ALIJA IZETBEGOVIĆ: Hvala, Mirku. Zlatko izvoli.
ZLATKO LAGUMDŽIJA: Ovo uopšte više nije sporno to da humanitarno pitanje i o... kao uslov da se učestvuje u tim razgovorima nisu sporni. Ono što bojim se da nam nedostaje. Moram priznati da sam u nekoliko prilika bio i očekivao sam da ću dobiti informaciju o tome, ali što nedostaje za odluku koja je bila pominjana na nekim radnim analizama jer bojim se da često su nam odluke zasnovane na impresijama, nekim željama najblaže rečeno - ono što meni nedostaje to je jedna jasna analiza, očekujemo šta se vojno može i pod kojim uslovima i u kojem vremenu.
IZETBEGOVIĆ: Postoji Zlatko analiza napisana. Vojna jedna. U zaključku stoji vrlo jasno mi ako budemo primorani mi možemo rat uspješno nastaviti, uz jedan uvjet. A to je da postoji saradnja Hrvatske i HVO-a. Bez toga se rat ne može nastaviti.
IZETBEGOVIĆ: Ne može nastaviti uspješno. Naime, neizvjesno je to bi bio jedan dugotrajan rat koji će ići na… I moglo bi samo da se prihvati ako nema baš nikakvog drugog izlaza, međutim, jasno je rečeno ovako bi se rat mogao nastaviti sa prilično sigurnim mogućnostima da se taj rat i dobije. I da se isto tako zadrži i da se on postepeno, polako drži. Pod uvjetom naravno (ne čuje se). Dakle u tom zaključku stoji, rat se može nastaviti uz uslov i na saradnji Hrvatske. Ili barem jednom dijelu. Naime, za pomoć u nabavci oružja i drugo što treba za rat da se bolja neometano može dobijati. Bila bi varijanta da Hrvatska sarađuje u tome da nam pomaže. A druga je varijanta da ne ometa. Ali ako nijedno ni drugo ne bude ostvarivo, rat bi mogao da se vodi jedno izvjesno vrijeme, ali izgledi takvog rata su... HVO to je vrlo nezgodna stvar, vi znate da je to varljivo kao aprilsko vrijeme, danas dobro sutra nije, danas mogu proć može proći neki konvoj sutra opet ne može. Hrvatska ima velike probleme i tim dijelovima koji su okupirani.
Evo sad imamo u Bugojnu vrlo tešku situaciju. Tamo je zategnuto vrlo. Naime, sad kad imamo situaciju gdje postoji sukob između Muslimana i Hrvata u Bosni, vi možete potpuno... da će oni, kako je došlo do toga to je drugo pitanje. Ja znam dobro iz direktnih razgovora, saznanja direktnih da mi nismo provocirali te sukobe, jer to je posljednja stvar koja bi nam mogla pasti na um. Dosta nam je što se tučemo sa četnicima pa nam sad treba samo da se tučemo i sa HVO. To je jednostavno van pameti. Potura nam se takva stvar da mi izazivamo sukobe u G. Vakufu, da hoćemo sad sukobe u Bugojnu itd. četnici su nam daleko samo 15-20 km odatle. Ispada da se tučemo na dvije strane. Taj argument je rečen i u stvari velika većina Hrvata koji gledaju HTV vjeruje da je to tako.
Pljuje po našim izbjeglicama, kažu: "Sram vas bilo, došli ste ovdje, a tamo ubijate naše sugradjane u BiH", itd. Vidite, tu situaciju i sa 300.000 izbjeglica. Položaj im je vrlo težak. Sve to treba uzeti sad u kalkulaciju kod ovih.
