DOBOJ - Ustaljeno mišljenje da se starim zanatima bave samo sredovječni majstori opovrgavaju braća blizanci Predrag i Nenad Smiljanić, mlade sajdžije iz Doboja.
Tridesettrogodišnjaci, iako su po zanimanju medicinski tehničari, nikada se, kažu, nisu pokajali što su bijele mantile zamijenili sasvim drugim poslom.
Predraga Smiljanića ljubav prema časovnicima odvela je u školu za preciznog mehaničara mjerno-regulacionih instrumenata.
"Treba voljeti ovaj posao, treba napredovati, nije rješenje znati poraviti jedan sat. Tehnologija napreduje, satovi se razvijaju, to više nije čista mehanika. Moraš pratiti šta se dešava u svijetu", kazao je stariji Smiljanić.
Posao, priznaje, nije posebno težak, više je naporan psihički, nego fizički. Nije mu neobično da se bavi starim zanatom, jer su, kaže, svi stari majstori počeli mladi. Za njega ne postoji sat koji ne može popraviti, ali postoje oni koji su toliko uništeni da se ne isplati popravljati ih.
"Lakše je raditi današnje satove, ali je veće zadovoljstvo raditi stare. Dosta ljudi čuva stare satove djeci za uspomenu, i dalje ih popravlja. Sat je postao modni detalj, više nije potreban da znaš koliko je sati. Stari ljudi vole ujutru uz kafu da naviju svoj sat, to im pričinjava zadovoljstvo", kaže Predrag.
Njegov brat Nenad napustio je posao u dobojskoj bolnici i uz njegovu pomoć počeo da se bavi graviranjem. Oštro oko, smirenost i maštovitost, tvrdi Nenad, potrebni su da bi se bio dobar graver.
"Imam mehaničku gravirku na kojoj se radilo prije 50 godina, ona je još za neke stvari neprevaziđena, i imam lasersku koja radi mnogo brže, ljepše, ali ne može uraditi ono što može stara", rekao je mlađi Smiljanić.
Graverski zanat usavršio je radeći na različitim materijalima, od plemenitih metala do mesinga, plastike, mermera, stakla i kamena.
"Ljudi su maštoviti kada jedni drugima poklanjaju. Sve što se može zamisliti ja sam izgravirao", kazao je mladi zanatlija.