Na dan kada se ona rodila, njeni roditelji vitezovi su dobili kraljevski orden.
Prošlo je mnogo godina od zadnjeg rođenja djeteta u kraljevstvu i to je mnogo obradovalo sve stanovnike tog hrabrog i čeličnog svijeta. Godinama su se borili protiv mračnog zaseoka čarobnjaka i nikom nije padalo na um da stvara novi život. U znak tako važnog događaja, došle su i vile da daruju prekrasnu bebu. Svi su bili tako srećni i niko nije primijetio da se među tim šarenim vilama uvukla crna čarobnica i da je strpljivo čekala svoj red.
Kada se nagnula nad kolijevku, podigli su se stakleni zidovi oko nje i bebe. S druge strane stakala stajali su očajni roditelji i cijelo kraljevstvo sa širom otvorenim očima ispunjenim strahovima.
- Vaš novi potomak će biti poseban. Imaće posebnu krv. Kad god se posiječe ili ogrebe, ili kad padne, curiće nezaustavljivo iz nje krv. U ime svih naših sjenki koje ste povrijedili svojim čelikom! U ime svih naših gubitaka!, rekla je to i nestala brzo kao što je i pojavila se.
Sa njom su nestali i stakleni zidovi. Vile su pokušavale da skinu kletvu. Nikad nisu čuli za posebnu krv i nisu znali ni šta da urade.
Najmlađa od njih najzad nešto reče:
- Mi smo bića vode. Voda je jako važna za naš život. I od toga su naša tijela, a ne samo od krvi i zrnaca. Daćemo joj ime Sabrina. To označava vodu i njenu snagu. Pokušajmo tako.
I tako bi. Predivna ljupka beba je dobila ime Sabrina.
To je malo umirilo srca roditelja i podanika kraljevstva.
Svi su voljeli divnu Sabrinu. Vremenom su i zaboravili šta se desilo. Uživali su u novom rođenju i nisu ništa primjećivali. Jednog dana Sabrina se spotaknula trčeći veselo i razdragano za Suncem.
Crvena lokva oko nje se širila, kao da to nije samo ogrebotina na tijelu, nego neka rana bez vidljivih granica. Kada je to vidjela Sabrinina majka, od straha je pala u duboki bezdan bola. Njen bol je uticao na sve stanovnike kraljevstva. Svi su saznali tada na šta je čarobnica mislila kada je uputila kletvu njihovoj mezimici na dan rođenja.
Vile su sanirale ranu i zaustavile krv. Zabranili su maloj Sabrini da se igra. Prvo to.
Onda su joj zabranili da se penje na drveće i gleda ptice.
A onda i da se kreće. Sve su joj oduzele u strahu da je ne izgube.
Postala je zatočenik straha i ljubavi svih i svakog.
- Ovo je pogrešno. Želim da imam drugarice i da upoznam ostale djevojčice koje su se rodile poslije mene. Ne mogu da budem u ovoj staklenoj kupoli sa ogledalima, vikala je očajna Sabrina.
Iz predostrožnosti su je stavili u posebnu kupolu kako bi mogli da nadziru svaki njen i najmanji korak.
Kada je Sabrina napunila 12 godina, odlučila je da pobjegne. Iskoristila je trenutak nepažnje svoje majke, koja je zaspala pored nje, pričajući joj koliko je voli i istrčala vani.
Miris slobode je nadahnuo da razmišlja pozitivno. U zlatnim vlatima njene kose igrali su se sunčevi zraci, a plavi oblačci su joj se smiješili koketno. Mahale su joj grane drveća koje je gledala iz kupole i vikale su joj da se popne na njih. Jedva je dočekala tu priliku. Na najvišoj grani uočila je crnu zastavu i neki zamak ispred kojeg se nazirala tamna površina vode.
- Šta je ono?, pitala je drveće.
Drveće joj je šuškanjem reklo da je to zaselak čarobnjaka, koji su joj zatrovali krv svojom mržnjom. Sabrina je znala tu priču, ali ne i same detalje.
- Ne vjerujem u mržnju.
Ko su njihove sjenke? Šta im to znači?, pitala je.
Drveće nije imalo odgovor.
Sabrina je hrabro krenula prema zaseoku. Kada se crna voda povukla ispred Sabrine, čarobnjaci su znali ko im nenadano dolazi u goste - Sabrina, vodena princeza.
Smiješna posebna djevojčica, vrlo ranjiva i osjetljiva.
Otvorili su joj vrata zamka u koji niko od ljudi nije ušao hiljadama godina. Znajući njeno stanje, znali su da im ne prijeti nikakva opasnost.
Kraljica čarobnjaka ju je primila u svoje odaje. Sabrina se iznenadila njenom ljepotom, stilom i sjajem. Kada su pričali o njoj, uvijek su joj govorili da ima milion zmija u kosi i zube vuka. Tako nešto. Svašta su joj pričali i sve je to bila neistina.
- Djevojčice, neće se ništa promijeniti. Zbog čega si došla?