Niko nas istjerati iz Mostara neće. Ni iz Mostara, ni iz Gornjeg Vakufa ni iz Jablanice, to neka izvinu. Prema tome, to je zajednički dio BiH. Ovdje imamo u ovom dijelu potpunu kontrolu bh. armije. Dolje dijelimo vlast sa HVO dok se ne pogodimo o nečemu tamo. U centralnoj Bosni je ta vlast skoro sasvim pola-pola. Negdje ima HVO nadmoćnost u zapadnoj Hercegovini, ali ovamo mi imamo. Tamo gdje vlast bh. vlade, a to je gdje postoji bh. armija, tu će biti građanska država. I to mi trebamo vrlo jasno kazati. I tu će se uspostaviti. Tu će imati svako pravo, mi ćemo tu proglasiti postojanje građanske države. Proglasiti vrijednost Ustava BiH. Ako ga negdje ne prizna u Banjaluci, hvala bogu, priznaće ga jednog dana.
A što se tiče provincija uslovno sad nazvanih Mostar i Travnik, mislim da ćemo se tu sporazumjeti, jer jednostavno postoji potreba i druge strane u sporazumu. Zato treba pomoći vojsku, treba dalje koliko god se može organizirati da to uđe u te krajeve i da osigura tamo mir. Da osigura sigurnost ljudi. Ako uđe naša vojska u te opštine, ako uđe u drugih sedam polovina općina otprilike, Bosanski Novi, Sanski Most, Teslić, Brčko itd. ako u te dijelove općina uđe, onda mi imamo jednu prilično široku oblast. Onda ćemo pozvati građane neka se vrate u te krajeve i ovo što kaže Mirko u Foču neće čekati Bosanci da uđu. Po ovom programu možda direktno ide u Foču ako se to ostvari. Ne može da ide u Gacko. Ali u Foču bi trebao da ide prema ovom programu. Ljudi bi popunili te krajeve. Mislim da je to otprilike realan plan, samo moramo voditi računa o tome da ima jedna vrlo neprijatna stvar. Dijelovi našeg naroda koji je istjeran ne može da se vrate u Foču. Ljudi koji ne mogu da se vrate. Ali treba voditi računa ko god potpiše taj mir, biće proklet od onog dijela naroda koji se ne može vratiti. Reći će: "Ovi su nas ostavili tamo". Sad, jednostavno, to vam je ona situacija u kojoj kaže - neka idu vojnici, neka ginu, da bi bila slobodna Bosna. Ovdje vi morate praktički 50-60 hiljada ljudi kazati da se neće moći vratiti, da bi onih milion ljudi eventualno spasili. To je jedna nemilosrdna računica od koje ne možete da pobjegnete.
Da kažemo ovo nije prihvatljivo za motike, za puške, za ovo-ono mada mogu reći da je u Sarajevu teška situacija, kad sam ove motike spomenuo, danas sam razgovarao sa nekim Sarajlijama ovdje i nešto ih kritikujem za situaciju. Oni kažu znate li Vi, gospodine predsjedniče, da mi nemamo više u šta dženaze ove, nemamo sanduka za mrtve ljude, nemamo lopata da zakopamo. Ono smeće tamo, ona Ulica prkosa danas u "Oslobođenju" piše da je smetljište. On kaže da nemaju više lopata. Nema čime da radi. Ja sam njih i pozvao, ali oni se sada pravdaju da više ništa nemaju, da niko iz toga ne može ništa da stvori. Ja kažem, dobro što niste odmah reagovali kad smo juče donijeli tu odluku. Šta sad se vi pravite veće patriote u vraga. Ako smo vam juče dali tu sugestiju i dali vam to, trebali ste momentalno zvati te. Otvorite to, nema svijet šta da jede. Ipak, odluku donose ljudi koji najvjerovatnije imaju, ne žive baš isključivo od humanitarne pomoći. Masa ljudi nemaju. Danas je najveći problem pokop ljudi. Situacija je takva u gradu.
NIJAZ DURAKOVIĆ: Nije takva, Alija, brate. Jednostavno te dezinformiraju. Svaki privatnik ima daske da pokopa. Nego, treba jednom riješiti tu Vladu.
