Dok je u brojnim razvijenim zemaljama zabranjeno korištenje najlonskih kesa, u BiH skoro da nema izletišta ili vodenog toka koji nije zatrpan opasnim plastičnim otpadom, čiji je rok razgradnje i do 1.000 godina.
Model rješavanja tog problema ćemo, kako kažu stručnjaci, čekati još neko vrijeme. Taj su problem neke države davno riješile. Tako je, na primjer, Irska odredila cijenu od 15 evrocenti za plastičnu kesu, što je smanjilo njihovo korištenje za 95 odsto i donijelo milione dolara prihoda za realizaciju ekoloških projekata.
Prema podacima iz Agencije za statistiku BiH i Uprave za indirektno oporezivanje BiH, u našu zemlju je prošle godine uvezeno više od 2,2 miliona kilograma PVC vrećica. Ta ogromna količina plastike koja se uveze svake godine završava pored puteva, u rijekama, na deponijama.
Nema kvalitetne strategije: Ekolozi upozoravaju da će nas to koštati, jer svakodnevno zagađujemo životnu sredinu, naglašavajući da najlonske kese "guše" našu zemlju. Iz nevladinih organizacija koje se bave ekologijom apeluju da se što prije pristupi rješavanju te problematike.
U nevladinoj organizaciji Centri civilnih inicijativa (CCI) naglašavaju da BiH nema kvalitetnu strategiju za zbrinjavanje ambalažnog otpada.
"Kao što svaki građanin BiH, ili u gorem slučaju, svaki turista može primijetiti da BiH nema kvalitetne strategije, a posebno ne povlači kvalitetne poteze na terenu koji bi umanjili prisustvo otpada u okolini. Značajan dio nezbrinutog otpada jeste i ambalažni. Na različitim nivoima vlasti postoje određeni dokumenti koji bi trebali imati funkciju strateškog okvira, ali nema naročito vidljivih rezultata", kažu u CCI.
Adis Arapović, projekt menadžer u toj NVO, smatra da najveća odgovornost leži na dva entitetska resorna ministarstva, Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS i Federalnom ministarstvu okoliša i turizma.
Zagađeni voda, zemlja i vazduh: "Od njih se već dugo očekuje uspostavljanje adekvatnog zakonskog okvira, a paralelno s tim i konkretni i strateški potezi u adekvatnom upravljanju otpadom. Međutim, sa razočarenjem možemo konstatovati da je BiH jedna od najzagađenijih zemalja regiona, da je otpad i dalje ozbiljan ekološki problem, a da njegovo tretiranje resursom nadležnim ministarstvima još nije na listi prioriteta", naglašava Arapović.
Ističe da je cijena koju plaćamo enormnom upotrebom najlonskih vrećica koje u značajnoj mjeri završe u vodi, tlu ili vazduhu, s nesagledivim i dugoročnim posljedicama višestruko veća od cijene zabrane ili redukcije njihove upotrebe i prelaska na biorazgradive materijale.
Arapović naglašava da je upotreba najlonskih kesa zabranjena u Crnoj Gori, pitajući se po čemu smo mi specifični i ne možemo uraditi isto.
Advija Đonlić, stručni saradnik za zaštitu ekologije u Centru za ekologiju i energiju iz Tuzle, ne vidi skoro rješenje tog problema.
"Sudeći po dosadašnjem zalaganju na polju očuvanja i unapređenja životne sredine, ali i mnoštvu drugih raznovrsnih problema, ne može se očekivati uskoro nekakvo rješenje na državnom nivou. Imaćemo još dugo nepregledna zagađena polja plastičnog šarenila gdje god se okrenemo, i mnogi i dalje neće razmišljati o posljedicama", kaže Đonlićeva.
Papir kao alternativa: "Papirne vrećice se brzo razgrađuju, te ne zagađuju okolinu i kao takve morale bi zakonski potisnuti plastične. Plastične kesice, koje su nažalost prekrile i zagadile površinu Zemlje, zagađuju životnu sredinu, a spaljivanjem ispuštaju štetne gasove koji jačaju efekat staklenika i zatopljavanje planeta", ističe Đonlićeva.
