VIŠEGRAD Ratko Šantić, praunuk slavnog pjesnika Alekse Šantića, neprikosnoveni je šampion u darivanju krvi i najvjerovatnije svjetski rekorder, mada o tome nažalost ne postoje zvanični podaci.
Na izmaku 2005. godine on je u Višegradu darivao svoju posljednju flašicu krvi 244. put, kada je dugogodišnju karijeru velikog i nedostižnog humaniste priveo kraju, s obzirom da je u aprilu prošle godine navršio 65 godina, od kada je pored životne otišao u penziju i kao dobrovoljni davalac dragocjene tečnosti.
`Pored darivanja krvi 12 puta sam davao krvnu plazmu, tako da sam praktično za znane i neznane darivao oko 75 litara krvi, taman koliko danas imam kilograma`, kazuje ovaj nesebični humanista.
Kaže da je još kao 18-godišnjak u Sarajevu prvi put dao krv kolegi koji se povrijedio igrajući fudbal, kada je saznao da ima A pozitivnu krvnu grupu.
S humanom misijom nastavio je na odsluženju vojnog roka u Slavonskoj Požegi, a potom je, kako kaže, sve krenulo svojim tokom, od kada je krv darivao redovno, svaka tri mjeseca.
`Ovom rekordu bez sumnje je pomoglo moje dobro zdravlje, jer nikad nisam bio ozbiljnije bolestan, a i uredan život koji vodim i danas kao penzioner su recept za prave i istinske davaoce krvi. Svako jutro ustajem u šest, šetnja pa jutarnja kafa i doručak. Nemam preteških poslova oko domaćinstva tako da i danas sa djecom iz komšiluka volim poigrati lopte, kao nekad u djetinjstvu`, priča Šantić.
Ovaj veliki humanista do sada je darovao više od 80 litara krvi i zahvaljujući njemu spaseno je više desetina ljudskih života.
Ratko Šantić kaže da je na određen način nastavio djedovim stopama.
`I moj djed je bio veliki humanista. On kao i ja nije razlikovao ljude po naciji. Bio je pjesnik dobrotvor i svoje pjesme posvetio je ljudima humanistima i rodoljubima. Ja sam tako odgajan i svoju sam djecu isto tako odgojio. Ponosan sam što su i oni nastavili mojim stopama darujući krv onima kojima je najpotrebnija`, kazao je Ratko Šantić.
Ratko Šantić rođeni je Sarajlija u kojem je živio do 2004. godine, kada se sa suprugom Radmilom preselio u Višegrad. Radni vijek proveo je u `Energoinvestovoj` tvornici armatura `Vaso Miskin Crni`, a nakon rata četiri godine do penzije radio je u `Tatu` u Lukavici. Živi od 250 KM penzije.