Radovan Karadžić je tokom skoro petanestogodišnjeg skrivanja i bježanja od odlaska u Haag imao redovnu korespodenciju sa svojim prijateljima, političkim istomišljenicima u Srbiji.
U pismima koje im je slao iznosio je svoje komentare, mišljenja o aktuelnim političkim prilikama u Republici Srpskoj, Srbiji, ali i međunarodnoj politici.
Do jednog od tih pisama došla je „Slobodna Bosna“.
Tako u pismu kojeg je (sa nepoznate lokacije) uputio svom ratnom savjetniku Jovanu Zametici u Beograd, 9. aprila 2001. Karadžić komentariše „petooktobarsku promjenu vlasti u Srbiji, pad režima Slobodana Miloševića i dolazak na vlast DOS-a:
„Neshvatljivo mi je kako povodom Slobodanovog pada trijumfuje toliko različitih grupa i pojedinaca“, piše Karadžić u pismu Zametici i nastavlja:. „Poznate su nam užasne greške ranijih vlasti od kojih su najveće one prema zapadnim Srbima. Njihovo nazadovanje i počinje Vensovim planom za Krajinu i prihvatanjem parcijalnih i provizornih rešenja (bez celovitog rešenja za sve, uključujući i Kosmet), pa prihvatanjem planova za BiH protiv naše volje, napuštanjem Kosmeta u jesen *98. godine Zapad je osetio da će na kraju dobiti sve na čemu bude istrajavao. Ali, naša najveća greška je što nisu stvorene prilike za nacionalno pomirenje i proširenje koalicione osnove vlasti na one DOS-ove stranke koje su normalne i patriotske. Tako se desilo da su u koaliciji jedan Čanak i jedan Koštunica“...
Karadžić u nastavku pisma gotovo vizionarski očajava nad skorom budućnošću Srbije:
„Užasno je i to što će pizma malih stranaka i malih ličnosti ponovo zagaditi političku scenu Srbije, a Slobodanova sudbina će visiti nad narodom kao stalan izvor stida, jači nego njegova vlast. A vreme stida će doći uskoro. Jedina nada je Koštunica i oni koje on može okupiti oko sebe. Nije mi jasno šta će Evropa Srbiji , ako Srbija izgubi dostojanstvo, a šta će Evropi Srbija bez dostojanstva. Da li iko u Evropi o tome vodi računa, kad već u Srbiji mnogi ne vode?“