IZETBEGOVIĆ: Treba, slažem se s tim i mi smo to pokrenuli. Da ti pravo kažem, Nijaze, ja sam im povjerovao.
DURAKOVIĆ: Ne trebaš im vjerovati.
IZETBEGOVIĆ: Zato što mi je logično da poslije devet mjeseci blokade da nema od 100 potreba da nema 90 skoro mi je vjerovatno. Možda sad neke daske negdje ima. Ali da nakon 10 mjeseci blokade, da je vrlo vjerovatno da mase stvari jednostavno nema. Da nemaju. A ima, Nijaze, tih subjektivnih stvari. Ali da ne bi prešli na Sarajevo, to je poseban problem za sebe. Da se sad vratimo. Izvini, Zlatko, ja sam te prekinuo.
LAGUMDŽIJA: Ja ću nastaviti kod one analize na kojoj sam stao. Ja savršeno znam i jasno mi je, znam za tu analizu. Ona otprilike kaže ovako: "Ako nam Hrvatska pomogne i stane iza nas, onda je situacija složena, ali nije teška. Ako Hrvatska bude neutralna i pusti nas da radimo svoj posao zajedno sa HVO, onda je situacija teška. A ako oni budu protiv nas, onda je i složena i teška". Analizu u kojoj ne postoji u kojem vremenu će se sve to vidjeti, šta to kvantifikacijski za nas znači, to nije analiza u kojoj se mogu donositi ovakve odluke. Ona je mnogo bolja nego nikakva analiza. Samo kažem da meni nedostaje nešto prirodno nemamo ni mi Pentagon iza sebe. Savršeno dobro znam da je Armija napravljena za ovih devet mjeseci, pravo je čudo da smo za devet mjeseci ili ne znam ja koliko uspjeli napraviti ovakvu armiju, ali mi objektivno, ne optužujem nikoga, naprotiv samo govorim u kakvoj se situaciji nalazimo, da nemamo iza sebe jednu kvantificiranu analizu šta koji model za nas sve znači. I to je ono što nedostaje. Sad, šta je tu je. Mi bi, nama je jasno, slažem se sa svakim onim koji kaže da treba. Mirko je pokušao definisati i minumume ispod kojih ne možemo ići. Međutim, to je ključna stvar. Ja sam mislio, da se definiše minimum, pošto je to ključna stvar, ispod kojeg ne možemo ići. Tu
bih dodao ono što je profesor rekao da u te minimume spada svakako i reduzeiniranje provincija kako je rečeno.
MIRKO PEJANOVIĆ: Zlatko, izvini, ja sam mislio oko toga. Da predsjednik u razgovoru sa Amerikom iznese ideju da mi predlažemo međunarodnu ekspertnu grupu u kojoj će biti naši ljudi za provincije, granice provincija po principima koji su usvojeni u Ženevi. I da tu pokušamo dobiti novi dizajn. Inače ga ne možemo dobiti na kalkulaciji Karadžićevoj, Bobanovoj i na neki način otporu Alijinu. To ne možemo dobiti. To je jedna ideja koju sam mislio kasnije iznijeti, ali evo, pošto je ti otvaraš, ja odmah iznosim, hvala ti.
LAGUMDŽIJA: Ne otvaram je ja. Samo kažem pokušaću nekoliko stvari koje smatram da spadaju u minimum ispod kojeg se ne može. Druga je stvar što bi takođe trebalo realno napraviti procjenu. Šta mi realno možemo dobiti odnosno tražiti, odnosno da li je to što je realno možemo dobiti ovakvim i kakvim nastupom pada ispod tog našeg... To je ključno pitanje bar po meni da napravimo poređenje te dvije stvari.
Ako je to, ako mi insistiramo na državnoj delegaciji, ako predlažem, ja se savršeno slažem sa prijedlogom da to bude državna delegacija iz koje se puno toga vidi, ne mislim da Mirko treba baš ići - od Jevreja si došao do južne Afrike ... Ali delegacija koja je bila u Ženevi u sastavu Izetbegović, Silajdžić, Lazović, Šiber i prof. Filipović pitanje je da li tu delegaciju treba eventualno još proširivati. To je za mene ključno pitanje. Pojačati je, da budem precizniji, na različite načine.
