Na ovom sastanku za mir mi danas čujemo i glasove žrtava - djece čija su igrališta pretvorena u polja smrti, silovanih žena, ljudi u masovnim grobnicama, onih koji su gladovali u logorima, poginulih u bitkama, miliona istjeranih iz svojih domova i otrgnutih od njihovih porodica. Čak i iz svojih grobova, sve te žrtve danas pjevaju pjesmu mira. Neka njihovi glasovi ostanu zauvijek u našim umovima i srcima.
Ovim riječima Bil Klinton, tadašnji predsjednik SAD, obratio se učesnicima Dejtonske mirovne konferencije na dan parafiranja tog sporazuma, koji su, 21. novembra 1995. godine, u američkoj bazi "Rajt Peterson" u Dejtonu parafirali Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević.
Ovaj sporazum nije samo stavio tačku na rat, on je imao posljedice koje su mnogo dalekosežnije u smislu definisanja BiH, ali i prirode konflikta koji se desio u BiH. Arhitekta sporazuma, koji je u američkim medijima prozvan i ocem Dejtona, je Ričard Holbruk, američki diplomata i tadašnji zamjenik američkog državnog sekretara Medlin Olbrajt.
Miloševiću uopće nije bilo stalo do Srba. Ponašao se kao netko tko igra partiju šaha, kazao je hrvatski učesnik
Važno je napomenuti da je ovaj sporazum parafiran u prisustvu američkog predsjednika Bila Klintona, glavnog sekretara UN-a Butrosa Butrosa Galija, glavnog sekretara NATO-a Havijera Solane, francuskog predsjednika Žaka Širaka, britanskog premijera Džona Mejdžora, njemačkog kancelara Helmuta Kola, ruskog premijera Viktora Černomirdina, kao i švedskog premijera Karla Bilta i kopredsjedavajućog mirovne konferencije, koji je nastupao u ime EU. Ovoliki broj najvećih svjetskih zvaničnika najbolje svjedoči o ozbiljnosti i dalekosežnosti parafiranog sporazuma. Oni su svojim prisustvom stavili garanciju na Dejtonski sporazum i niko od njih radi kredibiliteta zemalja i organizacija koje su stajale iza njih, to nikad neće dovesti u pitanje, ma koliko se neko u BiH trudio da pokaže suprotno. Odredbe navedene u sporazumu su, u stvari, determinisale cijeli spektar krucijalnih pitanja, koje danas neki pokušavaju osporiti i dovesti u pitanje. Kao prvo, u Dejtonu je, u prisustvu i uz odobrenje svih ovih zvaničnika, jasno definisana priroda rata u BiH, kao građanski rat u kojem se nigdje ne spominje agresija, kako danas neki pokušavaju predstaviti. Definicija upotrijebljena u Dejtonu je "tragični oružani sukob".
Priznanje RS
Osim toga, RS je doživjela svoje međunarodno priznanje kao jedan od dva ravnopravna entiteta u BiH sa širokom autonomijom.
Međutim, ovdje odmah treba demantovati jednu zabludu koja je široko rasprostranjena, a to je da je Dejton u stvari podijelio BiH. Ovo nikako ne može da bude tačno, jer je BiH podijeljena godinu i po dana ranije, potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma, kada je stvorena FBiH. BiH je tada, uz blagoslov SAD, podijeljena na način da je unutar BiH stvoren novi pravni subjekt - FBiH.
Jedna od rasprostranjenih ideja zašto su SAD pristale da Srbima dodijele državu u državi je da je to "kompenzacija" za referendum koji je bio raspisan 1992. godine za nezavisnost BiH. Kao što je poznato, Srbi su taj referendum bojkotovali, a Hrvati su se bukvalno u zadnji čas odlučili da prisustvuju referendumu, čime je srpski narod prvi put bio preglasan, što je u velikoj mjeri doprinijelo izbijanju rata.
Zanimljiva je i teza po kojoj je Tuđman pristao da se na neki način odrekne bh. Hrvata u zamjenu za blagoslov za vojnu operaciju "Oluja" i razbijanje RSK. Ova teza ima smisla, jer da nije bilo vojne akcije, Tuđman bi morao pristati na političku autonomiju za hrvatske Srbe, što on nikako nije želio. Prema ovoj tezi, bilo mu je lakše da "proguta" guranje bh. Hrvata u federaciju sa Bošnjacima nego da dozvoli srpsku autonomiju u Hrvatskoj. To je glavni razlog zbog kojeg bh. Hrvati neće dobiti treći entitet.
Međunarodne vojne snage
Dejtonski sporazum je, dakle, parafiran u Dejtonu, a zvanično potpisan u Parizu, 14. decembra 1995. godine. Ovo je vrlo važan čin, jer je na neki način stavljeno i evropsko pokroviteljstvo nad sporazumom, što je ujedno i znak da će EU voditi brigu o BiH i nastojati je priključiti u svoje članstvo.
Dan nakon zvaničnog potpisivanja u Parizu, Savjet bezbjednosti UN-a usvojilo je Rezoluciju 1031, kojom je NATO dobio mandat za implementaciju vojnih aspekata ovog sporazuma. Međunarodne snage od 60.000 pripadnika, predvođene NATO-om, pod nazivom IFOR, 20. decembra 1995. upućene su u BiH kao dio do tada najveće vojne operacije Saveza, nazvane Operacija zajednički pothvat. IFOR, kojem je dodijeljen jednogodišnji mandat, u decembru je 1996. zamijenjen Stabilizacijskim snagama (SFOR). Početni broj od oko 32.000 pripadnika SFOR-a s vremenom je smanjen na oko 7.000 vojnika, koliko je bilo angažovano početkom decembra 2004, kada su misiju implementacije vojnih aspekata preuzele snage pod vodstvom EU, nazvane EUFOR.
