SARAJEVO - Bez govora i komemorativnog skupa, upravo onako kako je želio, na Gradskom groblju Lav u Sarajevu danas, 8. septembra, sahranjen je Raif Dizdarević, nekadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, diplomata i jedan od posljednjih visokih funkcionera nekadašnje Jugoslavije.
Dizdarević je preminuo 2. septembra u Sarajevu, u 100. godini života.
Na posljednji ispraćaj došli su članovi porodice, prijatelji, nekadašnji saradnici, članovi antifašističkih udruženja i drugi poštovaoci. Na sahrani nije bilo govora niti je održan komemorativni skup, što je bila Dizdarevićeva posljednja želja.
Neposredno prije ukopa puštena je pjesma "Zemljo moja", koju je napisao Kemal Monteno, a otpjevala grupa "Ambasadori".
Iza gotovo jednog vijeka njegovog života ostala je politička i diplomatska biografija koja ga je odvela do samog vrha SFRJ, ali i manje poznata, dramatična priča o porodici Dizdarević – sedmorici braće koja su učestvovala u Narodnooslobodilačkoj borbi, od kojih trojica nisu dočekala kraj Drugog svjetskog rata.
Sedam braće i tri sestre
O životu porodice Dizdarević detaljno je govorio sam Raif u velikom intervjuu koji je 2017. godine dao za "Oslobođenje".
Dizdarevići su imali desetoro djece – sedmoricu sinova i tri kćerke. Otac je radio kao sudski činovnik, a njegova plata bila je jedini stalni prihod velike porodice. Raif je majku opisivao kao "dušu porodice", dok su starija braća, čim bi stasala, pokušavala da olakšaju roditeljima i sama se izdržavaju.
Porodica se 1938. djelimično preselila iz Fojnice u Sarajevo kako bi se djeca mogla školovati.
Rat je, međutim, potpuno promijenio njihove živote.
Svih sedmorica braće – Zijo, Rešad, Nijaz, Nusret, Hasan, Raif i Faik – učestvovali su u Narodnooslobodilačkoj borbi. Trojica su izgubila život.
Zijo završio u Jasenovcu, Nusret i Hasan poginuli
Među braćom je danas vjerovatno najpoznatiji Zijo Dizdarević, književnik koji je imao veliki uticaj na mlađeg Raifa.
Zijo je bio blizak prijatelj Branka Ćopića, s kojim je još prije rata objavljivao priče u "Politici". Njihovo prijateljstvo ostavilo je trag i u jugoslovenskoj književnosti – Ćopić je kasnije Ziji posvetio "Baštu sljezove boje", a knjigu je otvorio "Pismom Ziji".
Pročitajte još:
Uz godišnjicu smrti Branka Ćopića: Pismo Ziji Dizdareviću
Zijo je uhapšen je 1942. godine i odveden u logor Jasenovac, gdje je ubijen.
Rat nije odnio samo njega. Nusret Dizdarević, koji je još kao sarajevski gimnazijalac bio aktivan u SKOJ, otišao je u partizane i stradao 1942. godine. Hasan je takođe završio u partizanima i poginuo u borbi.
Raif i najmlađi Faik bili su gotovo djeca kada su krenuli putem starije braće. Raif se partizanima priključio 1943. godine, sa 16 godina, dok je Faik otišao naredne godine, sa svega 15.
Kao dječak nosio hranu uhapšenom bratu
Jedna od upečatljivijih uspomena koje je Dizdarević ispričao "Oslobođenju" potiče iz vremena kada je još bio dječak.
Njegov brat Rešad bio je zatvoren u sarajevskoj Belediji, a majka je Raifa poslala da mu odnese hranu.
Stražar ga je pitao kome je došao, a kada je saznao da je i dječak Dizdarević, dao mu je do znanja da bi, sudeći prema njegovoj starijoj braći, jednog dana i on mogao završiti iza zatvorskih vrata.
Raif se mnogo godina kasnije prisjećao koliko ga je ta rečenica uplašila. U to vrijeme hapšenja starije braće već su bila dio svakodnevice porodice.
Takve epizode bile su samo uvod u ono što će se dogoditi nakon početka rata. Porodica koja je nekada živjela na okupu počela se razilaziti, a neka od braće više se nikada nisu vratila.
Od partizana do diplomatije
Raifov životni put nakon rata krenuo je sasvim drugim pravcem.
Radio je u OZNA i UDBA, a 1951. godine prešao je u diplomatsku službu tadašnje Jugoslavije.
Službovao je u Bugarskoj, Sovjetskom Savezu i Čehoslovačkoj, a godine provedene u diplomatiji donijele su mu i iskustva koja su daleko od uobičajene predstave o diplomatskom životu.
Dok je službovao u Bugarskoj u vrijeme sukoba Jugoslavije sa zemljama Informbiroa, pritisak na jugoslovensku ambasadu bio je toliko veliki da je Dizdarević kasnije pričao kako je u fioci radnog stola držao automatsko oružje. Tvrdio je i da je u dva navrata jedva izbjegao insceniranu saobraćajnu nesreću, dok je njegova supruga jednom prilikom bila izbačena iz voza i zadržana uprkos diplomatskom pasošu.
Nosio prvi broj "Oslobođenja" do Vrhovnog štaba
Za njegovu ratnu mladost vezan je još jedan zanimljiv detalj.
Kao mladi partizanski kurir dobio je zadatak da prvi broj "Oslobođenja", štampan 30. avgusta 1943. u Donjoj Trnovi kod Bijeljine, odnese do Vrhovnog štaba u Jajcu.
Decenijama kasnije pričao je da je među partizanima viđao primjerke tog prvog broja koji su se čitali i početkom 1944. godine.
Stigao do čela Jugoslavije
Dizdarević je poslije diplomatske karijere obavljao neke od najviših političkih funkcija u BiH i Jugoslaviji.
Od 1978. do 1982. bio je predsjednik Predsjedništva SR BiH, potom predsjednik Skupštine SFRJ, a od 1984. do 1987. obavljao je funkciju saveznog sekretara za inostrane poslove.
Krajem 1987. postao je član Predsjedništva SFRJ, a od maja 1988. do maja 1989. bio je predsjednik Predsjedništva SFRJ.
Poslije povlačenja iz aktivne politike ostao je svjedok vremena u kojem je Jugoslavija prošla put od poslijeratne izgradnje do duboke krize i raspada. O tome je i pisao, između ostalog, u knjigama "Od smrti Tita do smrti Jugoslavije", "Vrijeme koje se pamti" i "Put u raspad".
Dizdarević je bio poznat i po tome što je decenijama čuvao bilješke i stenograme sa sastanaka kojima je prisustvovao.
Posljednji ispraćaj bez govora
Dug životni put koji je počeo 9. decembra 1926. u Fojnici završen je danas na sarajevskom groblju Lav.
Čovjek koji je kao tinejdžer nosio partizanske novine, prošao OZNA i UDBA, decenije proveo u diplomatiji i na kraju stigao do mjesta predsjednika Predsjedništva SFRJ, za vlastiti ispraćaj nije želio političke govore ni komemoraciju.
Tako je i bilo.
