TREBINJE - Slobodanka Vučković, samouka umjetnica iz Trebinja, godinama stvara neobične ukrasne i upotrebne predmete, među kojima se ističu ikone i manastirske slike rađene od slame.
Sve je, kaže, počelo slučajno, još u djetinjstvu.
Njen pokojni otac nije želio da baci stari zidni kalendar sa fotografijom manastira Savina u Herceg Novom, pa ga je ona zamijenila istom takvom slikom, koju je izradila lijepljenjem slame na platno. Ova slika, dodaje, i danas ukrašava zid njene porodične kuće i označava svojevrsan početak njenog umjetničkog izražaja.
"Talenat sam i naslijedila od oca, jer su i on i stric radili u kamenu, pravili gusle, drvene tabakere i muštikle, od kojih neke krase i moju kuću. Ne sluteći svoj talenat, ja sam sa ručnoga rada, krijomice, jer mama nije dala da zapostavljam školu, spontano prešla na rad u slami koji sam vidjela kod jednog komšije. On nije baš želio da me obučava, pa sam sve sama radila i uspjela u tome", prisjeća se ova Trebinjka.
Za ovaj posao, kaže Slobodanka, osim ljubavi i vještine, potrebno se naoružati strpljenjem, jer je cijeli proces je dugotrajan.
"Osušenu salamu najprije je potrebno potopiti u mlaku vodu da bi se opustila, a nakon nekoliko časova se suši i isiječe na trake i ispresuje peglom, kojom se dozira i nijansa smeđih i tamnosmeđih tonova. Tek nakon ovog višečasovnog posla slijedi reckanje i lijepljenje na platno", ispričala je ona.
U zavisnosti koliki i kako svijetli ili tamni komadići su vam potrebni, dodaje, vrlo često se dešava da je potrebno lijepiti i dijelove od svega dva do tri milimetra, što mora biti precizno i bez greške, jer se radi čvrstim ljepilom i teško je odlijepiti pogrešno udjenut komadić slame.
Nakon urađenog očevog omiljenog motiva manastira Savine, koji je odmah uramio i stavio na zid, zamijenivši svoju staru kalendarsku fotografiju, Slobodanka je nastavila radove sa novim motivima crkava, mostova, spomenika, mrtve prirode, od kojih je većinu poklanjala.
Ističe da ne može precizirati koliko je vremena potrebno za jednu ovakvu sliku, jer se ne bavi uvijek istim poslom, radeći u međuvremenu, osim kućnih poslova, i na brojnim ručnim radinostima, poput heklanja, vezenja, pletenja...
Nije joj, dodaje, poznato da se ovakvim poslom još neko bavi u Hercegovini niti joj je ikada padalo na pamet da bi ovaj svoj dar mogla unovčiti prodajom ovih unikatnih djela, povezivanjem sa Turističkom organizacijom, nekom nevladinom organizacijom ili suvenirnicom.
Do sada se, kako dodaje, nije ni mogla baviti takvim stvarima, s obzirom na to da joj je najpreče bilo odgajanje dvojice sinova i kćeri. Međutim, sada kada su odrasli, može da se posveti stvaranju ovih umjetničkih djela.
Zato se danas rado, osim šivenja za kćerku, vraća svojim radovima od slame, koji je, kako dodaje, najviše smiruju.
Amerika
Slobodankine rukotvorine su u ratu putovale i na američki kontinent. Ova Trebinjka ispričala je da je tada plela unikatne džempere dvjema Amerikankama, pripadnicama mirovne misije.
Kako priča, one bi joj donijele vunu i na razne načine pokušavale da objasne šta žele, a ona im je stvarala unikate koje su u rodnu zemlju nosile kao uspomenu iz ovih krajeva.