Narodna kletva kaže "Dabogda im'o, pa ne im'o", a ljudi govore da je najstrašnija. Nažalost, stigla je mnoge nesrećnike koji su, ne svojom krivicom, u vremenu zla morali spasavati tek živu glavu. Sve ostalo je prst sudbine. Kao u priči iz ruševne šupe na ulasku u Brčko iz pravca Banjaluke.
`Ja sam Branko Vuković iz sela Gata u opštini Bihać. Moja i porodica moga brata je '92. godine zarobljena, a zatim smo razmijenjeni. Poslije toga smo se našli na braniku otadžbine. Kuća i imanje su popaljeni, a meni je ovo dvanaesto prebivanje u kojem ću, izgleda, i završiti...` počinje priču ovaj 56-godišnjak, koji četiri godine `stanuje` u baraci na tuđem placu i čeka svoj krov nad glavom.
Njegov sin jedinac, Slobodan, poginuo je 1994. godine. Nakon rata porodično su dospjeli u Brčko.
`Roditelji su mi pomrli, umro je ovdje i brat od teške bolesti, a moj sinovac Mane i ja smo dobili sve papire o svojoj imovini u Gati. Od one sarajevske komisije. Probali smo da prodamo zemlju, a nuđeno nam je toliko da sam ja pitao tog Bošnjaka hoće li da mu uz poklon djedovine oderem i jagnje, pa da ga pojedemo...` priča otac palog borca.
U ovom staništu našao se nakon šest godina boravka u selu Gorice, nedaleko od Brčkog. Živio je, privremeno smješten, u kući prognanog Hrvata u koju je i sam ulagao.
`Kad su došli svojoj kući, ja sam ih primio domaćinski. I nakon desetak dana pokupio se i izašao. To je njegovo, nemam ja tu šta da kažem. Meni su nudili alternativni smještaj u kolektivnom centru u Brodu, to je blizu grada, ali je bošnjački živalj. Odbio sam i ostao na putu... znali su da ću odbiti, zato su mi i nudili. U Gatu se niko nije vratio... a i kako bi`, govori i lomi ruke natekle od žuljeva, jer uz mizernu porodičnu penziju i invalidninu nadniči da bi preživio.
Godinama kuca na sva vrata i traži krov nad glavom: sa sijalicom umjesto svijeće, sa vodom umjesto kiše, ležajem umjesto klupa i dasaka, sa društvom umjesto samoće, umjesto nesanice san bez gmizavaca. Tuga ubija. Supruga nije izdržala, otišla je kod rodbine u Crvenku.
`Ko bi ovdje živio? Ovo je pakao. Svuda duva, a pod jastukom imam miša koga nikako ne mogu iseliti. Glodari mi pojedoše svaki zalogaj. I zmiju sam imao za 'podstanara'. Moram ovo okončati, il' na gredu, il' u rijeku`, kroz suze govori.
`Samo me šutaju od vrata do vrata. Svud je zatvoreno za moje kucanje. Vele - prodaj ćaćevinu. Hoću, ali ne mogu pokloniti jer za ono što mi daju ovdje ne mogu ni pola placa kupiti, a tek krov nad glavom`, zariva glavu u ruke i ćuti.
U boračkoj organizaciji u Brčkom, u okviru skromnih sredstava s kojima raspolažu, pričaju o prioritetima. Branko nije na tom spisku, ali su obećali da će pokušati da mu pomognu.
`Bio bih najsretniji da mi daju građevinski materijal. Meni i supruzi Milki ne treba puno. Najskromnije što dvoje ljudi traži: da legne u suvo, da ima pod i krov, vode i struje. Ljudi me susreću i pitaju - ima li išta, kad će biti? Ma, došlo bi mi puno društva da pomogne, letjeli bi k'o orlovi, samo da mi obezbijede ciglu i ostalo...` ne gasi posljednju nadu Branko jer ona, očito, posljednja i umire.
`Ima dobrih ljudi, ali malo`, zaključuje i ispraća nas ovaj nekad pravi domaćin iz Gate bihaćke, a sada otac palog borca i invalid, uz to beskućnik iz šupe bez broja na zapadnom ulasku u središte jedinog distrikta BiH.