Ja mislim da mi sad moramo, prihvatajći eventualno takav neki dogovor, neću da kažem besu, ali moramo bar biti načisto da idemo svi zajedno ka ovom stvaranju tog makar jezgra da bude građansko. Jer Muslimani mogu doći u poziciju da u jednoj takvoj BiH koja je decentralizovana država, da kod nje prevlada ono što su Srbi radili u Jugoslaviji pa da praktično unište BiH idući tuk na utuk nekom drugom. Ja sam protiv na svaki način prihvatanja eventualno modela koji ćemo poslije pokušati da jačamo unutrašnje granice, jer u njoj ne samo što neće biti Bosne, to je Nijaz rekao, ni Bosne ni Muslimana vrlo preciznom, a druga stvar zašto? Zato što jačanje unutrašnjh granica nas vodi u još jači rat nego što je ovaj. Onda se legalizuje stanje u kojem postoje etničke i muslimanske teritorije i tek onda međunarodnoj javnosti je iza sebe vrlo teško... Dakle, da skratim priču, ja sam za definisanje ovih minimuma. Eto, hvala predsjedniče.
MINISTAR SNABDIJEVANJA: Mislim da bi dobro bilo u nastavku razgovora o ekonomskim pitanjima da se da više značaja, jer stiče se utisak iz ovog svega kad se čita da je dosta to marginalizirano. Ako se ne budu pravilno postavila i riješila ekonomska pitanja, vrlo je vjerovatno da će to generirati i dalje oružane sukobe. I ako se potpiše mir, stalno će te čarke biti. Jer od toga se živi. U tom bih se zalagao da se ide na slobodnu trgovinu. A o tome da dalje ne elaboriram. Čini mi se da, ako se proširuje broj učesnika u razgovorima, ne bi loše bilo imati nekog ekonomskog eksperta, eksperta za ekonomska pitanja koji bi se našao pri ruci da zbilja neka fundamentalna pitanja iz ekonomije se više zalaže za njihovo definisanje u sporazumu koji slijedi. Drugo, mislim da bi dobro bilo tvrdo insistirati na rješenju izlaza bosanskohercegovačke privrede na more. Mi smo jednom prilikom razgovarali oko Luke Ploče na Vladi, odnosno na jednom ovakvom sastanku.
MAHMUTČEHAJIĆ: Prvo, od samog početka strategija ove države je bila strategija mira. Mi nismo nikoga napali, niti smo se pripremali da nekoga napadnemo, niti smo pak i kanili da to nekad uradimo. Mi smo zemlja koja je napadnuta na svakoj njenoj stopi i branili smo se. Stog nije ispravno po mom mišljenju postaviti pitanje jesmo li mi za rat ili mir. Mi smo za mir bili od početka, nego ispravno pitanje možemo li voditi odbrambeni rat dalje.
Prihvatanje ovako postavljenih uvjeta je, po mom dubokom uvjerenju, potpuna politička pobjeda onog političkog nacrta za koji se Karadžić, njega spominjem simbolizirajući zapravo taj nacrt, od početka zalagao. On je, da ponovim, vjerovatno prilično tačno govorio ovako.
Citiram: "BiH da, ali da se o njoj prethodno dogovorimo. Da se dogovorimo o nacionalnim teritorijama, o njihovoj razdiobi i suverenitetu naroda na njima".
