"Ajme, kako je porasla", uzviknula je medicinska sestra Kata Josić iz Tuzle nakon što je ugledala fotografiju tridesetogodišnje Vanje Cvetkov, čiji život je, kao nedonoščetu teškom jedva 900 grama i dugačkom samo 33 centimetra, pod dramatičnim okolnostima spasila.
Uz nesebičnu ljubav prema bebi staroj svega nekoliko sati, Kata je `palčicu`, kojoj je, u najtežim trenucima putovanja, nakon što im se pokvario sanitet, i dala ime Vanja, živu donijela u beogradsku bolnicu. Tamo je poslata jer u tuzlanskoj bolnici nisu imali dovoljno inkubatora.
Tri decenije poslije priče o spasavanju, koja se odvijala na putu od Tuzle do Beograda, a koji je trajao više od dvanaest sati, Vanja je novinar na TV Pinku, a sestra Kata će za nekoliko mjeseci u penziju.
Posljednje dvije decenije sestra Kata i Vanja nisu u kontaktu, jer su ih sudbine odvele na različite strane, a Kata, koju smo posjetili u njenom stanu, veoma dobro se sjeća svih detalja drame koju je sa djevojčicom u naramku doživjela 19. oktobra 1977. godine.
`Sjećam se, kao da je juče bilo. U Kuzminu na pruzi smo ostali, bio je veliki kvar na sanitetu, koji vozač nije mogao popraviti. Svratila sam u prvu kuću, u kojoj su živjeli neki starac i starica`, prisjeća se sestra Kata.
Starci su joj pritekli u pomoć, ugostili, a Kata je bebu, koja je bila mokra od kiše koja je lila, presvukla, dala joj kiseonika i potrebnu terapiju. Starica je ugrijala vodu za termofor, kako bi beba dobila potrebnu toplinu. Vanja je zaspala.
`Ljudi su bili izbezumljeni. Nisam smjela izaći da pitam vozača je li gotovo vozilo, jer su se ljudi plašili da nisam rodila usput, da im ne ostavim dijete`, kaže Kata.
Nakon što je vozač Adem konstatovao da je kvar veliki i da ga ne može riješiti, sestra Kata je sudbinu djevojčice, teške jedva 900 grama, uzela u svoje ruke. Odlučila je stopirati na autoputu.
Kata, koja je u svojoj, tada desetogodišnjoj, praksi, veoma često bebe nosila u Sarajevo i Beograd, jer su u tuzlanskom Kliničkom centru imali svega dva inkubatora, kaže da je Vanja jedna od najmanjih beba koje je nosila. Koliko dugo će beba živjeti u takvim situacijama je nemoguće procijeniti.
Kata u sjećanje priziva hladni, kišni oktobarski dan, kada je na autoputu stopirala 40 minuta. Niko nije želio stati pokisloj ženi, koja je u naručju imala zamotuljak, a u drugoj ruci bocu sa kiseonikom. Bila je potpuno mokra, u majici, jer je kaput skinula, kako bi bebu umotala i spriječila da i ona pokisne i da se rashladi. Beba je sve vrijeme jako stenjala.
`Govorila sam joj: 'Vanjice, izdrži. Preživi'. Čitavim putem sam imala osjećaj kao da me zvala`, sa mnogo topline govori Kata Josić.
Minute na autoputu su prolazile i šanse da beba preživi su bile sve manje. Ali, Kata nije željela da se preda.
`Na koncu, kada sam vidjela da ne mogu ništa, stala sam na sred trake i raširila ruku. Nisam imala drugog izbora, ili da nas pregaze, ili da neko stane. I, stao mi je autobus`, dodaje Kata.
U autobusu su uključili grijanje, bebu, koju je do tada držala u naramku, stavila je iznad grijača. `Palčica` je živnula nakon što je dobila novu dozu terapije i kisika.
Kada su stigli u Beograd, novi problem. Prvi taksista na kojeg su naišli, nije htio da ih vozi do bolnice, udaljene nekoliko stotina metara. Drugi je pristao, jer je očajna Kata vrištala, plakala, zapomagala.
`Vanjini roditelji su u Beogradu imali rodbinu, tako da je u bolnici sve već bilo pripremljeno za njen dolazak. Čim su je stavili u inkubator, živnula je, dobila boju. Znala sam da ništa nije bilo uzalud, da će preživjeti`, kaže Kata.
Da će beba preživjeti, prisjeća se sestra Kata, instinktivno je osjetila još u Tuzli, kada je odlučila da ona krene na put do Beograda, iako nije bio njen red. Zapravo, završavala je smjenu i trebala je kući.
`Rekla sam da ću je ja nositi. Instinktivno sam odlučila. Zato što je bila živahna i što sam osjećala da može preživjeti. A najveći udio je bio što je bila djevojčica. Silno sam željela djevojčicu, ali nisam imala sreće. Imam sina`, objašnjava Kata, koja je nakon drame s `palčicom`, postala dobar prijatelj sa Vanjinim roditeljima.
Međutim, Vanju je posljednji put vidjela kada je krenula u osnovnu školu. Cvetkovi su Tuzlu napustili pred rat, a Kata je bezuspješno pokušavala da ih pronađe.
Nakon što smo joj rekli da smo priču o Vanji pročitali u `Ilustrovanoj Politici`, te da ona živi i radi u Beogradu, Kata je prokomentarisala: `Pa, Beograd nije daleko. Ja sam spremna otići tamo. Ionako volim putovanja. A i moja vrata su za njih otvorena.`
Sestra Kata ne krije da bi silno željela vidjeti djevojčicu, koja je preživjela zahvaljujući njoj. Želi vidjeti u kakvu djevojku je izrasla. Vjeruje da posjeduje neke od njenih osobina.
`Ma, morala je naslijediti nešto moje, jer ja sam njoj u tom momentu dala sve`, uvjerena je Kata Josić.