KUVAJT - Dok se malim kombijem, vjerovatno najjadnijim autom u cijelom Kuvajtu, probija kroz gradsku vrevu, Indijac Lorens de Souza, sa zadovoljstvom i bez zavisti, priča o kuvajtskom blagostanju.
"Pogledajte ove silne leksuse", kaže vozač u bosanskoj ambasadi u Kuvajtu, sa višedecenijskim gastarbajterskim stažom u ovoj četvoromilionskoj državi. "Imaju toliko novca da naprosto ne znaju šta da rade s njim."
Kuvajtske ulice zakrčene su leksusima i poršeima, koji u rukama nervoznih vozača često trube na svaku promjenu pravca, putniku jasno stavljaju do znanja da je ovo zemlja velikog blagostanja, zasnovana na ogromnom prihodu od prodaje nafte.
Zemlja, u kojoj danas živi samo jedna trećina Kuvajćana, dok je sve ostalo uvozna i uglavnom jeftina radna snaga, suočava se vjerovatno sa svojim najboljim danima, nakon što je rast cijena nafte na svjetskom tržištu doveo do budžetskog krešenda. To je, doduše, dovelo i do poskupljenja nafte na domaćem tržištu, koja je dostigla rekordnu cijenu od 40 feninga po litri.
Nafta državi omogućava da zadovolji svakog svog državljanina, pod uslovom da hoće da se ženi. A, ko i ne bi, sve da mu je brak mrzak, kad po ženidbi od države dobija 250.000 dolara i komad zemlje, bolje reći komad pustinje, da sebi podigne dom. Kad se smjesti u kući i ne mora da razmišlja o tome kako će kad dobije djecu - za svako dijete država daje po 50.000 dolara i tako sve do sedmog.
"Do sedmog djeteta i tačka. I država ipak ima neke granice", kaže Džafar Ali, šef prevodilaca u kuvajtskom parlamentu.
Država blagostanja ipak nije bogzna kako iskorištena, bar što se nas tiče. Na policama kuvajtskih prodavnica, kako se uvjerio reporter "Nezavisnih", prava je rijetkost nabasati na nešto što nosi oznaku "Made in Bosnia", uprkos tome što je ovo tržište gladno strane robe.
"Znate, naši ljudi po firmama su čudni i neangažovani, kad je Kuvajt u pitanju, iako ovdje postoje brojne mogućnost za građevinsku industriju, lijekove, prehrambene prozvode i posebno prodaju vode", kaže Jasin Ravašde, naš ambasador u Kuvajtu.
Dok stoji ispred naše ambasade u rezidencijalnom dijelu Kuvajta, ambasador nagovještava neke nove projekte i ističe stare.
Na tržište se, kaže, istina u skromnim količinama, probila sarajevska voda, ima nešto malo lijekova "Bosnalijeka", a izvjestan je i skori dolazak vode jedne punionice iz Bijeljine.
A, posebne prilike čekaju zdravstvene radnike, ljekare pogotovo. Znanje engleskog jezika dovoljno je za rad na odlično plaćenim poslovima u zdravstvenom sektoru, pogotovo privatnom.
Dok na perfektnom engleskom opisuje sve sale svoje velelepne vile, koja mu služi samo za doček gostiju, Jusuf Almailem, vlasnik najveće kuvajtske privatne klinike, priča da su njegovi ljekari uglavnom stranci. Amerikanci i brojni Evropljani čine većinu njegovog bolničkog osoblja, koje mjesečno zarađuje od 3.000 pa sve do 30.000 dolara, koliko primaju šefovi odjeljenja.
"To je unosan porodični posao, koji sam, kao i sve ostale biznise, naslijedio od oca", kaže ovaj četrdesetpetogodišnjak, školovan, kao i većina bogatih Kuvajćana, na jednom od prestižnih američkih univerziteta.
Almailem ima raširene trgovačke poslove i u zemljama zapadne Evrope, gdje bogati Kuvajćani provode ljeto, u bijegu od visokih temperatura, koje ljeti prelaze i 50. podiok. U međuvremenu, mnogi Kuvajćani, gotovo svako veče iz svojih vila bježe od vreve metropole u pustinju, gdje vrijeme provode u šatorima, simbolizujući povratak beduinskoj tradiciji. Gledano s autoputa, šatori djeluju posve neugledno i pusto, sve dok se pored njih ne prođe naveče, kad poslije radnog vremena Kuvajćani dođu do svojih šatora u najnovijim poršeima i mercedesima, pokazujući da ipak nije sve u novcu i da ima nešto i u povratku izvornoj tradiciji.
I tamo ljekari vole politiku
Na svim putevima u Kuvajtu dominiraju slike emira, koji se poput kakve rok zvijezde smiješi sa bilborda i sa zidova kuća bogatih Kuvajćana. U politici se često, baš kao i kod nas, mogu sresti i ljekari, ali ono što ih razlikuje od nas jeste što kod njih poslanik ima prosječnu platu. Ljekar i poslanik Dagfala Abu Ramia, inače predsjednik grupe poslanika okupljenih u "Grupu prijatelja BiH", mjesečno zarađuje 7.000 dolara, što za kuvajtske prilike i nije baš previše. Ministar, kako nam se požalio, ima duplo višu platu.
Ožiljci iračke invazije
Kuvajt je, kako se može vidjeti, zacijelio rane iz iračke invazije, mada u pustinjskim dijelovima, kako se upozorava i na internet stranici MIP-a, prijeti opasnost od zaostalih mina. Poslije invazije, službene institucije su uglavnom nanovo izgrađene, baš kao i hiljade raskošnih vila. U vrijeme invazije, bogataši su utočište uglavnom našli u Americi, dok su strani radnici, kao što je slučaj s vozačem u bh. ambasadi, bili prepušteni sami sebi. Indijac Lorens de Souza invaziju je dočekao kao vozač jednog šeika:
"Kad se šeik sklonio od invazije u inostranstvo, ostao sam sam, sa njegovim skupocjenim mercedesom. Kad sam na putu vidio iračkog vojnika, zaustavio sam ga i darovao mu mecedes, kako bi mi dao svoju staru tojotu, uz zamjenu za propisnice i bezbjedan prolaz kroz iračke kontrolne punktove. Tom tojotom sam, i ne znajući put, do Indije, putovao tačno mjesec i četiri dana, preko Afganiastana i Pakistana", priča snalažljivi Indijac.