BANJALUKA - Iako se za NATO često u neformalnom razgovoru među običnim građanima govori da je vojska, NATO je u stvari najbolje opisati kao koordinacioni mehanizam u političko-vojnim pitanjima u okviru kojeg se zemlje članice konsultuju o zajedničkoj odbrambenoj strategiji i misijama.
Najveća vrijednost NATO-a je set standarda, procedura i propisa kojih se pridržavaju sve zemlje članice, zbog čega je relativno jednostavno formirati ad hok vojnu formaciju i staviti je pod NATO komandnu strukturu.
S obzirom na to da NATO najveći dio svog vremena provodi u kreiranju procedura i standarda, koje onda uvježbava kroz prave vojne vježbe na terenu ili simulacije kojima se analiziraju različiti scenariji, kada dođe do krize na koju treba odgovoriti, kao što je nedavno bio slučaj s ruskim dronovima koji su ušli u vazdušni prostor istočnih zemalja članica, NATO je u stanju relativno brzo formirati misiju i aktivirati je zato što su svi formalni koraci već unaprijed poznati.
Ono što je često manje jasno je namjerno nedefinisano do kraja kako će, eventualno, biti donesena odluka o tome da li će se u slučaju prijetnje aktivirati vatreno oružje. Ovi detalji se svjesno ne saopštavaju javno, s ciljem da se i eventualnog uljeza drži u mraku. Neki analitičari smatraju da je Rusija odlučila da pošalje dronove na Poljsku upravo kako bi pokušala saznati dokle je NATO spreman da ide.
U toj "igri živaca" i jedna i druga strana testiraju odlučnost protivnika i pokušavaju saznati da li protivnik ima neke interne slabosti. Na primjer, Rusija bi željela da zna da li su NATO saveznici ujedinjeni, da li se pojavljuju disonantni tonovi i postoje li razmimoilaženja u definisanju misije i pravila upotrebe sile.
U formalnom smislu, svaku NATO misiju mora odobriti vrhovno NATO političko tijelo koje se zove Sjevernoatlantski savjet.
Sve zemlje članice se moraju usaglasiti s misijom, a onda je do svake zemlje individualno da stavi pod NATO komandu resurse koje smatra da može izdvojiti za misiju. Iako snage formalno ulaze u NATO komandu, svaka zemlja zadržava kontrolu nad pravilima upotrebe sile i može ograničiti na koji način će se njene jedinice koristiti.
U ovom konkretnom slučaju NATO je nakon aktiviranja člana IV, koji se odnosi na sazivanje formalnih konsultacija, odobrio misiju "Istočni stražar", a više zemalja članica odobrilo je resurse koje su poslale u Poljsku. Nakon definisanja same misije od strane političkog krila Alijanse, vojno krilo preuzima operativnu komandu i kontrolu i preuzima implementaciju misije. Detalji vojnih planova se obično ne saopštavaju javno i zbog toga je moguće pronaći medijske izvještaje o na prvi pogled kontradiktornim izjavama zvaničnika raznih zemalja o tome, na primjer, da li NATO ima plan da obara dronove, ili je cilj samo da ih se drži van kritičnih područja.
Osim zaštite vazdušnog prostora Poljske, misija "Istočni stražar" ima za cilj da testira nove vojne tehnologije i naučene lekcije implementira u sklopu svojih strategija. Na primjer, NATO članice su oborile dronove koji su ušli u poljski vazdušni prostor, ali svi se slažu da je dugoročno neodrživo dronove koji koštaju nekoliko hiljada dolara obarati projektilima koji koštaju na desetine miliona dolara.
Mark Rute, generalni sekretar Alijanse, nedavno je rekao da je namjera da se iz ove operacije i iskustva s dronovima napravi novi održivi program.
"Stalno učimo i prilagođavamo našu tehnologiju i taktike na osnovu promjenjivih prijetnji, a to uključuje i dronove", rekao je Rute i dodao da NATO želi da uključi iskustva iz rata u Ukrajini u svoje buduće planove.
(Objavljivanje ovog teksta je dijelom finansirano grantom Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država.)