U ovom trenutku ako mi kažemo, molim vas, mi prihvatamo takav politički nacrt, mi time automatski na teritorijama gdje Karadžić, opet kažem upotrebljavam to ime u pojmu u simboličnom značenju, gdje ima vojnu vlast i predstavlja nacionalnu teritoriju, svejedno je kako se šta zove to je sadržaj toga, i na taj način zapravo se rat koji smo vodili od početka, koji nam je nametnut, pokazuje potpuno besmislenim jer je doista bila ponuda BiH da, ali pod uvjetima da se dogovorimo o njoj. Prihvatanje takvog pristupa zapravo za naše ljude znači kako god to se legendiralo, znači i političku kapitulaciju i teško je vidjeti smisao i poginulih i ovih koji se danas bore. U ovakvom našem pristajanju mi ćemo razoružati moralno ljude koji se danas bore i to njihov najveći dio i nikakvog smisla neće imati čak ni u održavanju ovih linija. S tog stanovišta pazite, vratimo se na to. Danas ono što BiH objektivno ima nije rezultat ni pomoći spolja, niti pak političkog dogovora, nego doslovce aktiviranih unutarnjih snaga u BiH. Mi nemamo nijedne stope u BiH na kojoj možemo sjedjeti ovako i razgovarati zato što je to bila želja Vensa, Ovena, Bobana, Akmadžića ili bilo koga. To je doslovce jedan rezultat naše borbe oslobodilačke borbe.
Ukoliko se mi opredjeljujemo da li ćemo pristati na jedan već postojeći nacrt za koji se na Vladi zdušno i energično zalagao gospodin Akmadžić kojega mi dobro znamo da mi kažemo - ukoliko je to nacrt Amerike iza koga ona stoji, mi se pokoravamo, a s tim se ne slažem. I molimo da se on primijeni. Prije nego što dade, tek tad mi moralno nećemo krahirati u očima našeg svijeta na kojeg, ja duboko vjerujem, opstoji i budućnost obrane i opstanka BiH. Ne smijemo izgubiti tu posljednju tvrđavu naše budućnosti. To je volja našeg svijeta da se bori, odbrani, da ne popusti od svih tih haubica itd. da Sarajevo padne.
IZETBEGOVIĆ: Dakle, ja bih da ne bismo uopšteno vodili diskusiju, hajmo postaviti sljedeće pitanje - da li bismo prihvatili koncept u kojima bi se četnici stvarno povukli iz ovih 10 provincija i drugih sedam polovina. Da li bismo ili ne bismo. Naravno, ni ja ne bih to prihvatio ako oni to neće uraditi. Ali ako to hoće uraditi, pravo da vam kažem u velikoj sam dilemi da li da to prihvatim i da platim onu cijenu tamo da oni neko vrijeme ostanu. Ali, jednostavno to je ta stvar. Hoće li ostati ili neće ostati. Ja to lično ne doživljavam kao kapitulaciju. Naprotiv, ako bi se oni povukli iz ovih opština i onih drugih sedam polovina, ja bih to doživljavao na njihovom mjestu kao kapitulaciju. Jer se pobjednička vojska nigdje ne povlači. A oni su čak izjavili da će se povući, samo nisu to oni još prihvatili gdje. Rekli su da će vratiti 20 do 30% zauzetih područja. Međutim, u ovom jednom konceptu koji je nama tamo nuđen, definirano je koji su to dijelovi. Ja sam pod tom pretpostavkom išao. I, naravno, sada ja bih tebe upitao, Rusmire, da li bi ti prihvatio te papire ako bi to bilo realizovano i ako bi postojali mehanizmi da se to realizuje. Podsjetio bih da su Amerikanci kazali u tački 4 da nisu spremni da intervenišu, ali su spremni da osiguraju vojno izvršenje takvog ugovora ako do njega dođe. Znači, postoje snage koje bi to realizirale. To je pitanje. Naravno,... kako glasi pitanje. Ako pitanje glasi hoćemo li ostaviti status evo, ja ne bih bio zato. Ali ako bi se oni povukli iz ovih skoro 69 općina, bio bih u iskušenju da to prihvatim kao mogućnost da se naša teritorija proširi i da se narod vrati natrag. Naravno, to su u stvari ti problemi. (Nastaviće se)