- Došla sam da skinete kletvu i da konačno živim mirno i lijepo. Kako ste mogli to da uradite?, upitala je Sabrina.
Vidjevši je tako malu i sitnu ispred sebe, kraljica je odlučila da kaže istinu u koju niko neće ni povjerovati, čak i da je djevojčica kaže svima.
- Sve je to bila varka. Sve sem staklenih zidova. U našim kuglama sam vidjela unaprijed da imaš posebnu krv. Zapisano je tako. Iskoristila sam to saznanje i ubijedila tvoje da smo toliko snažni u ovom zabačenom zaseoku. Iza toga nisu nas više dirali. Daću ti lijek. Planirala sam ga krišom ostaviti vašem dvorskom ljekaru, ali sad ga uzmi ti. Vjeruj mi, rekla je kraljica pomirljivo i sjetno gledajući u prazne slike na velikim zidovima.
Tako ih je primijetila i Sabrina.
- Šta su sjenke koje ste pominjali na dan mog rođenja? Da li one postoje? Da li je i to laž?, upitala je.
Tada se kraljica, koju su zvali čudovišnom i mračnom, rasplakala na sav glas. Njen jauk je napravio veliku buku i donio vihor u zaselak i odjednom je sve počelo da se trese i ruši.
Sabrina sa uplašila i počela da bježi. Tada je pala i počela da krvari.
Kada je to vidjela kraljica mraka, otrčala je po ljekoviti serum i ubrizgala ga u nju. Odmah je sve bilo u redu. Pažljivo ju je iza toga uzela u naručje i odvela do kapije neprijatelja. Uz nju je ostavila tajni recept za lijek.
Stanovnici nisu mogli da vjeruju da im se miljenica vratila živa i da je sa sobom donijela čarobni serum za njenu posebnu krv. Nisu joj povjerovali kada je rekla da joj je pomogla čudovišna čarobnica. Kao što je i očekivala i sama čarobnica, niko nije povjerovao ni u jednu riječ male Sabrine.
Nije joj to bilo ni važno. Važno joj je bilo da im je dala serum i da je objasnila djevojčici da joj je to bila sudbina i da to nije nikakva kletva.
- Čak je blagoslov imati posebnu krv, šaptala joj je u naručju dok ju je nosila njenima.
Djevojčica je rasla. Uz serum sve je bilo lakše i ljepše. Sve je mogla da radi. Nije više živjela u staklu. Živjela je u slobodi. Vladao je mir.
Ipak, nikad nije zaboravila prelijepu kraljicu i njeno djelo ljubavi prema njoj. Počela je da čita više o tom zaseoku, kako ga zovu njeni. Saznala je da je to pogrdan naziv za komad svijeta čarobnjaka i da su im njeni oteli ratovima veliku količinu zemlje i neba.
Saznala je šta su sjenke. Pisalo je u prastaroj knjizi:
- Sjenke su djeca čarobnica najvišeg reda koja nastaju iz najboljeg i najdubljeg dijela njihovih srca. Posebna su jer oplemenjuju svijet i čine divne stvari za druge. Slabašna su pa su samim tim i nevidljiva mnogima. Kreću se kao sjenke i čine svijet boljim mjestom.
Sabrina nije dalje mogla čitati.
S obzirom na to da je sad bila velika, i s obzirom na njen poseban status u kraljevstvu, sazvala je veliki sastanak na kojem su se pojavili svi predstavnici domova iz cijele regije.
Pažljivo im je i detaljno ispričala šta se desilo kada je nestala prije mnogo godina. Opisala im je sobu zanosne kraljice i sve što je uradila za nju. Opisala im slike prazne na kojima su trebale stajati sjenke, to jest njena djeca, koja su oni u neznanju i strahu čelikom sasjekli.
Ispričala sve o svojoj zapisanoj sudbini i lažnoj kletvi. I serumu.
- Ako joj pokažemo ljubav i pažnju, možda ponovo bude mogla roditi svoje sjenke. Povjerujte mi. Ja sam vaša vodena princeza. Ja sam vaša voljena Sabrina. Ovako me je u naručju nosila, brisala krv i ljubila me. Ona nije čudovišna. Ona samo pati. Kao što moja krv nekad nezaustavljivo teče, tako i njene suze teku i peku. Otiđimo do nje i pomirimo se.
Sabrina je okupljenoj masi i pokretima dočarala kako se kraljica čarobnjaka ponašala prema njoj.
Ovaj put su joj povjerovali.
S obiljem darova su krenuli u posjetu carstvu čarobnjaka. Promijenili su ime. To je sad bilo carstvo, a ne neki zaselak.
Kada je kraljica vidjela Sabrinu i toliko ljudi sa srećnim licima, kako im idu u svečani prijem, od neobuzdane radosti rodila je nakon dugo vremena svoju prvu sjenku.
Dala joj je ime Hemofilija iz ljubavi prema posebnoj Sabrini.
Kraljevstvo sjenki, čarobnjaka i ljudi su tada zauvijek sklopili mir.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.