Prema njenim riječima, teško je odjednom prekinuti proizvodnju plastične ambalaže, ali da vlasti mogu uvesti velike takse proizvođačima, a istovremeno podsticati proizvodnju papirne ambalaže i, danas sve više rasprostranjene ambalaže od biorazgradivog materijala.
"BiH se ponaša isuviše 'komotno' i kupuje strane proizvode sa opasnom plastičnom ambalažom. Tako je samo prošle godine uvezeno čak 300 miliona komada plastične ambalaže, što je više od 250 miliona KM. Ta ambalaža završava kao komunalni otpad na našim, uglavnom neuređenim deponijama, ili prosto, rasuta u okruženju", upozorava Đonlićeva.
Ni građani nisu dovoljno ekološki osviješćeni, i malo je onih koji razmišljaju o očuvanju životne sredine. U bh. tržnom centru "Pevec" kažu da kupci ne zahtijevaju da im se artikli koje kupe pakuju u biorazgradivu ambalažu.
"Mi na kasama koristimo standardne, plastične kese, osim na određenim odjelima, poput pekare, gdje se artikli pakuju u kese od papira. Nije bilo kupaca koji, iz ekoloških razloga, žele isključivo papirnu ambalažu", kaže Biljana Lukić, PR Tržnog centra "Pevec" Banjaluka.
Iz "Delta Maxi grupe" najavljuju skoro uvođenje biorazgradivih kesa u sve maloprodajne objekte širom BiH.
"'Delta Maxi grupa' već izvesno vreme radi na projektu uvođenja biorazgradivih plastičnih kesa u želji da svojim resursima doprinese očuvanju životne sredine. Ovaj projekat nastao je kao logičan produžetak strateškog kompanijskog opredelenja da se društveno odgovorno deluje, naročito u segmentu zaštite životne sredine. Proces distribucije biorazgradivih kesa po objektima u Srbiji počeo je krajem marta i za samo nekoliko meseci kompletna maloprodajana mreža pokrivena je isključivo biorazgradivim kesama koje se razgrađuju 100 puta brže od običnih plastičnih kesa", kaže Mila Zavođa, PR menadžer "Delta Maxi grupe".
Vjetar odnosi najlon sa deponija: Kada ne budu bačene u rijeku ili šumu, najlonske vrećice stvaraju probleme čak i u deponijama.
Draženko Bjelić, tehnički direktor "Depota", preduzeća koje upravlja regionalnom deponijom u Ramićima kod Banjaluke, priča da su niz puta najlonske vrećice, nakon što ih odnese vjetar, morali prikupljati s površine oko te deponije.
"Primijetio sam da su te plastične vrećice jako jeftine, 100 komada je moguće kupiti za 1,50 KM, pa ih ljudi iskoriste jednom i bace. One ne stvaraju veliki problem, jer mnogo njih bude bačeno prazno. Kada se istresu, a vjetar pirne, odnese ih, prenosi čak preko ograde visoke dva metra kod našeg preduzeća, a mi ih onda kupimo", kaže Bjelić.
U Ministarstvu okoliša i turizma FBiH kažu da su njihove aktivnosti na rješavanju problema proizvodnje i upotrebe plastičnih kesa tek na početku.
"Naša se razmišljanja u ovom trenutku kreću od mogućnosti uvođenja organiziranog prikupljanja i reciklaže, koja je jako skupa, do uvođenja poreznih opterećenja po uzoru na neke evropske zemlje. U tom smislu držimo da nije na odmet razmotriti i iskustva Irske koja je uz pomoć takozvanog 'plastičnog poreza' korištenje vrećica od 2002. godine smanjila za 90 odsto. Vjerujemo da bi oporezivanje plastičnog ambalažnog otpada po cijeni od 10 feninga po komadu te slijevanje dobivenih sredstava u Fond za zaštitu okoliša donijelo pozamašna sredstva za rješavanje drugih tekućih ekoloških pitanja", kaže Nevenko Herceg, ministar okoliša i turizma FBiH.
Rješenje postoji: Dodaje da ne treba isključiti ni mogućnost donošenja zakona koji bi se odnosio na zabranu proizvodnje i upotrebe plastičnih vrećica.
