i šta se može uraditi, a druga je stvar šta bi narod htio, trebalo bi ostati na nacrtu unije kao okvira BiH bez obzira što ona sad nije popunjena. Treba ostaviti kao teorijsku mogućnost da se Bosna očuva. Da mi idemo na to. U stvari, tako i glase ženevski dokumenti. S tim što - ko će garantovati bosansku republiku? Njena vojska. Zadnji put u Ženevi smo tražili da se povuče.... (Dalje se traka ne čuje.)
SILAJDŽIĆ: ...Srba i dobar dio Hrvata ne žele da žive sa Muslimanima. To je činjenica. Spremni su da ubijaju i da budu ubijeni za to. I jedno i drugo. Ja sad treba ponovo da eksperimentišem sa muslimanskim narodom zbog toga. Na ovim papirima, ove koje ja sada vidim na stolu, onakva kakva će unija biti, mislim da će upravo taj muslimanski narod pomalo platiti cijenu. Eto i oni koji žele da žive s njima i oni koji su realni toj Bosni oni će zajedno sa Muslimanima platiti tu cijenu. Zbog toga što neće značiti ništa, zbog toga što neće moći samostalno ugovor potpisati, zbog toga što neće moći UN svoju nekakvu politiku voditi nego politiku Beograd - Zagreb. Kad prođe ova tenzija oko Bosne, kad svijet zaboravi na Bosnu. Zašto čuvaju Srbiju? Da bi bila žandar.
(Ne čuje se.) Ovo su završni sastanci. Može se desiti da nas stave uza zid i kažu: Evropi je dosta, svijetu je dosta.
IZETBEGOVIĆ: Prema tome idemo sa ovim. Unija se održava, ona je koncept tekstualnog dijela koji predviđa uniju BiH. Reći ću sutra pravnicima da se skupe, da pregledaju ono tamo. Dalje, 33,3% je donja granica teritorije bosanske republike. Izlaz na more kod Neuma, suverenitet nad dijelom teritorije, izlaz na Savu u Brčkom i to Sarajevo - Mostar dvogodišnji mandat. To su glavna. To bi bilo ono s čim bi tamo išli. Sve drugo što bude odstupalo ispod ovoga, mi se vraćamo natrag, kažemo ne daju, ne može se, šta da radimo.
Sjednica je završena u 18.30 sati. (Nastaviće se)