Implementacija civilnih aspekata DPA povjerena je visokom predstavniku u BiH i njegovoj kancelariji. Djelujući u sklopu mandata Savjeta bezbjednosti UN-a, visoki predstavnik vrši dužnost najvišeg izaslanika međunarodne zajednice u ovoj balkanskoj zemlji. Ovih dana je upravo u Savjetu bezbjednosti ambasador Njemačke prvi put u tom tijelu iznio javno ideju o izmještanju OHR-a iz BiH i prepuštanju BiH Specijalnoj kancelariji EU i Delegaciji EU u BiH.
"Pikanterije" u Dejtonu
Jedan od učesnika u hrvatskoj delegaciji koja je uz Tuđmana pregovarala u Dejtonu novinaru "Nezavisnih" je ispričao nekoliko zanimljivih detalja koji su javnosti malo poznati, ali je želio da se njegovo ime ne iznosi u javnost.
Jedan detalj je da je Hrvatima u Vašingtonu 1994. godine obećano da će cijela BiH u Dejtonskom sporazumu, koji je već te godine bio u pripremi, biti kantonizovana, nakon što udružene hrvatsko bošnjačke snage uz pomoć NATO pakta poraze Vojsku RS. Međutim, ispostavilo se da se ovo neće desiti, jer su SAD već tada s Rusijom i EU bile dogovorile da će postojati entitet RS, jer su znali da Srbi nikad ne bi pristali na kantonizaciju BiH. Drugi detalj koji je opisao je način na koji je Slobodan Milošević vodio pregovore.
"Miloševiću uopće nije bilo stalo do Srba. Ponašao se kao netko tko igra partiju šaha. Dat ću vam zorni primjer: Kada su Tuđman i Milošević pregovarali o Podmilačju, kod Jajca, Tuđman je rekao Miloševiću da je to mjesto od velike važnosti za Hrvate i da bi trebalo međuentitetsku granicu pomjeriti na drugu stranu Vrbasa zbog crkve koja je veliko svetište za jajačke Hrvate. Milošević se samo nasmijao i rekao: 'Pa dobro, hajde, preselićemo vam tu crkvu sa druge strane reke pa neka idu tamo da se mole.' Na kraju je Milošević, onako džentlmenski, pristao da se granica pomjeri i da Podmilačje potpadne FBiH, odnosno u hrvatski kanton", ispričao je ovaj učesnik Dejtona.
Zanimljiva je i teza po kojoj je Tuđman pristao da se na neki način odrekne bh. Hrvata u zamjenu za blagoslov za vojnu operaciju "Oluja"
Ova priča je samo jedna od zanimljivih priča koju su kasnije pričali i srpski predstavnici u Dejtonu o načinu na koji je Milošević "dijelio" teritorije. Poznat je, na primjer, detalj po kojem je Milošević Izetbegoviću rekao: "Evo vam Sarajevo, zaslužili ste ga, borili ste se za njega", u vrijeme kad je ostatak srpske delegacije nastojao da se izbori da Sarajevo bude distrikt unutar BiH.
Ovaj učesnik Dejtona ispričao je i još jednu "pikanteriju" koja je malo poznata. Rekao je da je u toku cijelog procesa pregovaranja mnogo konzumiran alkohol i da su veći dio vremena učesnici bili dobro "nacirkani".
"Prvo bismo išli kod Slobe, pa bismo popili sve što je bilo u baru u njegovoj hotelskoj sobi, jer su svako jutro sobarice donosile piće i nosile prazne boce. Onda bismo išli redom od sobe do sobe. Na kraju bismo ušli u Harisovu (Silajdžić) sobu, koji jedini, uz Tuđmana, nije pio i krali bismo njegovo piće. Nadam se da ni do danas nije to primijetio", ispričao je uz osmijeh ovaj sagovornik.
Aneksi sporazuma
Aneks I-a Sporazum o vojnim aspektima m.r.
Aneks I-b Sporazum o regionalnoj stabilizaciji
Aneks II Sporazum o međuentitetskoj graničnoj liniji
Aneks III sporazum o izborima
Aneks IV Ustav BiH
Aneks V Sporazum o arbitraži
Aneks VI Sporazum o ljudskim pravima
Aneks VII Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima
Aneks VIII Sporazum o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika
Aneks IX Sporazum o osnivanju javnih preduzeća u BiH
Aneks X Sporazum o civilnom provođenju
Aneks XI Sporazum o međunarodnim policijskim snagama
Original izgubljen
Iako je Dejtonski mirovni sporazum i njegov Aneks IV najvažniji dokument u poslijeratnoj BiH, prije nekoliko godina je utvrđeno da je original izgubljen.
Zanimljivo je, takođe, da su sva tri potpisnika sporazuma - Milošević, Tuđman i Izetbegović - o kojima su u Dejtonu imali samo riječi hvale, bili planirani da budu procesuirani u Haškom tribunalu za ratne zločine. Samo je Milošević završio na sudu, gdje je umro prije izricanja presude. Tek nakon smrti Izetbegovića i Tuđmana objavljeno je da je i za njih spremana optužnica - za Tuđmana za zločine protiv hrvatskih Srba, a za Izetbegovića za zločine bošnjačke vojske i mudžahedina protiv Srba i Hrvata u BiH.