Uskrs je blagdan koji daje smisao cijeloj vjeri, jer je riječ o blagdanu pobjede života nad smrću. Stoga je Uskrs i poziv vjerniku da ne posusta u vjeri u Boga ljubitelja i darovatelja života, kaže u intervjuu za "Nezavisne" monsinjor Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, povodom katoličkog blagdana Uskrsa.
Katolici vjernici širom svijeta u nedjelju će proslaviti Uskrs, najveći blagdan kršćanstva.
NN: Koja je ovogodišnja poruka Uskrsa?
SUDAR: Ovo je blagdan pobjede života nad smrću, ali i izazov da se kršćani svojom vjerom, a onda i djelima, opredijele za život. Svi blagdani imaju stalnu poruku koja se ne mijenja. Isusovo uskrsnuće je najsnažnija potvrda da će Bog, koji je čovjeku obećao puninu života, to svoje obećanje ispuniti. Stoga je ovaj blagdan poziv, ali i konkretni izazov da povjerujemo kako je dobro i u ovoj našoj zemlji i domovini moguć. Uskrsnuće Kristovo je blagdan koji daje smisao cijeloj vjeri jer je riječ o blagdanu pobjede života nad smrću. Isus, koji je bio razapet na križu, uskrsnuo je. Poruka je: `Vi koji budete vjerovali i u skladu s vjerom djelovali možete živjeti radost nade u vlastito uskrsnuće`.
NN: Kako se vjernici pripremaju za ovaj blagdan?
SUDAR: Vjernici se svake godine za Uskrs pripremaju 40 dana. To se zove korizma. U njoj se oni pozivaju na tri temeljna usmjerenja njihovoga života. Prvo je intenzivnija molitva i razmatranje vlastitog odnosa prema Bogu. Da bi to činili što uspješnije treba da poste i svoje tijelo usklade s mislima koje ih približuju Bogu. Nikad prava vjera nije zatvoreni krug Bog - pojedinac. Taj krug uvijek uključuje trećega, tj. drugoga čovjeka, sve ljude. Treća komponenta je ona karitativna, kojom se plod posta ili nego drugog odricanja daruje siromašnima. Na taj način vjernik se odriče onoga što mu pripada i potaknut svojom vjerom u Boga i Kristovo uskrsnuće, daruje nekome komu je doista potrebno. Četrdeset dana označava i 40 godina koje su hebrejskom narodu trebale da bi iz sužanjstva u Egipat, pustivši da ga Bog vodi kroz pustinju, dođe u obećanu zemlju. Kroz tih 40 godina Bog je svoj Izabrani narod navikavao na sebe i dao mu je deset Božjih zapovijedi. A Isus Krist je 40 dana postio u pustinji i to je mjera koju je crkva uzela za sebe da se pripremi za blagdan Kristovog uskrsnuća. Ali možemo reći da korizma, na svoj način, traje cijeli život. Ova liturgijska kulminira na veliki četvrtak, petak i subotu, pred Uskrs, kada katolici promatraju Isusovu muku. U tišini očekuju uskrsnuće. Najvažnija priprava pred sam Uskrs je sakrament povjerenja pomirenja koji mora obaviti svaki vjernik. Vlastitom spremnošću i uz pomoć Božje milosti kršćanin se odreče svojih grijeha. Prava ispovijed uključuje priznanje, pokajanje, nadoknadu štete onomu komu je nanesena i odluku ne griješiti više. To je vrlo zahtjevan sakrament u kršćanstvu.
NN: Kako bi vjernici trebalo da obilježe Uskrs?
SUDAR: Ovako duhovno pripremljeni, vjernici osposobljavaju svoju dušu da dožive radost uskrsnuća. To je bit i vrhunac priprave. Međutim, sve što ljudi čine i slave, pa tako i vjerske blagdane, ukrašavaju običajima. Tako se pripremaju i svečanija jela, daruju jedni druge, djeci, ali i odraslima, daruju se bojana i ukrašena jaja, koja su simbol života. U BiH je bogatstvo vanjskoga obilježavanja Uskrsa različito. Za mene je najljepše, osim duhovne priprave i ispovjedi, blagovanje koje u mome rodnome kraju zovemo posvetilište. Vjernici hranu nose u crkve, koja na kraju Svete mise bude posvećena i vjernici je prvu jedu na uskrsno jutro. Oko nje se okupi obitelj. Uskrsli Isus cijelu ljudsku obitelj okuplja oko stola i želi je povesti u novi život. Ove godine Uskrs slavimo sa pravoslavnom braćom pa je doživljaj još jači i radosniji.