"U našem ministarstvu pripremamo strategiju za rješenje tog vrlo kompleksnog problema koji nije riješen u cijeloj Evropi", rekao je Herceg.
U nevladinim organizacijama ističu da nema vremena za čekanje, te da postoji rješenje.
"Postoji nekoliko načina. Prvi od njih je da se potpuno zabrani proizvodnja i stavljanje u promet najlonskih vrećica, druga opcija je da iste ne smiju biti distribuirane besplatno, odnosno da im se odredi minimalna cijana, što bi automatski i ekstremno reduciralo njihovu upotrebu, i treća, da se napravi mehanizam reciklaže najlonskih vrećica, gdje bi onda pojedinci ili kompanije imali interes za prikupljanje i pretvaranje otpadnih vrećica u repromaterijal", kaže Arapović i dodaje:
"Ne vjerujem naročito u opciju takozvanog 'podizanja svijesti' o štetnosti najlonskih vrećica. Ipak, čini mi se da je najviše što naše vlasti trenutno mogu uraditi jeste trošenje novca na 'podizanje svijesti'. Švicarska ili Hrvstaka nisu čiste zbog podignute svijesti tamošnjeg stanovništva, već zbog kazni ili interesa za povrat koje stanovnici imaju pri upotrebi najlonske ili PET ambalaže."
Mnoge zemlje smatraju problem zagađenja plastičnim kesama jednim od najvećih ekoloških problema i temeljno rade na eliminisanju plastične ambalaže iz svakodnevnog života. Tog otpada štetnog po okolinu, kako kažu ekolozi, mogli bismo se osloboditi zabranom proizvodnje i upotrebe, ali u našoj zemlji malo se radi da bi što prije započela upotreba biorazgradive ambalaže.
U kupovinu s platnenom torbom
Zbog sve veće upotrebe plastičnih kesa, one su u novije vrijeme postale problem kao znatan dio otpada, pa tako i zagađivači životne sredine. Plastična ambalaža je teško razgradiva, ali problem nastaje i prilikom proizvodnje kesa.
Na primjer, u Italiji se godišnje proizvede 300.000 tona kesa, što zahtijeva potrošnju 430.000 tona nafte, a u atmosferu se ispusti 200.000 tona ugljen-dioksida. Sve to zahtijeva veoma ozbiljan pristup u rješavanju problema PET ambalaže. Najbolje rješenje je u preventivnim mjerama kao što je izbjegavanje upotrebe plastičnih kesa, ali i druge plastične ambalaže.
Sve se više razvijenih industrijskih zemalja vraća kartonskoj ambalaži, odnosno papirnatim kesama. U posljednje vrijeme u svijetu su se pojavile posebne vrste plastike koje je moguće reciklirati i takva plastika na sebi ima i odgovarajuću oznaku.
Advija Đonlić iz Centra za ekologiju i energiju iz Tuzle naglašava da plastične kese završavaju na deponiji, gdje ostanu nerazgrađene i hiljadu godina, ili se spale i stvaraju opasne gasove i teške metale. Ona bh. građanima savjetuje da pri odlasku u kupovinu nose platnene torbe.
"Kada bismo upotrebljavali platnenu vrećicu, sedmično bismo uštedjeli oko šest plastičnih, ili 24 vrećice mjesečno, odnosno 288 godišnje. U prosječnom ljudskom vijeku, to je 22.176 vrećica", ističe Đonlićeva.
"Tepih od najlona"
Prema podacima svjetskih ekoloških centara, čovječanstvo samo u toku jedne godine utroši više od 500 milijardi plastičnih kesa.
"Tepih od najlona" sačinjen od takvih kesa, flaša i sličnog smeća pluta Tihim okeanom, a procjenjuje se da je težak više od 3,5 miliona tona. Takođe, takve kese sadrže otrovne teške metale i spadaju u idealne prenosioce bakterija.
Pri spaljivanju četiri plastične kesice "kradu" dan života čovjeku, jer oduzmu onoliko kiseonika koliko mu je dnevno potrebno. Razvijene zemlje su, poučene ovim primjerima, već zabranile upotrebu obojene plastike.
Pozitivan primjer dala je i kompanija "Mekdonalds" koja odavno svoje proizvode pakuje u kese i čaše od papira.