NN: Da li ste zadovoljni statusom Hrvata u BiH?
SUDAR: Ne vjerujem tko može reći da je zadovoljan položajem ljudi u BiH, a onda i naroda kojemu pripada. Hrvatski narod u BiH je najmalobrojniji. U postotku ga je najviše istjerano iz BiH. U BiH su očita nastojanja da dejtonska teritorijalna podjela bude pretvorena u podjelu između dva naroda. To se sve više očituje kroz desetogodišnju implementaciju mira i to sa najviše međunarodne i svih državnoj i entitetskih razina. Time se Hrvatima nameću dodatni i razlozi osjećaja ugroženosti, osim one svakidašnje zajedničke ugroženosti, koja je i za sebe dostatno teška. Nastojanje da BiH bude ravnopravna za sve građane bit će moguće ako ne bude podjele na dva entiteta između dva naroda. Hrvati nisu ravnopravni, to je bjelodano. Nama u Crkvi ostaje teško pitanje na koji način vlastitome narodu dokazati da neće biti ravnopravniji ako, zbog nepravde, odu negdje drugo, izvan vlastite zemlje i domovine. Osjećam kao presudno da Hrvati, ali i svi ljudi ove zemlje, prepoznaju svoju moralnu obvezu da daju svoj doprinos i u izdržljivosti u patnji kako bi ovdje svanulo bolje sutra. Potrebno je više strpljivosti i ustrajnosti u opravdanome traženju vlastitih prava i ravnopravnosti. Pri tome se ne smiju ne vidjeti patnje i nepravde koje se nanose i drugima. Velika je šteta za BiH što položaj Hrvata u Federaciji BiH, koji su `implementacijom Daytona` svedeni na status manjine, mnogima služi kao dokaz da BiH nije moguća kao država ravnopravnih naroda! Predstavnici bošnjačkoga naroda, radi zajedničke budućnosti, trebali bi se probuditi i pokazati da su djelom spremni graditi, a ne samo riječima željeti, ovu zemlju kao multietničku! Očito je da Hrvati ne mogu i ne trebaju pristati na sadašnji status u ovoj zemlji niti na onaj koji im predviđaju predložene ustavne promjene. Zabrinjavajuće je što su sve više u pravu Hrvati koji zahtijevaju etničku podjelu ove zemlje, ako već međunarodni predstavnici, ustrajavaju na definitivnoj podjeli ove zemlje. Svi koji smo branili civilizacijski koncept suživota različitih u zajedništvu ispadosmo naivni!
NN: Kako komentirate to što su se povratnici Hrvati počeli ponovno iseljavati iz RS?
SUDAR: Bez nasilja i sile nitko normalan se ne odriče svoga doma, imanja i domovine. Prije desetak dana sam bio u Kulini. Riječ je o jednoj našoj župi u Posavini. Tu su na bogatoj zemlji živjeli bogati ljudi, koji su tijekom rata i istjerani. Pokušavali su se vratiti i danas to čine. Žalili su mi se da su neki od njih po tri puta obnavljali svoje kuće. Oni ugrade vrata i prozore, a onda po noći dođu oni koji su ih prognali, sve poskidaju i na traktorima odvuku. Kada vlasnici to prijave policiji i multinacionalnim snagama, dobiju odgovor da svoju imovinu treba sami da čuvaju. A oni se boje za život. Mještani, ali i lokalne vlasti, se tako ponašaju da povratnicima jasno daju do znanja da su pogriješili što su se vratili. Svi znamo, ali nitko glasno ne govori da je težak, da ne kažem nemoguć, povratak i u Federaciju BiH. Većinski narod nigdje ne gleda dobronamjerno na pripadnike manjinskih naroda. U prvim danima rata smo se bojali da logika Pala, tj. želja za nasilnom podjelom, ne zahvati cijelu BiH. Nažalost, to se dogodilo. Te pogubne logike se moramo osloboditi. Moramo svi shvatiti da je bolja budućnost ove zemlje moguća samo, ako bude shvaćena i politički uređena kao majka svima koji je tako osjećaju i prihvaćaju.